Ti si njezin sluga!
Bukač, Krunoslav Bukač uspješno je odradio i peti, višegodišnji ugovor s američkom televizijskom kućom Every day i bilo mu je dosta. Osjećao je posvemašnju ispražnjenost svojih novinarskih baterija i očevidnu nemogućnost obnavljanja vlastitih resursa. Sasvim istrošen. Da, gotovo je, moja je novinarska pustolovina završena, gotovo s ushitom razmišljao je, dok je vadio nemarno složenu odjeću iz velikog plavog kofera. S dna kofera izvadio je nekoliko listova bilježaka vezanih za posljednji zadatak u selu neposredno ispred smrtonosnog Plavog klanca. Na jedvite jade izvukla se šarolika novinarska ekipa, izvjestitelja, snimatelja, vozača, vodiča, praćena lokalnom policijom, iz obruča, koji se u trenu zatvorio oko sela čim se pronijela vijest o novom sukobu u klancu, a oni su samo trebali ovjekovječiti u svojim medijima još jedan pokušaj mirovnog sporazuma između dviju zaraćenih strana.
Zahvaljujući brzoj intervenciji lake oklopne brigade međunarodnih snaga istrgnuli su se iz letalnog zagrljaja iznenadnog obruča.
Dobro se Bukač sjećao nedostatka zraka dok je sjedio na podu oklopnog transportera, cijeli prekriven ljepljivim znojem a strah mu je bubnjao u grlu.
Navečer u novinarskom centru s krajnjim naporom predao izvještaj, cijelo vrijeme razmišljajući kako mu se potpuno približio trenutak napuštanja ove zemlje gdje je Ona apsolutna vladarica, jedina mjera života.
Često se Bukač sam sebi rugao, ponekad i s prijezirom , najčešće ispred zrcala kada si je znao svašta reći, posebice nakon bučnih i vulgarnih proslava nečijeg spasa u posljednji tren, ali dešavali su se i tužni oproštaji kada konjica nije stigla na vrijeme ili se uopće nije pojavila.
Tada, ispred zrcala, buljeći u svoje izborano lice zakrvavljenih očiju izricao je optužbu i presudu onom s druge strane stakla u jednoj kratkoj rečenici.
-Ti si njezin sluga.
Da, sve ga je više uznemiravala i boljela ta misao, ne radiš ništa drugo nego pišeš i izvještavaš o slavi njezinog pohoda.
Jedini pobjednik u vječnom sukobu ljudi, plemena, jezika, država, samo je ona, a p s o l u t n a g o s p o d a r i c a, vladarica vremena i života a on s drugima svakim danom uzdiže sve više monstruoznu građevinu koju čine gusto poredana, složena, nabacana mrtva tjelesa, prepletena samrtnim grčem.
Sve mu se više gadila ta neugodna, istinita spoznaja. Mora se izmaknuti izvan dosega njezinih bešumnih, crnih krila.
Nekako je uspio odraditi sve obaveze do isteka ugovora, u svakoj minuti sve jače osjećajući skori dolazak oslobađanja.
No, ta tako očekivana sloboda nije ga zapljusnula u lice, niti u posljednjim satima u dalekoj zemlji a niti se osjećao bolje, sada, u svom malom zagrebačkom stanu dok se raspremao.
Njezin dugi, zavijeni šiljasti nokat na kraju crnog krila, osjećao je kako ga povremeno dodiruje, bocne ga te se odmakne.
Bukač je dobro upoznao Njezina raznovrsna, uvijek iznenađujuća lica, Njezin prigušeni govor ili smijeh, uvijek je mogao osjetiti Njezino naglo, neočekivanu nazočnost.
Bilježeći doista sve s Njezina pohoda, Bukač je na svoju veliku žalost uviđao kako sve dublje tone u sjenu ovisnosti. No, znao je kako je samo uz Njezinu pomoć preživio sve ove godine s tek nekoliko ogrebotina, dva prevrtanja vozila (u kojim su prigodama svi suputnici teško stradali, osim njega). Ona ga je trebala jer on je dobro radio svoj posao, vješto je širio svijetom priče o nepobjedivosti, o Njezinoj konačnosti. Zato ga je puštala živjeti a on joj zauzvrat odano služi.
Sve se više gadio sam sebi, dobivajući i ne odbijajući sve bolje honorare, živeći i provodeći se svake noći, da bi izjutra jedva prepoznavao vlastito tijelo i lice.
No, sada je dosta služenja, Gospodarice, šaptao je Bukač dok je zatvarao kofer.
Idući dan posjetio je nenajavljeno, glavnog urednika Vijesti sa željom da nekoliko preostalih godina do mirovine provede u ovoj redakciji, radeći u miru i na miru.
Glavni urednik Mareković nije bio nimalo impresioniran pojavom slavnog novinara.
-Vidite gospodine Bukač, nama bi svakako bila čast da vi radite za nas, no mi ne možemo platiti koliko vi na tržištu vrijedite. A i što bi radili kod nas? Pisali o problemima gospodarstva, kulture? Naravno, ništa od toga. Vi ste izvrsni politički analitičar, izvjestitelj svjetskog renomea. Vjerujem da vam novac nije problem. Siguran sam da ga imate dovoljno. no, možda jednom, kada završimo s preoblikovanjem lista, možda, lijepi pozdrav.
U dva je tjedna Bukač obišao sve medijske ustanove i kod svih naišao na odbijenicu. On je svjetski igrač a oni su samo lokalni mediji.
No, dobro, neću ništa raditi, samo ću uživati.
Potražio je stare znance, ali oni su živjeli svoje jednolične živote ne imajući puno vremena za njega.
Susretao i u raznim situacijama s različitim ženama, a većinu njih je zanimao najprije iskusni novinar i njegovi doživljaji a ne čovjek koji se želi družiti s njima.
Nakon skoro pola godine oslobođenog života, Bukač je sve češće pogledavao prema plavom koferu u kutu sobe, pored ormara.
Jednostavno nije uspio, nije se vratio, da, Bukač, nisi se uspio vratiti. Ti živiš i udišeš zrak samo tamo jer ti možeš živjeti samo kao Njezin sluga.
Sedamnaestog svibnja sjedio je u dobro rashlađenoj središnjoj redakciji TV kuće Every day, daleko na istoku, u pustinji.
-Kada možete početi Bukač?, upitao ga je veselo Martin, šef redakcije.
-Odmah, odgovori Bukač.
-Znate, nasmije se Martin, ja sam nakon vašeg nedavnog odlaska pripremio novi ugovor za vas s nekim dodacima koji će vas sasvim sigurno razveseliti. Ja sam znao da će te se vi vratiti.
Tako sam i računao, Bukač će potrošiti oko pola godine da se pokuša vratiti i kada ne uspije, sjediti će ovdje, ispred mene i potpisivati novi ugovor.
Bukač se samo mrzovoljno nasmiješio i potpisao ugovor i ne pogledavši stavke.
-Bukač, na rastanku ću vam reći i ovo. Nitko se od nas nikada nije vratio, nitko nije uspio. Mi pripadamo ovdje.
Na putu do hotela, Bukačev taksi vješto je prošao između ostataka nedavnih eksplozija. Žene su vrištale a muškarci su prikupljali udove raznesenih tijela, policajci su vidljivo uznemireni stezali oružje, dok se dim lagano uzdizao a smrad paljevine se polako zgušnjavao.
Bukač je promatrao već tako često viđene prizore, misleći zdvojno.
-Evo, Gospodarica te pozdravlja i raduje se tvom povratku pod Njezino okrilje.
Zatvorio je oči, čudeći se kako već nisu stigli do hotela.
(Nastavak slijedi)
