Nijemci su posebno nepovjerljivi prema planiranom TTIP-u između EU-a i SAD-a
Njemačka kao prvakinja u izvozu Obami je bila gospodarski uzor. Ali on sada posjećuje zemlju čiji su građani sve nepovjerljiviji prema slobodnoj svjetskoj trgovini. Jer oni plaćaju cijenu uspjeha. Predsjednik je nedavno, u svom posljednjem govoru o stanju nacije poručio da je automobilska industrija zaključila upravo svoju najbolju godinu u povijesti i da je to samo jedan od aspekata renesanse američke industrije koja je otvorila gotovo 900 000 novih radnih mjesta.
Već 2010. američki predsjednik započeo je megalomanski program reindustrijalizacije zemlje. Uzor za to bila je Njemačka. Prema Obaminu naumu SAD je trebao udvostručiti izvoz, otvoriti mjesta za praksu mladih i osigurati mrežu za transfer tehnologije po uzoru na njemački Fraunhofer Institut. SAD je trebao konačno ponovno početi proizvoditi „stvarne stvari“. List The Atlantic tada je konstatirao da je Amerikance uhvatio napad zavisti na Njemačku s obzirom da najavljuje jačanje proizvodnog sektora, povećanje broja pristojnih radnih mjesta i dobro obrazovani srednji sloj. Obama je sada došao na otvaranje sajma u Hannoveru jer je ove godine SAD partnerska zemlja. Predsjednik će pritom zapravo doživjeti paradoks: Njemačka je danas zemlja čije se blagostanje velikim dijelom bazira na snažnoj izvoznoj industriji, koja ostvaruje sve veće suficite s ostatkom svijeta, ali čiji su građani sve nepovjerljivi prema međunarodnoj razmjeni.
Čudno je da danas svega 56 posto njemačkih građana intenziviranje trgovine smatra pozitivnim, dok ga 27 posto smatra negativnim razvojem. Dakle, ozračje se u samo dvije godine naglo promijenilo nagore. Tada je 88 posto građana podržavalo širenje trgovine, dok mu se protivilo njih svega 9 posto, kako je pokazalo nedavno provedeno istraživanje javnog mnijenja Zaklade Bertelsmann. Nijemci su posebno nepovjerljivi prema planiranom Transatlantskom sporazumu o partnerstvu u trgovini i ulaganjima (TTIP) između EU-a i SAD-a: 33 posto ispitanika protivi se sporazumu, dok ga podržava svega 17 posto.
Europski čelnici trenutačno se bave prijeporom oko TTIP-a. Kada se u ponedjeljak eksperti sastanu na idućoj rundi pregovora u Ney Yorku, u Hannoveru će se na transatlantskom mini-samitu sastati Obama, Merkel, David Cameron, François Hollande i Matteo Renzi. Jedna od tema bit će i sljedeća: Kako sklopiti sporazum prije Obamina odlaska? Jer neovisno o tome tko će biti sljedeći stanar Bijele kuće, nakon predizborne kampanje s jasno protekcionističkim tonovima, u Washingtonu bi moglo biti teško postići potrebne većine za međunarodne trgovinske sporazume.
A Njemačkoj je mnogo toga na kocki. Nijedna druga velika ekonomija u svijetu nije toliko otvorena kao njemačka. Izvozna kvota udvostručila se od početka devedesetih godina tako da i njemačka konjunktura vrlo osjetljivo reagira na kretanja u svjetskom gospodarstvu. Prije je njemačko gospodarstvo uglavnom bilo usredotočeno na ostale zemlje eurozone, a sada se tri četvrtine velikog vanjskotrgovinskog suficita – koji trenutno iznosi više od 8 posto BDP-a – ostvaruje trgovinskom razmjenom s ostatkom svijeta. Dok je ostatak Europe već godinama u trajnoj stagnaciji, a velike tranzicijske zemlje slabe (Kina) ili proživljavaju duboke krize (Rusija, Brazil), potražnja u SAD-u jedna je od svijetlih točaka u inače mračnom globalnom scenariju. U 2015. Sjedinjene Američke Države bile su najvažnije izvozno tržište Njemačke, veće čak i od Francuske. Izvozni suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni sa SAD-om iznosio je čak 55 milijardi eura. Oživljavanje američke industrije koje je pokrenuo Obama koristilo je njemačkim izvoznicima čija su specijalnost strojevi i postrojenja.
Sve su to činjenice koje nameću pitanja. Ako Njemačka toliko profitira od globalne trgovinske razmjene, zašto su onda upravo Nijemci toliko kritički nastrojeni prema napredujućoj globalizaciji? Zašto se toliko Nijemaca protivi sporazumu sa SAD-om od kojeg bi, sudeći prema iskustvu, posebno profitirala njemačka industrija? Jesu li Nijemci jednostavno iracionalni? Većini njemačkih građana globalizacija nije donijela obećavani bolji životni standard. Doduše, situacija na tržištu rada znatno se poboljšala od 2006., ali to mnogi uzimaju zdravo za gotovo.
Dohoci se razvijaju neravnomjerno: posebno najbogatija desetina građana ima osjetno više novca na raspolaganju nego 2000., kako pokazuju izračuni Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW). A srednji sloj doživljava stagnaciju standarda. Golemi njemački suficiti u vanjskotrgovinskoj razmjeni postignuti su zahvaljujući stagnaciji plaća. Paralelno s time globalizacija sada pokazuje svoju ružnu stranu. Teroristički napadi, migracije kojima je teško upravljati, eurokriza koja se ponovno raspiruje (obratite pozornost na pregovore s Grčkom) – svijet djeluje sve manje ubrojiv. A čini se da ni vlade, ni tvrtke ni europske institucije tu ne mogu ništa bitno promijeniti, što rezultira nezadovoljstvom elitama: 70 posto Nijemaca nepovjerljivo je prema političkim strankama, a 57 posto ne vjeruje njemačkoj vladi. Ništa bolje ne stoje ni ECB ili EK, ako je suditi prema posljednjoj anketi Eurobarometra koja je provedena jesenas. A prema podacima američke agencije za komunikaciju Edelmann građani su slično kritički nastrojeni i prema tvrtkama. Nepovjerljivost, međutim, nije samo svojstvena Nijemcima. U drugim zemljama – posebno u Obaminom SAD-u – pad povjerenja još je izraženiji. A taj nalaz ne može popraviti situaciju jer ako se nametne uvjerenje da globalizacija koristi samo jednoj manjini, onda se liberalni ekonomski poredak neće moći održati. Jasno je da bi većina građana Njemačke bila u osjetno lošijem materijalnom položaju da nema globalizacije, ali ona nije više snažan argument za daljnje otvaranje.
I što sada? Može li se globalizacija još uvijek spasiti? Što učiniti? Kao prvo, država mora dokazati da je sposobna djelovati. Rašireni dojam da državne institucije ne mogu riješiti probleme poražavajući je. Građani percipiraju sadašnjost kao lanac kriza koje se ne rješavaju, već samo odgađaju. Umjesto ponovne nacionalizacije politike, prijeko su potrebna inovativna nadnacionalna politička rješenja jer se mnoga pitanja više ne mogu rješavati nacionalnim pristupom. Kao drugo, Njemačka mora smanjiti goleme suficite u vanjskotrgovinskoj bilanci. Umjesto da svake godine u ostatak svijeta izveze kapital u vrijednosti od oko četvrt bilijuna eura, više bi novca trebalo ostati u zemlji, i to u obliku većih plaća i ulaganja. Time bi se omogućilo da u materijalnim blagodatima globalizacije uživa veći broj građana.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više