GOSPODARICA – Nametnuti mir (2)

Život u pustinji

 

 

Novinari su tiho izmjenjivali informacije i glasine o tko zna kojem po redu mirovnom sporazumu. Malo je tko od njih vjerovao kako je mir u ovim uvjetima moguć. Ipak, najava eventualnog primirja a onda, dugoročno i mira donijela je neku neobičnu svježinu na terasu hotela M, a opet, hvala Bogu, napokon mir a to onda znači završetak njihovog boravka u ovoj pustinjskoj zemlji i to baš sada kada su je koliko toliko jedva upoznali, sada će, ako se desi mir, morati krenuti prema novim odredištima, u nove nepoznate, s još većim opasnostima bremenite krajeve.

Za nekoliko minuta većina novinara napustila je hotelsku terasu i krenula u bjesomučnu jurnjavu za provjerom informacija.

Bukač je još ostao, čekao je Martinov poziv. Polako je ispijao hladnu limunadu i promatrao mlađe kolege koje je već lagano obuzimala panika. Nemaju pojma kamo idu a ni zašto, smijuckao se Bukač, sjećajući se često teško ili gotovo tragičnih posljedica vlastita neiskustva od prije mnogo godina.

Martin ga je uskoro obavijestio kako se idućih dana sastaje nekoliko plemenskih lidera u mjestu Suk, sto četrdeset kilometara sjeverno od glavnoga grada, točnije sto četrdeset dva kilometra sjeverno od hotela M.

Bukač je pozvao Ricka, Portorikanca, asistenta i spretna vozača. S njim je prošao svašta i osjećao je neizmjerno povjerenje prema sudrugu.

Krenuli su za nekoliko minuta, posve opremljeni. Rick je namjeravao ponijeti sa sobom barem jedan Colt automatic, za svaki slučaj, no Bukač ga je odvratio od te namjere.

-Samo nam još to treba, rekao je Ricku.

Neometano su i prilično brzo prošli kroz grad i uskoro se našli sami na slabo održavanoj cesti, no za njihovu Toyotu to nije bio problem.

Rick je vozio sporo, s oprezom.

Do večeri su uz nekoliko zaustavljanja prevalili oko devedeset kilometara. s obje strane ceste povremeno su uočavali uništena vozila i poneko tijelo kako dijelom izviruje,

Odlučili su prenoćiti u vozilu, parkirani neposredno pored ceste, a s prvim svjetlom kreću odmah dalje.

Na svu sreću, noć je prošla mirno. Pored njih prošlo je nekoliko vozila ne zaustavljajući se.

Za sat vremena stigli su u Suk, malo beživotno selo.

Opazili su dva ili možda tri novinarska vozila kako se motaju po seoskim ulicama. Usred sela prazni prostor, nešto kao trg, promrmljao je Rick i zaustavio Toyotu, Uskoro im se pridružio i zaustavio se s njihove desne strane, Nigel Jones, engleski novinar s tamnoputim vozačem.

-Ništa?. gotovo nečujno izusti Jones prilazeći Toyoti.

-Ništa, odgovori Bukač.

 

Dan je polako klizio, vrućina je već bila neizdržljiva.

Navečer su im se pridružili francuski i njemački novinari.

Četiri novinarska vozila, parkirana jedno pored drugog, strpljivo je očekivalo događaj u Suku.

No, ništa se nije dešavalo. Novinari su povremeno mogli vidjeti poneku priliku kako odlazi niz ulicu i to je bilo sve.

Niti sutrašnji dan nije donio nikakve promjene.

Navečer, Martin je nazvao Bukača preko radio stanice i naložio neka se vrati u bazu.

 

Kolona od četiri vozila ubrzo je napustila Suk i krenula prema jugu. No, pri samom izlasku iz sela, zadnje, četvrto vozilo njemačkih novinara bilo je precizno pogođeno projektilom iz ručnog bacača. Eksplozija je raznijela vozilo, razbacavši metal i dijelove tijela koji su se zabijali u zidove okolnih kuća ili se odbijali od njih i padali na prašnjavu cestu.

-Gotovi su, zavapio je Rick i dodao gas. Englesko i francusko vozilo požurila su za njim.

Noć je nastupala i morali su usporiti ali odluka je bila jednoglasno podržana, vozi se i po najgušćem mraku, nema zaustavljanja, sve do hotela M koji im je u ovom trenutku izgledao poput neosvojive gibraltarske tvrđave.

Na sedamdesetak kilometara od baze, Nigelovo vozilo naletjelo je na ukopanu minu, prevrnulo se, no, svi su srećom bili neozlijeđeni. Ukrcali su se u trenu kod Francuza.

Valja se samo spasiti, mislio je neprestano Bukač.

-Samo vozi, samouvjereno je rekao Ricku, samo vozi.

Jutro je otkrilo strašnu istinu, oba vozila bila su duboko u pustinji, očito daleko od ceste. Tko zna kada su sišli sa ceste.

Englezi i Francuzi odmah su iznijeli svoj plan, oni će pratiti tragove i tako naći cestu.

Rick nije bio za to, tvrdio je pustinja je prevrtljiva i zametnuti će sve tragove. Uz pomoć navigacijskih uređaja on i Bukač mogu sigurno stići do grada.

Pozdravili su se i krenula na suprotne strane.

Bukač se iznenada dosjeti Svemoćne. Hajde, pomogni svom podaniku, Tvoj sluga treba Tvoju pomoć Gospodarice.

Rick je bez riječi vozio, povremeno provjeravajući pravac.

I tada ispred odjednom ispred njih, na dobrom pravcu, uzdignula se velika dina.

Rick nije uspio zakočiti. Zabili su se u pijesak koji je ubrzo počeo navirati u vozilo kroz razbijene stakla. Bukač se dobro natukao, no dobro je, miče prstima, nogama, sve je u redu, samo da se izvuče iz ovoga pješčanog mora.

Pogleda prema Ricku. I on je izgleda u redu. pomogne mu, zapravo, izvuče ga van.

Rick je drhtao.

-Oprosti Bukač, nisam vidio.

-Sve je u redu, živi smo, to je glavno.

-Idemo pješice, možemo mi to, tamo, pokaza Rick i krenu da bi nakon drugog koraka bolno jauknuo.

Bukač pritrči i opazi u pijesku karakteristične tragove zmijskog kretanja.

Rick se držao za nogu.

-Ah, ugrizla me beštija.

Obojica su znali da Ricku nema spasa, protuotrov nikada nisu nosili a do grada je daleko.

Rick je dopuzao do Toyote, već dobrom polovicom prekrivena žednim pijeskom i mahnuo Bukaču, kada se nekako uspio nasloniti na olupinu.

-Idi, idi i ostavi me.

-Evo vodu uzmi.

-Ne, viknu Rick, voda treba živima a ne mrtvima.

-Zbogom prijatelju.

-Eh da mi je sada moj Colt, kako bi to bilo lijepo, nisam te trebao slušati Bukač, nisam te trebao slušati.

Bukač više nije mogao gledati Rickovu patnju i krene prema jugu.

Koliko već hoda, koliko je sati na ovom platou pakla?

 

I napokon noć, konačno tmina.

Bože, Bože, mrmljao je Bukač, je li ovo kraj?

Sjedne na pijesak, pognu glavu , umor je bio neizdrživ, nemoć tijela nadmoćna.

Bože, Bože.

I tada je Bukač čuo glas, jasno.

-Osvrni se ponekad.

Bukač je hitro ustao, otresao pijesak i okrenuo se, osvrnuo se prema nevidljivim tragovima u noći i zakoračio, koračao je i dalje.

Pred samo jutro ugledao je u daljini jureća svjetla.

Cesta, cesta, hvala Ti, hvala.

Ipak ne služim ti više Gospodarice, sretan je razmišljao u prljavoj kabini turskog kamiona dok se približavao gradu.

Turčin ga je obavijestio kako su se u protekle dvije noći dogodila dva razorna napada na grad.

Doista, uskoro su se s mukom kretali između ruševina obavijenih plamenom, stapajući se s urlicima ljudi i žena, zapomaganjima.

Zahvalio je Turčinu i požurio prema hotelu. Izdaleka je vidio, hotel M posve je uništen.

Kada je prišao bliže zgrozio se. Od hotela preostao je samo ogoljen vatrom i eksplozijama betonski kostur.

Dok se raspitivao tko je preživio, sjetio se Gospodarice.

-Da, da, služim joj. Izvukla me prije svog krvavog pira jer moram iznova svjedočiti o Njezinoj nadnaravnoj moći.

Gledao je uništeni, mrtvi hotel, osvrtao se zbunjeno u veličanstvenoj orgiji uništenja.

Iz džepa je izvukao notes i počeo bilježiti niti ne osjećajući kako suze klize niz njegove obraze.

 

(Nastavak slijedi)

 

Miroslav Pelikan