Pet stoljeća “Evanđelistara” Marka Marulića

Izložba otvorena u splitskoj palači Milesi

Na izložbi su predstavljena tri primjerka „Evanđelistara“ objavljena u prvom izdanju 1516. godine te još devet primjeraka tog djela koje je poslije tiskano u više europskih gradova. Izloženi su i panoi na kojima su navedena imena poznatih osoba koje su čitale to Marulićevo djelo. Marku Maruliću zasigurno pripada jedno od najistaknutijih mjesta u povijesti hrvatske književnosti. Danas ga prate epiteti najvrjednijega hrvatskog pisca 15. i 16. st., nacionalnoga klasika, tvorca prvoga epa na hrvatskome jeziku, klasika kršćanske književnosti te humanista europskoga formata. Ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.

Marulić je svoja djela pisao na hrvatskome, latinskome i talijanskome jeziku. Bio je pjesnik i prozaik, sastavljao je sažete priručnike i zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturno-povijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Prevodio je s latinskoga i talijanskoga na hrvatski te s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. Izvori su njegova književnoga rada Biblija i povijest starokršćanske književnosti te grčko-rimska klasika. Uz duboku religioznost i trajnu sklonost moralnoj pouci, posjedovao je i tipičnu humanističku širinu interesa (književnost, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost spajanja hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Živeći na prijelazu između srednjega i novoga vijeka, preuzimao je mnoge srednjovjekovne sadržaje, ali ih je obrađivao u novim oblicima.

Evanđelistar (Evangelistarium,1480. -1500?, prvo poznato izdanje 1516.),spada u sam vrh Marulićevih moralno-teoloških djela. Ističe se svojom cjelovitošću i zgusnutijim izrazom u pjesnikovu književnom tretiranju slične problematike; etički potvrđuje svoga autora. Jer kao što ga Judita i Davidijada (Davidias) određuju kao pjesnika tako ga Evanđelistar i Institucija (De institutione bene beateque vivendi per exempla sanctorum) karakteriziraju kao moralno-teološkog i humanističkog mislioca i pisca. Ova su mu djela na latinskom  jeziku pronijela slavu svijetom. U 16. i 17. stoljeću  Evanđelistar je doživio deset izdanja u izvorniku i jedno u talijanskom prijevodu, a Institucija ukupno oko pedeset, u europskim kulturnim središtima onoga doba. Iako taj odnos, s obzirom na broj izdanja, daje izrazitu prednost Instituciji, koja joj u literarno-atraktivnom smislu doista i pripada, Evanđelistar je po svojoj sustavnosti i etičkoj dorečenosti u moralno-teološkoj valorizaciji važniji. Po svojoj je strukturi i obradi kompendij autorove etičke misli i moralne pouke. Zauzima važno mjesto u moralno-teološkoj literaturi svoga vremena. Obrađuje cjelovitu osobnu praksu i široko zahvaća u životne odnose, u javno i privatno moralno ponašanje.

Evanđelistar je u cjelini plod pjesnikove etičke vene i religiozno-humanističkog angažmana. Marulić se izravno uključuje u tijekove europske misli i indirektno dijalogizira s različitim mišljenjima i aktualnom praksom. Određen je i dorečen. Koliko god je egzistencijalno senzibilan, toliko je u duhu svog opredjeljenja, esencijalistički načelan i siguran. Moral je apsolutna zbilja, svojstven je ljudskom biću i prijeko je potreban u životu pojedinca i u društvu. Dobrota je ili, kako on kaže, krepostan život i poziv čovjeka. Kriterij mu je u tome s jedne strane praktično iskustvo, a s druge sigurna biblijska poruka. Naravnu spoznaju u njegovu svijetu gledanja podupire evanđeoska poruka. Vrlina je prirodna strana svake osobe, porok nedostatka dobra, ili točnije, posljedica prvoga grijeha i osobne izopačenosti. Sreća je imanentna kategorija. Čovjek nužno za njom teži. No, prava je sreća prema Evanđelistaru u praktičnom prihvaćanju dužnosti, u kreposnom životu i konačnom blaženstvu. Na taj se način etika i religiozna opcija međusobno prožimaju, u nužnom su suodnosu i međusobnoj ovisnosti. Marulić se pri tom utječe objavi. Ono što um ne može dokučiti, on kaže, otkriva objava. U tom smislu zastupa opću harmoniju između vjere i razuma, te namjerno mimoilazi rasprave o dvostrukoj istini.

Evanđelistar je strukturalno podijeljen u sedam knjiga. Sama postava i predmetna razdioba nose na sebi temeljni biljeg Marulićeva opredjeljenja. Osnovna su mu polazišta bogoslovne kreposti. Uz njih, što je stanovita novost, povezuje čitavu moralnu praksu. Dekalog i naravne, stožerne kreposti podređuje vjeri, ufanju i ljubavi, na što se, po Maruliću, može svesti čitava Biblija. S njima počinje i na njima gradi. U raspravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj, 1518). na temelju starozavjetnih proroka, a usuprot Židovima, dokazuje da je Krist obećani Mesija.

Prva je knjiga posvećena vjeri ili bolje, onomu djelu etičko-religiozne prakse koji je po Marulićevom sudu izravno povezan s vjerom. Riječ je tu u 28 poglavlja o različitim interferencijama vjere i morala. Osnovna teza da je vjera bez dobrih djela mrtva nameće autoru niz konkretnih pitanja koja poniru u životnu problematiku različitih područja. Ufanju su, naslovno namijenjene dvije knjige, druga i treća. Tematika je vrlo raščlanjena. U drugoj je knjizi 27, a u trećoj 30 poglavlja. U tim  se dvjema knjigama, poglavito u drugoj psihološki obraća čovjeku. Ponire u tajne nade i dubine razočaranja. Naglasak mu je na imanentnoj funkciji ufanja, koja je i danas vrlo aktualna u filozofiji  i teologiji nade. Ljubav je u Evanđelistaru dobila najviše mjesta i glavnu ulogu u Marulićevom etičkom sustavu. Posvećene su joj četiri knjige. Ona je u stvari glavna osovina oko koje se odvija, kroz koju se doživljava moralnost i cjelokupna stvarnost ljudskih odnosa, života i konkretnog čina. Praktični je princip morala. Marulić je indirektno dovodi u vezu s nutarnjim odlukama i životnom praksom, u prespektivi morala ljubavi.

Nives Matijević