Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik Marka Samardžije

Poticaj za proučavanje hrvatsko-srpskih jezikoslovnih razlika

 

 

U Matici hrvatskoj 2015. objavljen je Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik Marka Samardžije (Matica hrvatska, Zagreb, 2015.). Rječnik ima 599. stranica i sastoji se od predgovora [11: 5- 14], kratica [11: 15-16), napomene [11: 17], popisa pedeset i devet rječničarskih (leksikografskih) djela [11: 19-22], srpske ćirilice [11: 23-24], objasnidbenoga rječnika [11: 29-589], dodatka češćih zemljopisnih naziva [11: 593-597) te kazala [11: 599]. "U općem (ili općeuporabnom leksiku i strukovnim nazivljima tih dvaju standardnih jezika te su razlike rezultat duga i odjelita razvoja dviju jezičnih i etničkih zajednica", piše Samardžija u predgovoru rječnika i dodaje kako te entnolingvokulturne zajednice imaju različita ishodišta od vjeroispovijesnih i civilizacijskih do različitih standardizacijskih procesa i kodifikacijskih nastojanja. Svaka etnolingvokulturna zajednica, prema Samardžiji, svoj standardni jezik razvija samostalno po mjeri vlastitih komunikacijskih zahtjeva i potreba te između srpskoga i hrvatskoga standarnoga jezika čak više negoli u općem rječnjaku (leksiku) postoje znatne razlike u strukovnom i znanstvenom nazivlja. Autor zorno upozorava porabnika objasnidbenoga rječnika da kao sastavljač ovoga razlikovnika nema kompentencije izvornoga govornika srpskoga jezika, nego leksiku srpskoga jezika pristupa kao inojezični govornik s težnjom da taj jezik uz pomoć odgovarajuće rječničarske (leksikografske) literature i opisnoga inventara približi pripadnicima vlastite hrvatske etnojezične zajednice.

Riječ je o specijalnom ili autorskom objasnidbenom rječniku o kojem sam autor piše u predgovoru, a specijalni su rječnici oni u kojima se ne nalaze, uvjetno rečeno, sve riječi srpskoga jezika objašnjene hrvatskim. Sam sastavljač rječnika provodi odabir natuknica i ima kriterij po kojem se neke riječi izostavlja, a neke uvrštava u rječnik. U rječnik su uvrštene uglavnom riječi koje bi mogle na leksičko-semantičkoj razini izazvati teškoće od strane hrvatskoga porabnika koji čita srpsku literaturu različitih žanrova ili gleda srpsku dalekovodnicu. Autor na stranici 7. u predgovoru navodi pojedine, konkretne skupine riječi koje nisu ušle u rječnik: govorne razlike po starom glasu “jat” (beda – bijeda, deonica – dionica, mesec – mjesec); fonološke koje se razlikuju po jednom ili dvama fonemima u morfemima (aktuelan – aktualan; opšti – opći; savremen – suvremen; barijum – barij; leksika – leksik); rječotvorne (angažovati – angažirati, funkcionisati – fukcionirati); pojedine leksičke jedinice, posuđenice koje su u jednom od jezika istoznačne (muzika – glazba i muzika).

 

Iako sam autor piše da je njegovo rječničarsko (leksikografsko) djelo sastavljeno na načelima dvojezične leksikografije, ovaj je rječnik više nego dvojezičnik jer su u njem navoođene objasnidbe koje se obično rabe u rječniku stranih riječi ili enciklopedijskom rječniku. Drugim riječima, knjiga je ustrojena kako na načelu dvojezičnika, tako i rječnika stranih (srpskih) riječi s počelima (elementima) enciklopedijskoga rječnika. Leksik srpskoga jezika obrađen je cjelovito bez sinkronijskoga presjeka, tj. usporedbe leksičkih razlika u određenom razdoblju. Srpski leksemi u rječniku se donose latinicom i ćirilicom, a zatim se uz natuknice navode gramatične i stilske odrednice, oznake različitih struka.

 

O jezičnom unitarizmu

 

Unitarizam je vrsta jezične politike koja je usmjerena na ostvarivanje načela “jedna država – jedinstvena nacija – jedinsven nacionalni jezik”. U razdoblju jugoslavenskoga jezičnoga unitarizma hrvatske riječi su proglašavane provincijalizmima, arhaizmima, dijalektizmima, umjetnim tvorevinama, “šulekizmima”, “NDH-izmima”, a također i regionalizmima, tj. riječima koje se “obično rabe u zapadnim krajevima” druge Jugoslavije. Primjerice, u Rečniku ruskog i srpskohrvatskog jezika (1963.) M. Moskovljevića riječi kazalište, kolodvor, kruh, otok, rajčica, zrak i druge proglašene su dijalektizmima i provincijalizmima [8]. Dio tih “nepreporučljivih” ili “nestandardnih” riječi nije mogao ući u sustav “zajedničkoga” standardnoga (štokavskoga) jezika. Sve što je srpsko – standardno je, a sve što je hrvatsko – provincijalno je. Kao da je na jednoj strani onaj koji ima soli u glavi, a na drugoj Ančica seljančica. Iste godine M. Lalević izdaje priručnik Srpskohrvatski u mom džepu gdje srpske riječi kao na primjer hemija, Jugosloven, kafa, Vavilon i druge karakterizira kao “prihvatljivije” u suodnosu prema odgovarajućim riječima u hrvatskom: kemija, Jugoslaven, kava, Babilon i druge [7].

Tomu su procesu potpomagali i pojedini hrvatski “vukovci” koji su standardni jezik poistovjećivali s novoštokavskim narječjem kao da nema ni čakavskoga, ni kajkavskoga jezika, ni njihove bogate književnosti. Tijekom izjednačivanja (unifikacije) hrvatskoga i srpskoga jezika dio hrvatske leksičke baštine jezični unitaristi ukidaju kao staru ideologiju buržoaznoga režima ili ustaštva, dio kodificiraju “po srpskosti” (npr., vojno i pravno nazivlje), a dio neutraliziraju stvaranjem istoznačnica. Funkcioniranje jedne skupine hrvatskih riječi zabranjuju ili kažnjavaju kao u slučaju, primjerice, porabe riječi časnik u dr. Ivana Šretera, a iz druge skupine stvaraju često jezični mješanac uz pomoć podlokavanja jezičnih norma (ili jezične erozije), uključujući ga u različite standardrnojezične tekstove i priručnike. Jezične agresije u doba obiju Jugoslavija bilo je dosta – ljudi su zbog hrvatskih riječi smjenjivani, otpuštani, osuđivani, zatvarani, prognjani…

Jezični se unitarizam u prošlosti pokazuje u pokušaju nametanja ćirilice i potiskivanja latinice, ekavštine, izjednačivanja pravopisa i nazivlja. Na djelu je često postojala jezična, funkcionalno-strukturna najezda (ekspanzija): težnja je širenju vladajućega srpskoga etnojezika na hrvatsku jezičnu zajednicu. U tom se razdoblju nije radilo samo o spajanju naziva jezika i uklanjanju razlika hrvatske i srpske pravopisne norme i leksika nego i o jačanju tzv. narodnoga jedinstva triju / dvaju „plemena" koje je preraslo nakon Drugoga svjetskoga rata u drugoj Jugoslaviji u „bratstvo i jedinstvo svih jugoslavenskih naroda". To se je činilo sasvim normalno za mnoge u prvoj, a zatim i u drugoj Jugoslaviji s „trojednim“, „troimenim“, a zatim “višenacionalnim”, “nadetničkim” narodom. Na takav su način pokušavali stvoriti tzv. policentrični srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik sa zapadnim i istočnim inačicama. Sve to opravdavali su etnojezičnom integracijom, standardizacijom, bratstvom i jedinstvom naroda u jednoj jugoslavenskoj državi.

 

Jezični unitarizam, dakako ne samo u području leksika, prema hrvatskomu jeziku izazvao je 1967. god. pojavljivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, a kao reakcija na hrvatsku deklaraciju od srpske strane objavljivanje u listu Borba Predloga za razmišljanje. Pokušaji smirivanja jezičnopolitičke situacije uz pomoć centralizacije jezične politike, održavanja različitih partijskih sastanaka (npr., Zagrebački dogovor 1985./86.), a također i kažnjavanja, zastrašivanja, dodvoravanja nisu dali očekivani rezultat. Jugoslavenski unitaristički nauk marksističkoga internacionalizma na kraju krajeva pretvorio se je u svoju suprotnost – u ideje etnolingvokulturnoga, gospodarstvenoga i državnoga razmeđivanja i razdvajanja. Raspad Jugoslavije i stvranje neovisnih država srušio je proces jezične integracije i unifikacije, stalnih pokušaja spajanja dvaju jezika u jedan. O razdoblju pokušaja umjetnoga spajanja dvaju jeziku u objema Jugoslavijama piše u mnogim hrvatskim knjigama [1; 2; 10; 13].

 

Nakon raspada Jugoslavije dio razlika pojedini srpski lingvistički krugovi čuvaju u vidu prijašnjih zapadnih i istočnih inačica policetričnoga jezika, a pojedine tendencije u hrvatskoj jezičnoj standardizaciji proglašavaju “tuđmanovskim 'novogovorom'”. Nakon 1990-ih godina, pa i prije, objavljeno je nekoliko razlikovnika, ali suodnos pojedinih leksičkih razlika nije bio uvijek pouzdan od jezikoslovne strane. Često o pouzdanom suodnosu pojedinih razlika u bilo kojem razlikovniku teško govoriti jer, na primjer, u dijakroniji dobit ćemo jednu približnu sliku, a u sinkroniji drugu.

 

O hrvatsko-srpskim razlikama

 

Razlike između hrvatskoga i srpskoga knjževnoga (standardnoga) jezika postoje na svim razinama jezičnih struktura dvaju jezika: pravopisne, prozodijske, fonološke, oblikoslovne, rječotvorne, leksičke i sintaktičke. Jezične razlike na različitim razinama jezičnih struktura u hrvatskom i srpskom jeziku najbolje je određivati na sinkronijskom presjeku s obzirom na podudarnost funkcionalnih stilova. U međujezičnom suprotstavljanju očita je prisutnost dvostranih (ili obostranih), jednostranih i zajedničkih jezičnih jedinica. U dvostranu obilježenost hrvatsko-srpskih razlika spadaju, primjerice, jedinice tipa: Cayenne (hrv.) – Kajen (srp.); Austin – Ostin; Vaše Veličanstvo – Vaše veličanstvo; hrvati se – rvati se; demokracija – demokratija; Jeruzalem – Jerusalim, klor – hlor; ocean – okean; euro – evro; uvečer – uveče; opći – opšti; protuzračni – protivvazdušni; karantena – karantin; posjet – poseta; inozemstvo – inostranstvo; dušik – azot i mnoge druge. U jednostranu obilježenost hrvatsko-srpskih razlika spadaju, primjerice, jedinice tipa: uvijek (hrv.) – uvek i uvijek (srp.); pogrješka i pogreška – pogreška; oca i otca – oca; ne ću i neću – neću; podatci i podaci – podaci; istodobno i istovremeno – istovremeno; papir – hartija i papir; znaš li? – da li znaš? i znaš li? i mnoge druge. Razlike se mogu ticati odrđene skupine riječi, a mogu i pojedinih riječi.

 

Međujezične razlike mogu imati normativno-stilski karaketer i jedne jedinice mogu biti u jednom jeziku neutralne, a u drugom obilježene. Primjerice, u hrvatsku normu spada samo rajon, Talijan, tko, a u srpsku – rejon, Italijan, ko jer se riječi rajon, Talijan, tko, smatraju u srpskom zastarjelicama. Pridjevsko-zamjeničke jedninske nastavke -oga i -omu (čistoga, čistomu; mojega, mojemu) u srpskom češće tretiraju kao stilski obilježene i/ili maloporabljive [v. 14: 58], a u hrvatskom su obilježje znanstvenoga, a sada sve češće i publicističkoga stila (tendencija prema neutralnomu stilu), s tim da je nastavak -om u srpskom jeziku i za dativ i za lokativ, dok je u hrvatskom to lokativni nastavak, a dativni je -omu. Dakako, u hrvatskoj pridjevsko-zamjeničkoj sklonidbi u dativu i lokativu jedine susrećemo i druge nastavke ovisno o stilu i autoru. U instrumentalu jednine u oblicima s nastavkom -i u imenica na -ost u srpskom mnogo rjeđe se rabi nastavak – i u usporedbi s hrvatskim. Sklonidba brojeva dva, tri, četiri mnogo je rjeđa u srpskom negoli u hrvatskom. Primjerice, u srpskom se jeziku broj četiri u jezičnoj praksi “nikada ne sklanja” [6: 86]. Postoje razlike u sklanjanju dvosložnih muških imena s dugouzlaznim naglaskom tipa Pero. U hrvatskom se sklanjaju po sklonidi e, a u srpskom češće po sklonidbi a. Kosi padežni oblici tipa Mileta ili Mila od Mile u hrvatskom se obično ne rabe. U srpskom se jeziku, u usporedbi s hrvatskim, pri tvorbi futura prvoga umjesto infinitiva može rabiti i konstrukcija da + prezent: Ja ću da pišem ili ako je pomoćni glagol iza infinitiva, zatvornik t ispada ispred slivenika ć: Pisat + ću > Pisaću. Postoje, dakako, i druge razlike [4].

 

Hrvatski jezik u usporedbi sa srpskim više je konzervativan, strog prema normi standardnoga jezika. Usporedit ćemo, primjerice, hrvatski (Babić-Mogušev) i srpski (Pešikan-Jerković-Pižuričin) pravopisni rječnik u odnosu prema dvojnostima: akvarij (hrv.) – akvarijum i akvarij (srp.); aktualan – aktuelan i aktualan; akumulacijski – akumulacioni i akumulacijski; Alpe – Alpi i Alpe; balzam – balsam i balzam; gluh – gluv i gluh; harlekin – arlekin i harlekin; minuta – minut i minuta; pijanist – pijanist(a); pidžama – pižama i pidžama; preklani – preklane i preklani; rasol – raso i rasol; subjekt – subjekat i subjekt; uho – uvo i uho [3; 9]. Isto susrećemo i u Pravopisnom rečniku srpskog jezika Milana Šipke: akcenat i akcent, aluminijum i aluminij, avangardista i avangardist, pasulj i grah, srećan i sretan, šargarepa i mrkva i druge [11]. Zanimljivo je da primjerice u Rusko-srpskom i srpsko-ruskom rečniku Radoslava Boškovića imamo samo: azot, evro, univerzitet, uslov, pasulj, hleb, spanać, sprat [5: 12, 141, 780, 785, 794, 801, 824, 831]. Bez obzira na to, namjerno neutraliziraju jezične razlike pojedini srpski lingvisti ili opravdano, riječi ili oblici riječi akcenat, aluminijum, avangardista, pasulj, srećan, šargarepa ne pripadaju hrvatskoj standardnojezičnoj normi.

 

Razlikovni srpsko-hrvatski objasnidbenik

 

U Samardžijinu objasnidbenom rječniku obrađene su većinom nepoznate ili malo poznate srpske riječi koje su hrvatskomu čitatelju, poglavito mlađemu naraštaju Hrvata, nerazumljive, slabo razumljive ili malouporabljive u pojedinim hrvatskim područjima. U tu skupinu pripadaju mnoge riječi iz područja srpske povijesti, narodoznanstva (etnologje), vjeroispovijesti itd. koje nemaju istovrijednica u hrvatskom i zahtijevaju objasnidbu: desnoručica pravosl – ‘ikona na kojoj Bogorodica drži Isusa na desnoj ruci”; kajmakamac pov – pripadnik “Praviteljstvene” ili “Kajmakamske” stranke u Srbiji (od kraja pedesetih godina XIX. st.); trvelje etnol – ‘vrsta ženskog ukrasa za glavu’ (11: 108, 208, 502).

 

U lijevom stupcu rječnika predstavljeni su, osim standardnih srpskih leksema, zastarjeli, žargonski, razgovorni, pogrdni, područni leksik, a također frazemi: gidža reg – trs, čokot; kursadžija razg – tečajac, slušač; skanjeralo razg pogr – kolebljivac, oklijevalo; srpa žarg – srpski jezik kao nastavni predmet; zbitije zast – događaj [11: 152, 233, 437, 453, 574]. U rječniku obrađene su jedinice koje su dvostrano ili jednostrano obilježene. Navest ćemo nekoliko primjera s dvostranom obilježenosti u srpskom i hrvatskom jeziku: azot (srp.) – dušik (hrv.); bubašvaba – žohar (Blatta orientalis); spoljnopolitički – vanjskopolitički [11: 42, 65, 450]. U jednostranoj leksičko-semantičkoj obilježenosti jedna se riječ istovrijednim oblikom i značenjem može podudarati u hrvatskom i srpskom jeziku, a u drugom značenju i obliku razlikovati: član (srp.) – 1. član 2. pravn članak (hrv.); nedelja – 1. nedjelja (‘dan u tjednu’) 2. tjedan; pritisak – 1. med tlak 2. pritisak 3. zast preteg, uteg; sipati – 1. lijevati (vino u bocu) 2. sipati (pšenicu u vreću) 3. pren činiti što brzo: ~ uvrede; ukus – 1.ukus 2. okus [11: 89, 289, 385, 435, 514]. Riječi između srpskoga i hrvatskoga mogu se razlikovati stilski, primjerice (crveni) paradajz je (11: 332) u srpskom standardna riječ, a u hrvatskom pripada razgovornomu jeziku jer se za pisani standradni jezik kao norma rabe riječ rajčica, a kao područne riječi – pomidor, kavada, jabučica. U hrvatskom ‘osmanica’ (osmanizam, turcizam) deva (srp. kamila) je zoološki naziv papkara, a u srpskom znači “djeva, djevojka; djevica” [11: 109, 211].

 

Posuđenice iz osmanskoga (turskoga) jezika više svojstvene srpskomu negoli hrvatskomu jeziku, a u ovom primjeru, kao i primjeru riječi sprat (srp.) – kat (u hrvatskom iz osmanskoga) prema suvremenoj normi dvaju jezika, obratno. Razlikovni je objasnidbeni rječnik dobra podloga za daljnje izučavanje različitih međujezičnih etnokulturnih suodnosa dvaju jezika.

 

Zaglavak

 

Hrvatski književni (standardni) jezik odlikuje se, kao i srpski jezik, većom ili manjom obrađenošću, polifunkcionalnošću, stilskim razlikovanjem i težnjom reglementaciji. I jedan i drugi književni (standardni) jezici se moraju razvijati i dalje samostalno bez sukobljavanja različitih jezičnopolitičkih interesa, sukladno vlastitim komunikacijskim zahtjevima i potrebama. Samardžijin objasnidbenik može poslužiti kao još jedan dobar poticaj za proučavanje hrvatsko-srpskih jezikoslovnih razlika i olakšati hrvatskim pa i srpskim porabnicima muđusobno razumijevanje u upozvanju kulture i povijesti dvaju naroda.

 

Literatura:

 

1. Auburger, Leopold: Hrvatski jezik i serbokroatizam, 304 str., Maveda – HFDR, Rijeka, 2009.
2. Babić, Stjepan: Hrvatski jezik u političkom vrtlogu, 340 str., Pelivan, Zagreb, 1990.
3. Babić, Stjepan; Moguš, Milan: Hrvatski pravopis, 2. izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 2011.
4. Bagdasarov, Artur: Hrvatski književni jezik i njegova norma, 196 str., Maveda – HFDR, Rijeka, 2010.
5. Bošković, Radolsav: Rusko-srpski, srpsko-ruski rečnik, 2. ispravljeno i dopunjeno izd., 1582 str., Jasen, Beograd, 2012.
6. Klikovac, Duška: Gramatika srpskoga jezika za osnovnu školu, 2. izd., 224 str., Srpska školska knjiga, Beograd, 2003.
7. Lalević, M. S.: Srpskohrvatski u mom džepu, knj. 1. – 3., (1203 str.), Branko Bonović, 1963.
8. Moskovljević, M. S.: Rečnik ruskog i srpskohrvatskog jezika, 750 str., Naučna knjiga, Beograd, 1963.
9. Pešikan, Mitar; Jerković, Jovan; Pižurica, Mato: Pravopis srpskoga jezika, 3. izd., 507 str., Matica srpska, Novi Sad, 2015.
10. Samardžija, Marko: Hrvatski jezik i pravopis, 653 str., Školska knjiga, Zagreb, 2011.
11. Samardžija, Marko: Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik, 599 str., Matica hrvatska, Zagreb, 2015.
12. Šipka, Milan: Pravopisni rečnik srpskog jezika: sa pravopisno-gramatičkim savetnikom, 1412 str., Prometej, Novi Sad, 2010.
13. Taj hrvatski, priredio Ante Selak, 348 str., Školske novine, Zagreb, 1992.
14. Tasić, Milan; Gačević, Radojko: Gramatika srpskog jezika, 126 str., Leo Commerce – Beogradska knjiga, Beograd, 2014.

Videoprilog: Predstavljen 'Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik'

 

Artur Bagdasarov, Kolo, br. 4., 2015.