Temeljito argumentirani znanstveni uvid u modernizam suvremene katoličke Crkve
Nakon desetak godina nestrpljivog iščekivanja da i u Hrvatskoj dobijemo tiskani prijevod knjige njemačkog svećenika i člana Bratstva Svetog Pija X. p. Matthiasa Gaudrona, “Katekizam o krizi u Crkvi“, krajem 2024. godine knjigu je konačno objavila Udruga Sv. Josipa, koju čini hrvatski ogranak Bratstva Sv. Pija X. Austrijskog distrikta (vlastite prelature ni nakon desetak godina još uvijek nemamo).
Pred nama je četvrto izdanje iz 2017. godine; prijevod je ostvaren prema engleskom prijevodu s njemačkog jezika i od njemačkog originala i razlikuje se samo u tehničkom razvrstavanju podnaslova i pitanja, s nekim dopunama. Četvrto izdanje bitno je dopunjeno stručnim prikazom novih događaja u Crkvi i kritikom pape Franje kao i njegove postkoncilske pobudnice Amoris laetitia.
Katekizam je podijeljen u deset poglavlja s Dodatkom i naslovi već počinju objašnjavati sadržaj: kako je nastala 1. Kriza u Crkvi, zatim što je to 2. Vjera, što o vjeri kaže 3. Crkveno učiteljstvo, kakve je izmjene u vjeri donio 4. Drugi vatikanski sabor, postoji li u katoličkoj vjeri pojam 5. Vjerska sloboda, što je to 6. Ekumenizam (danas i nekada), kakvo je oblikovana 7. Nova misa, što je to 8. Katoličko svećenstvo i kakvo ono po nauku mora biti, zatim promjene kod 9. Sakramenata i za kraj – tko su 10. Nadbiskup Lefebvre i Svećeničko bratstvo Sv. Pija X.
Suvremeni heretizam današnje Katoličke Crkve (tj. crkvene hijerarhije!) temelji se na svemu onome što su osudili sve pape u zadnjih dvjestotinjak godina (Pijo IX., Lav XIII., Pijo X.) do Pija XII., a najbriljantnije i najsažetije taj heretizam osudio je sveti papa Pijo X. “Sveti papa Pijo X. definira modernizam kao „subjektivno kršćanstvo“. Može se reći da je to kolekcija svih hereza u crkvenoj povijesti. Modernizam temelje svoje vjere nema u Petru, nema u Učiteljstvu Crkve, nego u svojim razmišljanjima i osjećajima. Modernizam se ne zanima za objektivnu Istinu.…“[1] Upravo s tim heretizmom iz pozicije pravovjernog crkvenog naučiteljstva u ime Bratstva Pija X. znanstveno besprijekorno razračunao je pater Matthias Gaudron.
U prvom poglavlju p. Gaudron kaže: “Morali bismo zatvoriti oči da ne vidimo da se Katolička Crkva nalazi u ozbiljnoj krizi. Dok je u šezdesetim godinama, za vrijeme Drugog vatikanskog sabora, prevladavala nada u novo proljeće u Crkvi, dogodilo se upravo suprotno, Tisuće svećenika napustilo je svoju službu, a tisuće monaha i redovnika vratilo se svjetovnom životu. (…) Ta je kriza u međuvremenu poprimila takve razmjere da papa Benedikt XVI u svom pismu upućenom svim biskupima 10. ožujka 2009. vidi vjeru u biblijskog Boga u ‘velikim dijelovima svijeta utrnulom poput vatre, koju više nitko ne loži’…“[2]
Što je kumovalo ovakvom padu vjere i rasulu u crkvenim redovima? Knjiga argumentirano dokazuje da je padu vjere doprinio pad morala među katolicima, a pad morala dao je podstreka modernističkim herezama u Crkvi, pa se dogmatska učenja nekoć proglašena po Duhu Svetom, preko prethodnih namjesnika Kristovih (pape), više nisu poštivala. U povijesti Crkve sabori su sazivani uslijed kriza samo zato da bi se osudile hereze i proglasile dogme tj. zaštitio Kristov nauk. Drugi vatikanski sabor je bio prvi koncil koji nije osudio hereze i krive nauke (npr. nije osuđen komunizam, unatoč “izgubljenoj“ peticiji 400 biskupa) nego je dotadašnje dogme iskrivljeno protumačio u suprotnosti s crkvenim naukom, ili dao dvosmislene definicije, kakve je unazad i za u buduće osudila bula pape Pija VI. Auctorem fidei krajem XVIII st.[3] Drugi vatikanski sabor, koji je prema izjavama Ivana XXIII i pape Pavla VI bio samo pastoralni (dakle, neobavezujući) koncil, nametnuo je učenja o vjerskim slobodama, abrahamskim religijama i ravnopravnim ekumenskim crkvama (a u stvari crkvama otpalim od Kat. Crkve) i drugim religijama, u suprotnosti s dogmatskim učenjima proglašenima u prethodnih više od devetnaest stoljeća. Naime, “nauk za koji je Crkva proglasila da pripada definitivno božanskoj Objavi naziva se dogma.…“[4], a sve ono što joj se protivi jest otpad od katoličke vjere, jer protivljenje dogmama ruši cjelinu vjere. Jer, “tko niječe samo jednu dogmu, izgubio je vjeru, jer on ne prima iskreno objavu od Boga, nego se postavlja kao sudac nad onim što treba vjerovati…“[5]
Ekumenizam – pravi i lažni
Jedan od brojnih grijeha Drugog vatikanskog sabora, uz relativizaciju definicija, svakako je i promjena značenja temeljnih teoloških pojmova. Naime, jedna od dogmi Katoličke Crkve glasi da “izvan Crkve (katoličke) nema spasenja“ (Extra Ecclesiam nulla salus). Po tom učenju svi koji su otpali od katoličke vjere otpali su od spasenja. Pojam “ekumenizam“ odnosio se isključivo na 23 autonomne katoličke crkve koje s Rimom dijele istu teologiju i isto učenje, uz različite liturgije, a koji priznaju papu. Po novom učenju, nakon zaključaka Drugog vatikanskog koncila, u ekumenu spadaju svi raskolnici koji se nisu obratili, a zatim su u tu ekumenu utrpali i islam i druge poganske religije. Naime, “Drugi vatikanski sabor posvetio je poseban dekret ekumenizmu, koji se zove Unitatis redintegratio. Također je izdao deklaraciju Nostra etate koja se bavi odnosima između Crkve i nekršćanskih religija.“[6] (…)
U Katoličkoj Crkvi oduvijek je postojala volja za obraćenjem raskolnika, ali ne pod bilo kojim uvjetima! Raskolnici su se morali odreći hereza! “Za vrijeme Sabora u Lyonu (1245.-1274.) i Firenzi (1439.) hijerarhija je bila odlučna u tome da obnovi jedinstvo s istočnim raskolnicima, koji su se odijelili od Crkve 1054. godine. Za vrijeme sazivanja Prvog vatikanskog koncila 1869. papa Pijo IX. Pozvao je odijeljene kršćane da okončaju raskol i da je vrate u okrilje Crkve“.[7] Papa Lav XIII. godine 1894. također je uputio poziv kršćanskim vjeroispovijestima da se vrate katoličko vjeri, a papa Pijo XI. u enciklici Mortalium animos (1928.) tvrdi da “postoji samo jedan način na koji se može promicati jedinstvo kršćana, a taj je potpomaganjem povratka u jednu pravu Kristovu Crkvu onih koji su se od nje odijelili; jer su od te iste Crkve u prošlosti otpali“.[8] Ne može, dakle biti ekumenskog jedinstva, ako nema jedinstva dogmatike, vjere i sakramenata, ako nema preobraćenja i odricanja od krivovjerja.
Ovo stanje doktrinarne zbrke, koju je počinio Drugi vatikanski sabor, dovelo je do relativizacije svih istina katoličke vjere, morala i sakramenata. Jer, ako se pravoslavni i protestanti po ženidbi mogu rastaviti, (i kao takvi ulaze u ekumensko zajedništvo) protivno eksplicitnoj Kristovoj zapovjedi iz evanđelja (npr. 1. Korinćanima, 10), onda zbog čega takav ustupak ne bi napravili i katolici? I, kako vidimo, u procesu raspada poštivanja dogmi i discipline vjere to se i dogodilo: sakrament braka u Kat. Crkvi s lakoćom se raskida, na crkvenim skupovima potiče se pričešćivanje civilno vjenčanih (i prethodno razvedenih), brak se rastvara i relativizira do mjere toleriranja i podupiranja homoseksualnih zajednica. Liberalizam duha Drugog vatikanskog Sabora uzdrmao je same temelje vjere i sakramenata.
“Na Drugom vatikanskom koncilu Crkva je prihvatila NOVI STAV, koji odgovara novom nauku. Katolička Crkva više se ne predstavlja kao jedinstveno vjersko društvo, koje druge vodi spasenju; druge kršćanske konfesije (…) smatraju se drugim izričajem (…) božanske religije. (…) Više nije pitanje obraćenja nekatolika u Katoličku Crkvu, već dijaloga i religijskog PLURALIZMA“, a to znači da je katoličanstvo pretvoreno u politeističku demokraciju, jer svi su sada “crkva Isusa Krista“, u koji su sakramenti i sv. Misa nebitni za sigurno spasenje. Jer, eto – svi se spašavaju po svojim religijama. “Umjesto da se kaže da Kristova Crkva jest Katolička Crkva, dokument Drugog vatikanskog koncila (Lumen gentium) govori da Kristova Crkva “postoji/nalazi se u“ (subsistit in) Katoličkoj Crkvi. Izrazom subsistit in Drugi vatikanski sabor postavlja razliku između Kristove Crkve i Katoličke Crkve, dok su u tradicionalnoj teologiji ta dva pojma sinonimi.“[9] Kristova Crkva jest Katolička Crkva, pa je nominalno razlikovanje naziva “Crkva Isusa Krista“ i “Katolička Crkva“ jedna obična verbalna budalaština. Od 1965. godine tog terminološkog, pojmovnog, jedinstva više nema. Od sada Crkvu Isusa Krista čine svi raskolnici izvan Kat. Crkve.
Autor knjige vrlo je tečno i jasno objasnio razlike između drugih religija i Kat. Crkve: kako možemo reći da islam i kršćanstvo vjeruju u jednog Boga, kada “islam odbacuje Presveto Trojstvo kao hulu, a time odbacuje i Kristovo božanstvo…“[10] Gaudron navodi četiri primjera iz Kur’ana u kojima se eksplicite poziva na ubijanje i podjarmljivanje kršćana i seksualnu ostrašćenost na Nebu, koje u kršćanskom duhovnom Nebu nema. Hinduizam vjeruje u reinkarnaciju i time relativizira stalnost postojanja duše i njezino spasenje, budizam je panteistička religija u kojoj se spasenje sastoji u nirvani, odnosno u poniranju u duhovno ništavilo, a židovstvo je nova religija s novim njima svetim pismom Torom, koje se o Isus i Mariji izražava na najpogrdniji i najuvredljiviji način, što je u svoj knjizi “Isus Krist u židovstvu“[11] vrlo iscrpno prikazao fra Nikola Mate Roščić. “Da, moderna židovska religija je, zbog odbacivanja Krista i njezine ustrajnosti u praksama, koje su imale značenje samo prije dolaska Isusa Krista, danas lažna religija. Štoviše, mnoga su njezina uvjerenja i prakse daleko od Starog Zavjeta. Suvremeno židovstvo se više temelji na Talmudu nego li na Bibliji.“[12] Dakle, vjerujemo li mi svi odista u istog Boga?
A, da bi se približio židovima u molitvama liturgije za Veliki petak papa “…Ivan XXIII cenzurirao je 1959. g. riječi perfidis i perfidiam“,[13] koje se odnose na njih i na potrebu njihova obraćenja. A, što te riječi točno znače na latinskom jeziku – to si pronađite u latinskom rječniku.
Misna žrtva do i nakon Drugog vatikanskog sabora
Prije svega moramo istaći da je utemeljitelj svete misne žrtve naš Bog Gospodin Isus Krist – osobno. A, “Sveta Misa je obnova i posadašnjenje žrtve na Križu. Posredstvom svećenika Krist prinosi svome Ocu na nekrvni način svoje Tijelo i Krv, koje je prinio na Križu. Misa je prava žrtva po kojoj nam se primjenjuju zasluge žrtve na Križu. (…) Tridentski sabor (1570. g.) je izričit: Kanon 1. Tko kaže da se u misi Bogu ne prinosi istinita i prava žrtva… neka je kažnjen anatemom (izgonom/prokletstvom, prim. pis.). Isti Sabor izjavljuje da je riječima “Ovo činite meni na spomen“ Krist postavio apostole za svećenike Novog Zavjeta i dao im moć da prikazuju ovu žrtvu…“[14] Od vremena utemeljenja misne žrtve apostoli su se razišli na sve strane svijeta i u raznim narodima razvile su se različite liturgijske tradicije od kojih je najistaknutija rimska latinska liturgija i uz nju grčko-istočna liturgija koju slave grkokatolici i bizantski raskolnici. Ali, na Drugom vatikanskom koncilu latinska liturgija, koju je Tridentinski sabor pod papom Pijom V dogmatski potvrdio kao nepromjenjivu, a promjene stavio pod prokletstvo svetog Petra i Pavla i svih svetih, zamijenjena je u cijelosti sa novom liturgijom koja NIJE naprosto samo prevedena na narodne jezike, nego je svetogrdno izmijenjena s novim sadržajima, novim molitvama (što ovdje sve zbog opsežnosti ne možemo navesti: nabavite knjigu): promijenila se struktura mise u skladu s duhovnom teologijom protestanata, pa je jedini ostatak prave mise ostao pretvorba, misna žrtva, pod uvjetom da je svećenik izgovara sa zajedničkom nakanom Crkve.
U tradicionalnoj latinskoj misi, potvrđenoj na Tridentu, svećenik je bio obavezan moliti: “Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neokaljanu žrtvu (hostiju), koju ja, Tvoj nedostojni sluga, prikazujem Tebi, Bogu svome živome i istinitome, za nebrojene grijehe, uvrede i nemarnosti svoje, i za sve koji ovdje stoje; kao i za sve vjerne kršćane, žive i pokojne: da meni i njima bude spasenje u život vječni. Amen.“ Pri tome svećenik je okrenut prema oltaru i Križu, jer prinosi Bogu! U novoj, modernističkoj misi nisu promijenjene samo riječi, nego je svećenik okrenut narodu, kao da i narod prinosi žrtvu, kao da je i narod svećenik. Iz tradicionalne vjere – samo svećenik je prinosnik, a narod je sudionik u Milosti otkupljenja. “U novom obredu Prikazanje je ukinuto i zamijenjeno prinosom darova, čiji je tekst preuzet iz židovskog blagoslova kod stola: “Blagoslovljen si Gospodine, Bože svega svijeta. Od tvoje darežljivosti primismo kruh što ti ga prinosimo. On, plod zemlje i rada ruku čovječjih, postat će nam kruhom života.“ (…) Ova molitva potpuno poništava pojmove žrtve i zadovoljštine. Ona je ekvivalent molitvi prije jela…“[15] Ta prva euharistijska molitva, uvodna, promijenila je karakter Rimskog kanona i način teološkog razumijevanja vlastite vjere: ne prinosi samo svećenik – narod sad živi u uvjerenju da je i on dio hijerarhije koja prinosi, a svi zajedno sudjeluju na Isusovoj gozbi! “Kao i konstitucija Lumen gentium novi Zakonik počinje tvrdnjom da su svi kršćani svećenici, premda na različite načine…“[16] A, “Ideja da svećenik mora biti okrenut prema narodu je luteranskog podrijetla te se ona ne pojavljuje ranije.“[17]
U toj promjeni katoličke mise, iz čega smo izdvojili samo jedan dio, sudjelovalo je šest protestantskih teologa, a “osim utjecaja protestanata, na liturgijsku reformu iz 1969., utjecala je i masonerija…“,[18] kojoj, kako je opće poznato, na čelu stoje Izabranici. “Godine 1975. glavni arhitekt nove Mise, Annibale Bugnini, bio je optužen kod Pavla VI kao mason. Svećenik koji ga je optužio dostavio je dokaze…“[19]
I tako je preko nove liturgije u Crkvu uvedena i teologija novih vjerovanja, prema poslovici “kako moliš – tako vjeruješ“. Međutim, još uvijek “Nova misa je valjana ako ju služi valjano zaređeni svećenik, koji koristi propisnu tvar (pšenični kruh i vino) dok izgovara potrebne riječi (riječi posvete) i ima potrebnu nakanu.“[20] Dakle, posvećenje žrtvenih darova čini središte mise valjanim, ali put do tog središta posut je heretičkim predradnjama koje vjernike dovode do pogrešnih uvjerenja. Zbog toga, “čak i ako je nova Misa valjana, ona nije ugodna Bogu, budući da je ekumenska (spaja suprotne vjere, prim. pis.) i protestantska. Štoviše, ona predstavlja opasnost za našu vjeru u svetu Misnu Žrtvu. Stoga ju moramo odbaciti. Tko god je shvatio problem nove Mise, ne smije ju više pohađati, jer bi namjerno ugrožavao svoju vjeru, a istodobno poticao i druge da čine isto, jer bi odavao dojam da pristaje na “reforme“…“[21]
Situacija u Crkvi nakon vjerskih “reformi“
Zahvaljujući svim tim pojavama među rimokatoličkim vjernicima latinske tradicije dogodile su se podjele na liberalne katolike, kojima je sve prihvatljivo i ne uzbuđuju se zbog blagoslova homoseksualaca pape Franje, jer se ne bave vjerom i evanđeoskim moralom, na dobre katolike, koji pohađaju Novu Misu, jer je ne razumiju, zatim na petrovce tj. na one tradicionalne vjernike koji pohađaju latinsku misu “Bratstva Svetog Petra“, jer je to stara i pobožno služena latinska misa, potom na tradicionalne vjernike koji su teološko-vjerski bolje upućeni i istu takvu latinsku misu pohađaju samo kod Bratstva Svetog Pija X. (utemeljenog od nadbiskupa Lefebvrea), koje ne prihvaća doktrinarne zablude Drugog vatikanskog sabora, kao ni novu Misu i, konačno, na sedevakantiste, koji ne priznaju niti jednog papu nakon pape Pija XII (+1958.), jer čvrsto vjeruju da pravi papa nikada ne bi promovirao pogrešnu teologiju i novu misu unaprijed osuđenu (zajedno s “reformatorima“) još na Tridentinskom saboru i u buli “Quo primum tempore“ pape Pija V. (1571.). Sedevakanitisti su se sasvim izdvojili od katoličke hijerarhije i, na žalost, ušli u otvoreni raskol. Naime, iako su moralno u pravu, sedevakantisti su hijerarhijski u raskolu, jer Bog je više puta u povijesti dopustio da Crkvom katoličkom vladaju pape koji su teško povrijedili doktrinu crkve i vjere, pa je Crkva ipak nastojala postojati pod takvim papama. Greška sedevakantiste je u tome da se na te povijesne činjenice oglušuju i osporavaju ih tvrdeći da pape doktrinarno nikada nisu griješile!
Međutim, “ako je i bio, na žalost, određeni broj papa čiji moralni život nije bio uzoran, ipak su u pitanjima nauka oni gotovo uvijek bili besprijekorni. Postoje, međutim, neki primjeri papa, koji su pali u zabludu, ili koji su, u najmanju ruku, potvrdili zabludu umjesto da joj se suprotstave. To su bili pape Liberije, Honorije I. i Ivan XXII. Papa Liberije (352.-366.) podlegao je pritisku arijanaca, koji su nijekali Kristovo božanstvo. Godine 357. ekskomunicirao je biskupa Atanazija, hrabrog branitelja katoličkog nauka, te je potpisao dvosmislenu ispovijest vjere…“ Problem sedevakantista, koji bi htjeli da Liberije nikada nije ekskomunicirao svetog Atanazija (pa, zato nije pogriješio) sastoji se u tome što on to nije učinio u jednoj izjavi, nego čak u njih četiri i to u pismu Studens Pacis u proljeće 357., zatim u pismima Pro deifico (DH 140), Quia scio (DH 142) i Non doceo (DH 143).[22]
A u pitanjima monoteletizma carigradskog patrijarha Sergija (po kojem u Kristu postoji samo jedna, a ne dvije volje), na što Honorije nije ispravno reagirao, radi njegove pogrješivosti papu “Honorija, III. carigradski sabor posthumno je osudio čak kao krivovjernika. Papa Lav II potvrdio je tu osudu, ali ipak ne zbog krivovjerja, nego zbog zanemarivanja službe.“[23] Dakle, saborska osuda nije osporena, nego ipak potvrđena.
I konačno, “Ivan XXII. (1316.-1334.) podržao je krivi nauk prema kojemu duše vjernih mrtvih ne mogu zadobiti blaženo gledanje i time puno blaženstvo sve do općeg suda…(…) Isto tako, demoni i prokleti ludi ne prolaze vječne muke pakla, nego tek nakon posljednjeg suda. Međutim, on je imao poniznosti dopustiti da ga se ispravi i povukao je svoju zabludu 3. prosinca, 1334. godine, dan prije nego što je umro.“[24]
Da na mjesto pape ne zasjedne sam Antikrist!
Zbog čega je ovo važno znati? Zato jer su nove pape od Pavla VI. pa preko Ivana Pavla I., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. pa sve do pape Franje provodile i odobravale protukatolička učenja Drugog vatikanskog sabora i time se ogriješile o dogmatska učenja, latinsku liturgiju i cjelu katoličku vjeru! Pa, ipak, oni JESU katolički pape, jer po kanonima Crkve nitko ne može osuditi papu i nitko nema moć smijeniti papu, kada on doktrinarno griješi. Radi te logičke dosljednosti sveti teolozi prethodnih vremena čak su raspravljali o mogućnosti da na mjesto pape zasjedne sam Antikrist! I nitko ih zbog takvih rasprava nije pozvao na red! Pa na što se odnosi dogma o Papinoj nepogrješivosti? Odnosi se na Papinu izjavu ex cathedra, kada on javno objavljuje dogmu i nauk, koji je oduvijek njegovala Crkva, a potvrdi su i sveti sabori.
A, papa Pavao VI. potvrdio je izmijenjenu latinsku misu i nastanak sasvim nove mise na narodnim jezicima (ali, to srećom nije to proglasio za dogmu!), Ivan Pavao II. između ostalog je u Asizu dopustio budistima da na katolički oltar postave Budu (možete naći na You Tubeu) i svi su se molili svojim bogovima, a ne Kristu (a po učenju Crkve “svi bogovi naroda su đavli“, Psalam 95, 5), u Jordanu IP2 je na kraju govora nazočnima rekao “Neka sveti Ivan Krstitelj štiti islam“,[25] godine 2006. Benedikt XVI. molio se u Plavoj Džamiji s muslimanima (a, po evanđelju i crkvenom s nevjernicima se ne smije moliti[26]) tvrdio da se židovi ne trebaju krstiti (a, bez krštenja nema otkupljenja) i “…4. veljače 2008. izmijenio je tradicionalni misal, uklanjajući svako spominjanje sljepoće židova u molitvi za njih na Veliki petak. (…) U svibnju 2007. godine ovlastio je Međunarodnu teološku komisiju da objavi dokument, koji dovodi u pitanje nauk Crkve o čistilištu.“[27]
Zar se papa Franjo sa svojim blagoslovima homoseksualaca, poklonstvom amazonskoj božici Pača Mami i liberalnim tumačenjima Boga i morala slučajno pojavio? Ne, Franjo nije bio slučajna pojava, on je plod liberalnog Drugog vatikanskog sabora i njegovih relativističkih definicija, koje su uzele maha već i prije, ali malo je stručno obrazovanih vjernika koji bi to bili u stanju primijetiti. Danas su katolici, u stvari, novovjeki protestanti, koje nikakve povrede vjere ne uzbuđuju. Ako i vjeruju u Boga, onda si Sveto Pismo tumače individualistički, protestantski – na svoj način.
P. Matthias Gaudron knjigu “Katekizam o krizi u Crkvi“ završava poglavljem “Postsinodalna pobudnica Amoris laetitia – pobjeda subjektivizma“. Papa Franjo u tom dokumentu koristi rječnik kojim dvosmisleno relativizira cjelokupan katolički ćudoredni nauk. U dogmatskom učenju Crkve prema braku – brak je sakrament, a oni koji sklapaju brak izvan Crkve izopćeni su i nalaze se u stanju trajnog smrtnog grijeha. Papa bi htio da postoje iznimke, ali njih nema. Jer, “…božanski zakoni, prema kojima je spolno sjedinjenje muškarca i žene dopušteno samo u valjanom braku, a sakramentalnu i izvršnu ženidbu ne može rastaviti nijedna svjetska moć – dakle, ni papa, ne poznaju izuzetke i vrijede neovisno o svim okolnostima…“[28]
Sve u svemu, u crkvi se očigledno dogodilo da su mračne sile preuzele njezinu funkciju, hijerarhiju i nauk. Knjiga p. Matthiasa Gaudrona “Katekizam o krizi u Crkvi“ opsežno je, znanstveno i krajnje stručno obrazložila Crkvu u našem vremenu, stanje u kojem se nalazi i dala upute o onome u što je Crkva oduvijek vjerovala, a vjernici bi to trebali znati. Od svega toga ovdje smo prokomentirali tek jedan manji, ali značajan dio, pa preporučamo vjernicima da knjigu obavezno pročitaju.
Bilješke:
[1] Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J., MODERNISTI u Crkvi (subjektivno kršćanstvo: „Ja imam svoje mišljenje, ti imaš svoje!“) – Magnifikat.hr , 17. VIII. 2017.
[2] Gaudron, “Katekizam krize…“, Zagreb, 2024., str. 1.
[3] Auctorem fidei je papinska bula koju je izdao Pio VI. 28. kolovoza 1794. kako bi osudio tendenciju prema galikanizmu i jansenističkim reformama Sinode u Pistoji (1786.).
“ Važnost ovog dokumenta, naročito tih ulomaka, kao i izabranih propozicija, u tome je što u njima papa razotkriva i osuđuje taktiku korištenja dvosmislenosti za uvođenje zabluda, koju su modernisti kasnije iskoristili kako bi svoje zablude uvrstili u dokumente Drugog vatikanskog koncila, a u osuđenim propozicijama se mogu naći i preteče tih raznih modernističkih zabluda.“
Tradicionalna Latinska Misa: Bula Auctorem Fidei pape Pija VI.
[4] Isto, str. 16.
[5] Isto, str. 17.
[6] Isto, str. 118.
[7] Isto, str. 119.
[8] Isto, str. 119.
[9] Isto, str. 120.-121.
[10] Isto, str. 135.
[11] Roščić, fra Nikola Mate, “Isus Krist u židovstvu“, Šibenik, 2012.
[12] Gaudron, M., “Katekizam krize…“, str. 139.
[13] Isto. str. 138.
[14] Isto, poglavlje “Nova Misa“, str. 158.
[15] Isto, str. 174.
[16] Isto, str. 210.
[17] Isto, str. 190.
[18] Isto, str. 182.
[19] Isto, str. 183.
[20] Isto, str. 190.
[21] Isto, str. 194.
[22] Isto, str. 58.
[23] Isto, str. 59.
[24] Isto, str. 59.
[25] Službeni dokumenti Vatikana, Visit to Wadi Al-Kharrar, Jordan: Holy Father’s prayer (March 21, 2000) | John Paul II.
[26] Kanon 1258, iz 1917. g., prije Drugog vatikanskog sabora: “Vjernicima je zabranjeno djelatno prisustvovati, ili sudjelovati u nekatoličkom bogoslužju“.
[27] Isto, str. 51.
[28] Isto, str. 302.
