Etničko i vjersko čišćenje Sarajeva

Problem je poznat, samo ga treba početi rješavati

Iako su materijal, pravda, pravednost, sloboda i istina za gradnju međunacionalnih i međuvjerskih mostova davno izmišljeni i u upotrebi, na žalost u Bosni i Hercegovini oni se ne koriste nimalo ili gotovo nikako. Radije se, i to vrlo učinkovito, koriste materijali, mržnja, nepravda, nejednakost, nesloboda i laž za kopanje provalija i zidanje zidova, kojih je sve više i koji su sve deblji u na dva dijela podijeljenoj beha zemlji. Heterogena društva kakvo je bosanskohercegovačko, izmiješana svim bojama i razlikama, teško koriste materijal za gradnju mostova, a daleko više upotrebljavaju  onaj za gradnju zidova. I gotovo da je to povijesna svjetska praksa kompleksni društava s velikim iskustvom i zbog toga nije strana ni našem vremenu, a poglavito ne bosanskohercegovačkoj zamršenoj stvarnosti.

Sarajevo danas

Bosna i Hercegovina je postala najveće europsko gradilište zidova i kopač rovova. Ne prestaje mjerenje krvnih zrnaca s jedne i druge strane beha zidova. I ne samo kod živih već i kod mrtvih. Gotovo da etnički i vjerski čisto bošnjačko Sarajevo, glavni grad „multinacionalne i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine“ prednjači u toj ratnoj gradnji zidova i provalija, odnosno etničkog i vjerskog čišćenja. Čak se ne da mira ni cvijeću  položenom od strane obitelji i prijatelja Srba u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, i da sat ostane tu gdje je položeno. Samo što Srbi polože cvijeće i okrenu se da odu netko „nepoznat“, u Bosni i Hercegovini svi zločinci i ubojice hrvatskih povratnika su također „nepoznati“, cvijeće se baci u kantu za smeće. Ne završava samo cvijeće s grobova neBošnjaka u kantama za smeće u Sarajevu, gradu koji je od svih beha gradova ne slučajno najviše pozelenio, pobošnjačio. Završava zapravo sve ono što nije nacionalne i vjerske boje Bošnjaka. Ta praksa se napose sada prenosi na federacijske gradove Travnik i Mostar, u kojima pod zelenom bošnjačkom bojom završavaju nogostupi, zatvaraju se dućani s alkoholom i svinjetinom. Završavaju čak pod udarcima čuvara islama i oni koji, kao u Saudijskoj Arabiji, nose o vratu kršćanska obilježja.

Sarajevo je samo uzorak kakva treba biti cijela Bosna i Hercegovina, koja je sve manje europska i sve više osmanlijska. Širenje slike Sarajeva ide, jednim smijerom  preko Srednje Bosne, potpuno neosvojenog beha prostora od strane Muslimana u građansko konfesionalnom beha sukobu za teritorij. Drugi smijer bošnjačiziranja Bosne i Hercegovine po uzoru na Sarajevo ide u pravcu osvajanja Mostara. Travnik i Mostar, Mostar i Travnik, neosvojeni gradovi i prostori, danas su na ponovnom udaru Bošnjaka, koji se još uvijek ne mire time da su ostali koliko toliko nacionalno i vjerski šareni. Ta dva područja koje Muslimani nisu uspjeli, u građansko konfesionalnom beha sukobu za teritorij osvojiti, razlog su što bosanskohercegovački rat traje i danas, dvadeset i nešto godina poslije Daytona. Muslimani nisu ovladali tim, za njih povijesno i geostrateški važnim prostorima, Lašvanske doline u kojoj je Travnik za njih bio i jest glavni povijesni grad iz turskog vremena kojeg su učinili veoma važnim političkim sjedištem svjetskih veleposlanstava. Centrom političke moći u kojem je bio „cijeli“ svijet kroz veleposlaničku diplomaciju. No, više važan je bio za Muslimane i jest za Bošnjake, zbog toga što je on slika Osmanlija, spomenik Osmanlijama, zbog ćega je i trebalo ga osvojiti kako bi mu vratili stari osmanlijski izgled.

Stoga, nije slučajno se sav prognani muslimanski narod od strane  Srba slio na to područje, kao i to da je Lašvanska dolina bila, i jest, centar mudžahedina i da je u Gluhoj Bukovici formiran konclogor za Hrvate, svećenike i časne sestre. Trebalo je vojnički ojačati muslimansku ABiH na tom dijelu, te brojčano izmijeniti odnos snaga u korist Muslimana, kasnije Bošnjaka. Osvajanje Srednje Bosne za Muslimane je bilo strateško pitanje obrane i egzistencije. Naime na tom beha dijelu velika je koncentracija vojne industrije iz vremena Jugoslavije, što kazuje da je to bio glavni motiv muslimanske agresije na Hrvate na tim prostorima, i kasniji muslimansko hrvatski sukob.

Cilj Muslimana bio je osvajanje tvornice oružja u Novom Travniku, i eksploziva u Vitezu, nakon osvajanja Zenice kao središta teške industrije. Osvajanjem tvornice  oružja „Bratstvo“ u Novom Travniku i „Slobodana Principa Selje“ tvornice eksploziva u Vitezu, uz već osvojenu Zenicu, te tvornicu odjeće „Borac“ u Travniku bio bi siguran temelj za daljnji osvajački rat, i pokušaj izlaska na more. Stoga su se i vodili žestoki muslimansko-hrvatski sukobi na tim smijerovima. Na oba ta pravca muslimanska se strana koncentrirala svim raspoloživim snagama. Koliko im je bilo strateški važno osvojiti ta dva beha prostora, industriju u Lašvanskoj dolini i izlazak na more, govori činjenica kako su na tim područjima i poćinili največe zločine, zločine genocida nad Hrvatima.

Da je muslimanska strana u potpunosti ovladala tim prostorima, na tim pravcima, da ih je osvojila, istog bi časa Alija Izetbegović zaustavio daljnju muslimansku agresiju na Hrvate i potpisao diobu Bosne i Hercegovine. Budući da to nisu uspjeli, zahvaljujući ogromnim hrvatskim žrtvama, zahvaljujući hrvatskim vitezovima koji su odrobijali u Haagu, i onoj šestorki koja  čeka drugostupanjsku  presudu, rat u Bosni i Hercegovini traje i danas, i to najviše, zapravo jedino na tim pravcima, na tim područjima. Vrijeme je, stoga, da to javno uvidi i prizna svjetska zajednica, ako uistinu želi uspostaviti mir, pravedan mir, u Bosni i Hercegovini, te da pozovu za stol bošnjačku i hrvatsku stranu kako bi se mirom riješilo to  ratom neriješeno pitanje.

U protivnom nema ni Federacije, ni Bosne i Hercegovine, ni mira, ni sigurnosti na tom europskom prostoru. Koliko su ti prostori vojno, i zemljopisno, važni Bošnjacima najbolje kazuje njihovo mirenje sa postojanjem Republike srpske, i njenu opstojnost prihvaćaju bez velikih protivljenja. Zapravo, postojanje Republike srpske za Bošnjake je gotova stvar, Alija Izetbegović ju je prvi i priznao u Turskoj, glavna briga im je osvajanje Srednje Bosne i izlazak na more. Onog momenta  kada ovladaju, i na način ubijanja hrvatskih povratnika, tim područjima dioba Bosne i Hercegovine za Bošnjake će biti prihvatljiva. Na Svjetskoj je zajednici  da se aktivnije uključi u mirnodopsku diobu tih beha prostora, koji su preduvjet diobe Bosne i Hercegovine. Problem je poznat, samo ga treba početi rješavati.

Vinko Đotlo