Uništavanje obitelji Karamarko

Virtualni kanibalizam nad mladom majkom i njezinom djevojčicom

Aktualna haranga i hajka na Tomislava i Anu Karamarko realizirana je sa svih strana. Hajkači su brojni, skoro bezbrojni, okružilo ih sa svih strana. S lijeva, s desna, iz sredine, iz zemlje, vode i zraka, iz kuće (HDZ-a). Nema tko se nije uključio, nabacio blatom, kamenovao, zalio katranom i posuo perjem… Pun kufer navodnih intelektualaca, profesora, analitičara, novinara, političara i ljudoljuba: kako sami tako najčešće u čoporu. Bijele se očnjaci, osjeća se krv, sline se vuku do poda. Stjerani su u kut, moglo bi se reći i da su i opkoljeni, a u tom slučaju su hajkači u opasnosti da pucaju jedni na druge – što se već događa. Kako zbog borbe za lovinu, ucjenu, a tako i zbog blizine, pa će se međusobno upucati, što se i događa.

Teku rijeke analiza, a puna ih i kanalizacija. Ipak jedna dimenzija je ostala sasvim po strani, nitko ju ni ne spominje – onu ljudsku. A radi se prije svega o njoj, na koncu će se i raditi isključivo o njoj: o sredovječnom muškarcu, nešto mlađoj ženi i malom djetetu, ocu, majci i opet malom djetetu. Posebno je društveno zagledano tragično da nitko ne vidi ženu s malom djevojčicom u naručju. Pretjerujem? Predočite si sliku: stjerana u kut majka s nedavno rođenim djetetom, štiti ga tijelom od ogromne količine blata i fekalija s kojom ju hajkači gađaju. Jesu li oslijepili od ludila pa ne vide dijete, ili im je ono možda pravi cilj.

Svi šute, promatrači su potpuno ravnodušni na ovu sliku. Ušljive organizirane B.a.b.e ni slovca u zaštitu žene, ako zbog ničega onda zbog nasilja. Bapski muk. Sve ostale „službene“ zaštitarke, pravobraniteljice, djece ljuckih prava, pedera i tko zna čega – ništa. Ana Karamarko je prestala biti i žensko i ljudsko biće – samo je suradnica MOL-a, tog najvećeg hrvatskog neprijatelja (taman posla, usput!) te supruga utjecajnog političara. Računam, da se nije udala, da se nisu oženili i ostali, recimo, ljubavnici – nikom ništa. Ovako kad su osnovali obitelj, udri po obitelji. Sad je i onima koji do obitelji ne drže ništa i nastoje ju uništiti – obitelj sve, ali samo Ane i Tomislava Kramaraka.

Neki šute, neki napadaju…

Ponekad ih vidim kao hrvatske Bonnie i Clayde, Anu i Tomu. Pljačkali su ovdašnje strane banke, svaku po jednom barem, pa ih otkrila policija te prvi policijski brk, a'la general JNA Andrija Rašeta, „pljunuti“ brk, uputio za njima potjere. Skrivaju se bježe, pucaju po njima iz automatskih pušaka. Doći će on njima, kao i „starom sistemu vladanja“ neznano doduše kojem, glava – no nije to. Doista nije, jer da jest barem bio netko, najprije možda neki romantičarski ljevičar izrazio neku simpatiju za lopovski par. Pljačkali banke, a ponešto dali, častili i sirotinju. Na ovu obitelj, mladu ma koliko godina njeni članovi imali, nitko ni da se osvrne pa zlo traje. Pitam se pati li ona od stresa, kako se to prenosi na dijete…, bez obzira što je otac bio šef špijuna, a majka djeluje čvrsto. I ono što je najvažnije, kakvo je to društvo u kojemu živimo, kakvu ono sliku o sebi odaje svojim članovima, jedinkama? Kakva sudbina može pogoditi neke anonimnu mladu obitelj, potpuno nezaštićenu ako se ovu, relativno poznatu i utjecajnu hrvatsku obitelj, može ovako i ovoliko stigmatizirati? Kakvo je to društvo u kojemu političari, liječnici, psihijatri, pravnici, općenito obrazovani, mogu takvo što činiti i stvarati jednu potpuno lešinarsku atmosferu, ali nad (još) živima? Potpuni užas, čisti, virtualni kanibalizam.

Neka mirno spava mala Katarina!

Naravno meni je jasno kako je, pa čak i zašto proizveden taj virtualni kanibalizam, ali mnogima nije. Što je s onima koji to gledaju pa Anu i Tomislava projiciraju na sebe. To je u slučaju virtualnog terora više nego izgledno – to mu je cilj. Što im je činiti? Skučen im je prostor izbora: Il im je piti, il se ubiti, il se iseliti, i još poneka loša i gora mogućnost. Naravno kako ne pretjerujem, još sam blag. Žao mi je, ali je tako, tim prije što je postojala, sad je više nema, potpuno normalna, smirena, procesna mogućnost rješenja slučaja Ane i Tomislava. Trebalo se pričekati „komisiju“ za „sukob interesa“ kao i kod drugih. Njene odluke su onaj dim koji ne dimi. Ako bi pak bilo i plamena – onda Remetinec i Požega. Na koncu će se tako nešto vjerojatno i zbiti, no bit će kasno. Već je poduže kasno, a i noć je duga, duga mračna noć.

Neki šute, neki napadaju…

Noć teče pa i priču treba privoditi kraju (ujutro dolaze dželati), a ova o Ani i Tomislavu (Karamarku) tipična je komunistička, bogme i hrvatska. Da su živjeli nešto ranije, Tomo bi visio o radijatoru, a Ana čamila u zatvoru. Pokazat ćemo to matematički. Kako bilo i tko bio, za Karamarka se HDZ zalagao za: detuđmanizaciju + rekroatizaciju (povratak domoljublju, donekle barem) + lustracija (istina o povijesti, mrvicu) + Domovinski rat (vrijednosti, istina) + obitelj + Crkva, a ovaj zbroj u aktualnoj Hrvatskoj na suprotnoj strani znaka jednakosti čeka – Smrt. Virtualna svakako, a tko mi ne vjeruje kako je ta gora od one stvarne – ne mogu mu pomoći.

Jedina mi je želja i jedino što je doista važno – neka mirno spava mala Katarina Kramarko.

Mato Dretvić Filakov