A onda dođeš ti…

Zavrtiš me ko ringišpil
 

uljuljkam se u mir i poznatost
kažem; ničeg novog nema u mojim danima
-a onda dođeš ti;
zavrtiš me ko ringišpil
pa se praviš da te ništa ne zanima

vrtim se u krug
okrenem se stoput oko sebe
pa se smirim kao mačka što prestala se namještati;
ne, nema ničeg novog, opet je sve smireno,

opet mogu u tišinu potonuti

a onda dođeš ti

i opet se nasmješiš
i opet me okreneš i zavrtiš
prevrneš naglavačke sav moj svjet
poremetiš mir i goniš me na let
nakon kojeg ćeš me ponovo pokušati smiriti

e pa ne može to tako!
..da uletiš nabrzaka
i okreneš me tako lako
da hodam sva naopaka!
i ne može to tako;
da protutnjiš mi životom
ostaviš prašinu za sobom
i pustiš da gledam za tobom

a ne,
ovaj put ne pristajem
da budeš proleter što stvara nemire
(pališ pa hladiš
-dio tvoje igre morbidne)
svatko se u svoju mrežu uhvati
pazi da se ne spotakneš
jer ja ću čekati

ne, ne,
ne može to tako
da mi oduzmeš sve
i odjuriš onako
ko da nikad nisi ni bio tu
da zahtijevaš zaborav sveg što sja iz očiju
-u krivu si mačku taknuo
što ogrebe onog tko ju je probudio

al ipak…
posadio si duboko taj nemir…
kako da te kaznim kad daruješ mi svemir
i vežeš me pogledom što obećava
da ovaj put nema odlaska niti zaborava…
kako da ti zamjerim nemire od prije
kad ovaj sada čak nemir i nije
-već slatkoća u ljubav utkana
što raste u nama strahom sputana
i tjera nas oboje na blizinu i bjeg
okreće naše svjetove
dok se ne spoje u isti svjet
i nisam samo ja kao zvrk zavrćena
-i sebe si zavrtio sa mnom;
al sad sam tek shvatila

Ljubica Mršić