Festival sakralne umjetnosti

Sakralna umjetnost kao odraz teološke znanosti u židovstvu, kršćanstvu i islamu

Sveučilište u Splitu i ove godine organiziralo je Festival znanosti u periodu od 18. do 23. travnja 2016. Festival znanosti je sad već tradicionalna manifestacija koja se svake godine kroz jedan tjedan održava u travnju, a organizira je velik broj volontera. U bogatom programu 14. Festivala znanosti Sveučilišta u Splitu nalazi se više od 150 aktivnosti za sve uzraste, od vrtićke djece, učenika osnovnih i srednjih škola do opće populacije.

– Ove godine u Splitu imamo najviše aktivnosti dosada, više od 150 i to za razne dobne skupine na ukupno 34 lokacije. Ovogodišnja tema je 'Znanost i umjetnost' što podrazumijeva mnogo umjetničkih aktivnosti u programu, pri čemu valja istaknuti angažman Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, koja će se ove godine kroz niz glazbenih koncerata pobrinuti da umjetnost dobije odgovarajuću vidljivost. Uz angažman sastavnica Sveučilišta u Splitu u program su se uključili brojni gradski muzeji, instituti, kazališta, osnovne i srednje škole kao i udruge nudeći raznovrstan program tijekom Festivala. U programu se nalaze brojne radionice, predavanja, prezentacije pokusa, tribine, znanstveni kafići i izložbe. Svatko u tom bogatom programu može naći nešto za sebe, kazala je predsjednica splitskog organizacijskog odbora prof. dr. sc. Livia Puljak.

Da religija utječe na umjetnost, odnosno kako religija umjetnost okreće prema određenom smjeru, očito je u tri velike religije – židovstvu, islamu i kršćanstvu. Sinagoga u Splitu je jedna od najstarijih europskih još uvijek aktivnih sinagoga. Nastala je u 16. stoljeću, u nekadašnjem židovskom getu, adaptacijom drugog kata dviju spojenih srednjovjekovnih kuća. Današnji izgled unutrašnjosti nastao je oko 1728. godine. U zapadni zid Dioklecijanove palače ugrađen je najsvetiji dio hrama – Aron Hakodeš, okrenut Jeruzalemu, izrađen u klasicističkom stilu od crnog i bijelog mramora. Izdvojeno mjesto u židovstvu pripada izričitoj zabrani slikanja božanstva. Riječ je o drugoj Božjoj zapovijedi Dekaloga o kojoj govore mnogi tekstovi iz Staroga zavjeta koji se osvrću na zabranu idolatrije, pravljenja idola – Pnz 27,11-26; Izl 20,4, a ističu da Jahve nije Bog drugih kultova. Jahve je nedostupan Bog. Bog je za Židove osoba koja provocira susret, susretište, odnosno čovjek je njegova slika (Post 1,26-28).

Islamski propisi dozvoljenih motiva u umjetnosti slični su onima tijekom ikonoklastičkog pokreta u vrijeme Bizantskog Carstva, koji je promicao ideju zabrane oslikavanja svetaca i proroka, te njihova obožavanja. Zabranjeno je bilo i prikazivanje reprezentativnih slika budući da samo Bog može dati život. Unatoč regionalnim razlikama, islamska umjetnost ima svuda zajedničke osnovne značajke. Povezana s religijom koja zazire od likovnoga prikazivanja figuralnih tema, razvila je raskošnu ornamentiku i bogatu graditeljsku djelatnost u kojoj su se preuzimali i asimilirali elementi iz predislamskih civilizacija (od sasanidsko-perzijske i sirijske umjetnosti, preko bizantske i koptsko-egipatske do helenske, helenističke i rimske). Umjetnost je uvijek bila promatrana u religijskom kontekstu, no u sekularnoj dekorativnoj umjetnosti, koja je uvelike ovisila o ortodoksnosti pojedinog vladara, to nije uvijek bio slučaj. Posljedica tih zabrana je bila da se, čak i pri prikazivanju figura ljudi i životinja, izbjegavalo korištenje ukrasnog okvira te, za razliku od europskih umjetnika, muslimanski umjetnici nisu razvili poznavanje anatomije, muskulature i perspektive. S druge pak strane, su ovakva ograničenja usmjerila umjetnike na općeprihvatljivi razvoj ukrasnih uzoraka, koji su bili temeljeni na geometrijskim oblicima, arapskom pismu i lističavim stiliziranim oblicima. Brzim koracima, apstraktni motivi, arabeske i kaligrafija postaju vodeći izrazi dekorativne islamske umjetnosti. Naravno, kaligrafija je u svojoj suštini najviše povezana sa očuvanjem Kur’ana, te zbog toga postaje izuzetno cijenjena i jedan od najdivnijih vrhova islamske vizualne umjetnosti.

Kako se u 4. stoljeću kršćanstvo oslobodilo progona i napustilo podzemne prostorije katakombi, otada, u okrilju crkve, nastaju sva ona djela koja postaju dio našeg emocionalnog, intelektualnog i vizualnog iskustva. Likovne predodžbe, koje su se tijekom stoljeća mijenjale onako kako se mijenjalo i duhovno raspoloženje, temeljile su se prvenstveno na sadržajima iz Biblije, ali su oblikovane i pod utjecajem drugih izvora. Poštujući tekstualnu podlogu i crkveno učenje, utvrđena su određena pravila i propisi – ikonografija – u oblikovanju i komponiranju pojedinih tema. Istovremeno, ikonografija, odnosno slikopis, pomaže nam razumjeti čitav niz djela kršćanske tematike, sve one simbole i simboličke scene te religiozne i moralne alegorije duboko ukorijenjene u kršćanskoj tradiciji.

Nesavršena ljepota stvorenoga svijeta, ljudska kreacija i doživljavanje u kršćanstvu se dovodi u analošku vezu s Bogom. Zato teologija prepoznaje ljepotu kao jedan od atributa Božjega bića. Uz pomoć kategorije ljepote teologija i kršćanska duhovnost tumače ne samo stvaranje nego i opisuju novo stvaranje na razini čovjeka i budućega kozmosa. Kršćanstvo je, dakle, stvorenu ljepotu smatralo znakom koji upućuje na Božju ljepotu.

Isus Kristje za kršćanstvo također opisan kao izraz Božje ljepote, a ne samo svetosti. Naše suobličenje s Kristom je suobličenje s Božjom ljepotom, koja je izražena u Kristovoj ljepoti uvijek bila inspiracija za kršćansku umjetnost, odnosno za umjetničku kreaciju onih kršćana koji su pokušavali izraziti vlastito estetsko iskustvo Isusa Krista. Umjetnost je, kao privilegirano mjesto izražavanja doživljaja Božje ljepote, bila viđena u Crkvi i kao važan instrument evangelizacije i kateheze. Oduvijek je bila usko povezana uz liturgiju, njene prostore i njenu simboličku strukturu.

Dok se kršćanski Zapad (Rim) u trajnom procesu oslobađanja udaljavao od židovske baštine, na Istoku (u Bizantu) su se u 8. stoljeću pojavili obožavatelji i preziratelji slika (ikonoduli i ikonoklasti). Papa Leon III. je 730. godine proglasio čašćenje slika pogubnim i naredio je uklanjanje slike Krista iz glavnoga ulaza carske palače. Car Konstantin je tu prepirku zaoštrio, tvrdeći da je valjana odslika Krista jedino euharistija. Zabranio je i slikanje svetaca. Kršćanski je religijski simbol ostao križ, a sveci bi trebali biti tek primjeri u krepostima. Tako je teologija završila u ikonoklazmu. Ikonoklazam povijesno okončava 843. godine u trijumfu ortodoksije s ponovnim uspostavljanjem kulta slika u smislu čašćenje ikona. To je u životu ortodoksnoga vjernika dobilo posebno značenje i mjesto kako je to očito sve do danas. Dok je na kršćanskome Istoku (u Bizantu) vladalo neprijateljstvo prema slikama, na Zapadu su se nastale velike slikarske sljedbe.

Od 9. stoljeća, za vladavine Karla Velikoga čiji je dvor postao kulturno i intelektualno središte, oživljava umjetnost nadahnuta kasnom antikom. U prizorima iz Starog i Novog zavjeta slavi se i veliča Krist, pobjednik nad Zlom, pojavljuju se prvi prikazi Posljednjeg suda s Kristom Sucem, a scene se iz Kristova života povezuju u narativne cikluse koji će vrhunac razvoja doseći u romanici i gotici.Odabirući izražajne vrhunce religiozne misli, romanička umjetnost oživljava Sveto pismo, odnosno Evanđelje takvom snagom da slike postaju knjige neukima, dopunjujući i označujući vrijednosti koje su riječ i usmena predaja otkrivale. Ovisna o crkvi, nadahnuta vjerom, teška i ozbiljna, romanička umjetnost veze slike prepune simbola i alegorija u narativne cikluse naglašeno didaktičkog karaktera. Gotika u umjetnost unosi promjene te se zanimanje umjetnika prenosi na neposredno doživljeno, na iskustvenu stvarnost, sto gotičkoj umjetnosti daje emotivnost kojom je mogla djelovati i na osjećaje gledatelja. Djela gotičkih umjetnika postaju svojevrsni emotivni iskazi vjere, iskazi naglašene ekspresivnosti među kojima izuzetno mjesto zauzima tema Kristovih muka s raspetim Kristom na križu. Ideje o spasenju, grijehu i vječnom životu, iako nisu više od osnovnog značenja, prisutne su i u renesansi. I dalje se vjeruje u božansko lice svijeta, ali renesansni umjetnik za svoje prikaze traži prostorni lik zemlje i Kristovu prisutnost u svijetu živih ljudi. Snažan i uzvišen, dostojanstven lik Krista, oblikovan prema novoj koncepciji renesansne umjetnosti, odlikuje se savršenom ljepotom tijela budući da ona izražava i duhovnu ljepotu.

U 16. stoljeću maniristički umjetnici narušavaju renesansni klasični sklad novim misticizmom i spiritualnošću te ostvaruju napregnuta, ekspresivna djela puna teška i složena simbolizma. Nadalje 16. je stoljeće vrijeme protestantske reformacije i katoličke protureformacije, duhovnih pokreta koji su znatno utjecali na ikonografiju umjetnosti religioznog sadržaja. Protestantska ikonografija vjerno ilustrirajući Evanđelje prikazuje Krista koji naučava, a u crkvama zadržava samo teme Raspeća i Posljednje večere. Katolička protureformacija, u svojoj moralnoj strogosti, na Tridentskom koncilu, određuje ikonografiju sakralne umjetnosti, stavlja je pod nadzor teologa, a umjetnicima nalaze pridržavati se kanona biblijskih priča i službenih tumačenja dogme. U razdoblju se baroka, u kojem se jasno razdvajaju sakralna od svjetovne umjetnosti, ostvaruju dinamični i sadržajno bogati prizori Posljednjeg suda, Uzašašća, Sv. Trojstva, s veličanstvenim Kristovim likom u beskonačnom prostoru. Ti prizori prekrivaju stropove i kupole crkava. Najčešća tema slika na platnu i grafika prizori su iz Evandjelja na kojima je Krist prikazan u realistickom prostoru. Jednostavnost i razumljivost alegorija, ustaljenost simbola i utvrđena ikonografija oblikuju baroknu sliku religioznog sadrzaja na nacin koji postaje uzorom i u slijedećim razdobljima.

Nives Matijević