Bića od kamena i pepela
Gorkom drhtavom travom obavijeni prepoznaje ih miris noći
koja se zveckajući diže i spušta, pa se ukopava,
priljubljena kao fina mreža od glasa i daha.
Živahna tišina sluša boje dana,
i nitko više ne zove, i nitko se više ne okuplja oko njih,
a njihov muk stenje u svakom kamenu,
o kojima samo tama zna.
U sabijenoj zemlji izgubljeni, ne dolaze više,
ne odlaze više i iz niotkuda otpušteni,
bit će obavijeni travama,
u tvrdo zeleno podijeljeni u zonama hladnim.
Vjetar ih još drži, iako on nikuda ne želi,
a da ih ne vidi, a da s njima ne govori.
Nikada oni ne odgovaraju u svojoj dugoj šutnji
teške prešućene povijesti.
Oni pitaju samo za sebe, pitaju za svaki hram
koji svaki nevidljivi križ presvodi.
Nitko nije tamo, gdje oni također više nisu,
gdje se sve smrzava i sudjeluje na krvavoj svečanosti
na mrtvačkim oranicama, po kojima povijest odiše,
dok iza njih ostaje slava i tužna Hrvatska himna,
odjekivana u zvonima ostatka sunca,
u rumenom večernjem zemljinom ruhu.
Bića od kamena i pepela su, bića svijetle hladnoće
na toj i onoj oranici, neizlječivi ožiljci.
Za zemaljski pepeo pita bilo koji dan s pažljivim licem,
a potom ne pita više iza vriska svijeta,
ni za daleko odjekujuća zrnca pepela
u kojima vrijeme drhti s tristo tisuća prešućenih,
čija tišina šuti u osobnoj sredini, usred tamnog svjetla,
uz koje još i danas prastara Evropa boluje – i svijet.
