Hrvatski Fokus
Hrvatska

Sljedeći Balkanski ratovi

Odcjepljenjem hercegbosanskih Srba otvorilo bi se pitanje granica Srbije

 
 
Nakon izvjesnog broja godina mira, zapadni Balkan ponovno tone u nestabilnost. Diljem regije ljudi izlaze na ulice i zahtijevaju ostavke vlada. Tisuće hrle u inozemstvo u potrazi za radnim mjestima i prilikama. Nasilna vrsta vehabizma nailazi na plodno tlo među muslimanskim stanovnicima regije. Najviše od svega možda brine to što se vraća prijetnja raspada – naime, nezadovoljne manjine pokušavaju podijeliti države.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/06/2016_22_balkans.jpg
Bosna je već dugo najmanje funkcionalna država regije, razorena građanskim ratom u 1990-ima i pogođena etničkim podjelama još od tog doba. Srbi i Hrvati nikada nisu odustali od svojeg cilja odcijepljenja. Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske (srpskog „entiteta”u BiH) stišću politički rivali kod kuće, a policija u Sarajevu nad njim provodi istragu zbog navodnog pranja novca. Da bi ojačao svoj položaj, zaprijetio je da će 2018. održati referendum o neovisnosti Republike srpske. Za Bosnom ne zaostaje mnogo Kosovo, osiromašena zaravan na Šar-planini. Ne priznaje je polovica svijeta, vodi je korumpirana elita i opterećuje je ogorčena srpska manjina. Nakon godina otpora, kosovski su Srbi nedavno uspjeli ishoditi pravo na teritorijalnu autonomiju od EU-ovih nadglednika u zemlji. To je izazvalo bijesnu reakciju albanskih nacionalista, koji su napali parlament i održali niz nasilnih uličnih prosvjeda.
 
Za to vrijeme Makedonija se nalazi u kaosu nakon što su procurile snimke koje su dovele do optužbi protiv bivšeg premijera Nikole Gruevskog da je špijunirao stanovništva i bio uključen u korupciju, izborne prijevare i kriminalna djela. To je zgrozilo nezadovoljnu albansku manjinu, koja krivi svoje čelnike zbog toga što slušaju nelegitimnu vlast, a ne štite prava svoje zajednice. Stoga skupina zahtijeva federalizaciju države i navješćuje potencijalan raspad zemlje. Na Balkanu se sve na kraju ponovno svede na nacionalizam.
 
Lokalnim se čimbenicima donekle može objasniti trenutačna previranja, no oni nam ne govore zašto regija u cjelini proživljava takvu nestabilnost ili zašto se situacija pogoršava. Za razumijevanje problema ključno prepoznati položaj Balkana kao graničnog područja između velikih sila. Tijekom cijele povijesti, kad god bi jedna od tih sila raspolagala hegemonijom u regiji ili kada bi se skupina sila nagodbom dogovorila o podjeli Balkana, pretežno bi prevladao mir. Kada nijedna pojedinačna sila ne bi bila dominantna, ili kada bi se sile natjecale za kontrolu, što je bilo još gore, uvijek bi uslijedio kaos. Osmanska je era bila najduže razdoblje mira u moderno doba. No kada se to carstvo našlo na zalazu krajem 19. stoljeća, nacionalisti diljem Balkana zgrabili su priliku za neovisnost – prvo Grci, zatim Srbi i potom svi ostali, i to uz pomoć oportunističke Rusije, koja je pokušavala destabilizirati svojeg osmanskog rivala.
 
Nasilje se nastavilo u 20. stoljeću kada je raspad europskog poretka potresao regiju. Nakon Balkanskih ratova 1910-ih, u kojima su se nove države poput Albanije, Crne Gore i Srbije borile za definiranje svojih granica, uslijedila su dva svjetska rata u kojima su teritorij Balkana okupirale Austrija, Njemačka, Italija i Sovjetski Savez. Zapadni Balkan konačno je pacificiran u poslijeratnom razdoblju. Bugarska i Rumunjska prešle su pod sovjetsku kontrolu, a dvije supersile složile su se da će dopustiti ujedinjenoj Jugoslaviji da ostane strateška međuzona između njihovih sfera utjecaja. Rastrgani između NATO-a i Varšavskog pakta bez prostora za manevriranje, građani regije ostavili su svoja neprijateljstva po strani pod vlašću autokratskog vođe Tita, koji je održavao mir u kući.
 
Završetkom Hladnog rata supersile su uglavnom izgubile interes za Balkan i prestale strogo kontrolirati Jugoslaviju. Rumunjska i Bugarska, u kojima nije bilo etničkih začkoljica, uspjele su pronaći ravnotežu. No zapadni Balkan našao se na pučini bez kormilara i nasilje se ponovno vratilo kada su se Srbi i drugi primili oružja kako bi oblikovali novi poredak na zgarištu stare multinacionalne komunističke države.
 
Stabilnost je naposljetku obnovljena kada su Sjedinjene Države, koje su se 1990-ih pojavile kao neosporena supersila, nametnule novi imperijalni poredak u regiji. U Hrvatskoj je Washington pomogao lokalnoj vojci da slomi snage odmetnute republike srpske krajine. U Bosni je SAD bombardirao srpske položaje i donio prevagu u ravnoteži moći u korist središnje vlasti koja je dotad tri godine trpjela poraze. Washington je bio zainteresiran ne samo za promicanje mira, nego i pravde. Nakon brutalnosti srpskih vojnih napada u kojima su se druge etničke skupine terorizirale i istjerivale sa svojih područja, temeljna moralnost nalagala je da se Srbima zaniječe njihov ratni cilj stjecanja neovisnosti od ostatka Bosne i Hercegovine.
 
Rezultat je toga bio Daytonski sporazum iz 1995., delikatan kompromis prema kojima se Srbima (i Hrvatima) dopustilo da ostanu dijelom ujedinjene bosanske države. U zamjenu za to Srbima je dan samoupravni entitet – Republika srpska – na prostoru polovice teritorija BiH, a Hrvati su dobili ograničenu samoupravu u okviru nove muslimansko-hrvatske Federacije. Nametnuvši uvjete u Daytonu, SAD je zapravo postao njihov jamac, i to uz podršku europskih saveznika. Uspostavio je golemu prisutnost civilnih snaga na terenu koja je trebala usmjeriti Bosnu prema održivome miru. Ured visokog predstavnika sudio je u etničkim sporovima, suzbijao nacionalističku retoriku i pozornost lokalnog stanovništva usmjeravao na društvene i gospodarske reforme umjesto na granice i teritorij. Kada bi političari odbili surađivati, smijenilo bi ih se s njihovih položaja ili bi se protiv njih podigle kaznene optužnice. Red su na terenu provodile postrojbe NATO-a.
 
Kada je izbio sukob na Kosovu između albanskih separatista i njihovih vladara u Beogradu 1999., SAD se na sličan način nametnuo na tom teritoriju, iskoristivši golemu snagu kako bi istjerao srbijansku vojsku prije nego što je ondje uspostavio civilnu misiju UNMIK koja je trebala usmjeravati zemlju prema trajnome miru kao što se to bilo činilo i u Bosni. S obzirom da je stabilnost u objema zemljama još uvijek bila krhka, nije se smjelo dopustiti da nacionalistički sukobi u drugim dijelovima zapadnog Balkana ugroze nedovršena nastojanja Washingtona da se izgradi multietničke države. Kada je nezadovoljna albanska manjina u Makedoniji 2011. pokrenula kratkotrajnu pobunu, SAD ju je suzbio nagodbom koja je prisilila Albance da odustanu od cilja odcjepljenja u zamjenu za ograničenu samoupravu. Makedonije je opstala.
 
Slična se logika primjenjivala i na druge države u regiji. Tijekom cijelog desetljeća 2000-ih, SAD je jačao svoju prisutnost u Albaniji, usporavao odcjepljenje Crne Gore i nakon pada Slobodana Miloševića 2000. nametnuo svoj utjecaj i u Srbiji, gdje je zahtijevao demokratske reforme i integraciju u zapadne krugove namjesto diskreditirana nacionalizma. U tom se pogledu kasne 1990-e i rane 2000-e mogu smatrati obnovom poretka na zapadnome Balkanu nakon kaosa koji je vladao neposredno nakon jugoslavenskog razdoblja. S obzirom da je glavnu riječ vodio Washington, iza kojeg je stajalo europsko ljudstvo i novac, nacionalisti i separatisti nisu imali moći i glavnom je riječju postala multietničnost. Mnogi su građani u regiji bili frustrirani poretkom koji je nametnuo SAD, od manjina poput bosanskih Srba i makedonskih Albanaca, koji su se na kraju našli u tuđim državama, do Bošnjaka ili Makedonaca, koji su se protivili teritorijalnim ustupcima koji su dani nasilnim manjinama.
 
Suočeni s golemom američkom moći i odsutnošću bilo koje druge sile koju bi pozvali u pomoć, narodi zapadnog Balkana nisu mogli učiniti mnogo da promijene stvari. Turska je bila zadovoljna i ponajprije se bavila održavanjem mira na kopnenoj ruti do europskih tržišta. A Rusija, koja je doduše suosjećajno promatrala egzil Srba, nije imala želje poticati separatizam na mjestima poput Čečenije dovođenjem u pitanje novog poretka na Balkanu. Međutim, taj pokušaj uspostave reda nije potrajao. Stvari su ponovno krenule nadolje u drugoj polovici 2000-ih, kada je SAD povukao svoje snage iz regije kako bi se usredotočio na preča pitanja u drugim dijelovima svijeta. Na odlasku je još uspio iskonstruirati neovisnost Kosova 2008. S obzirom da je time bio složen i posljednji dio balkanske slagalice, barem prema mišljenju Washingtona, EU-u je preostalo dovršiti posao preobrazbe turbulentnih država te regije u stabilne zajednice u blagostanju.
 
S taktičkog gledišta, EU je usvojio drugačiji pristup nego SAD i zamijenio opipljivu moć američke vojske mekom moći poticaja, i to ponajprije zbog toga što EU nema vojsku pa ne može mahati nikakvim batinama. Umjesto toga je ponudio dogovor poznat pod nazivom „kondicionalnost”. Bruxelles je pristao primiti zapadni Balkan u EU, gdje su novoprimljene države trebale uživati u svim prednostima koje članstvo donosi – novcu, trgovini, slobodi putovanja i prilici da se građani regije ponovno ujedine sa svojom etničkom svojtom u Europi bez granica. A što se tiče lokalnog stanovništva, od njega se očekivalo da ispuni uvjete za ulazak u EU, kao što su to prije njih učinile države srednje Europe.
 
Međutim, stvari gotovo od samoga početka nisu išle prema planu jer se građani regije nisu htjeli povinovati reformama. Države zapadnog Balkana po definiciji su bile zabušanti istočne Europe osakaćeni nasljeđima rata, ali i nostalgijom za socijalizmom jugoslavenskoga tipa i nedostatkom tradicije demokracije, liberalizma ili slobodnoga tržišta. Katkad bi EU uspio progurati pitanja koja su bila važna u zapadnome kontekstu, primjerice reformu zatvorskog sustava ili rodna prava, no te stvari nisu bile prioriteti za lokalna društva, koja su se više bavila uspostavom teritorija države ili promjenom države u kojoj žive. Katkad bi pak potrebne reforme zadirale u interese elita koje su zgrtale bogatstva vođenjem rentijerskih gospodarstava.
 
Najtvrđi je orah bila Bosna, gdje sukob nikada zapravo nije završio i gdje se svaka etnička skupina koristila integracijskim procesom za ostvarenje vlastita političkog cilja: za Bošnjake je to bila centralizacija, a za Srbe odvajanje. Bruxelles bi nametnuo dijalog o nekom području politike – primjerice okolišu – i preporučio da se osnuje nova agencija koja bi nadzirala usklađenost s EU-om. Bošnjaci bi potom ustrajali na jednoj agenciji (na središnjoj državnoj razini), a Srbi bi inzistirali na dvije (na entitetskoj razini, uključujući jednu za Republiku srpsku). Na tome bi proces uvijek zapeo.
 
Iako je politika kondicionalnosti bila osmišljena kao mehanizam stabilizacije regije, njezin je učinak stoga bio suprotan. U nedostatku reformi, regija je zapela u političkome limbu izvan dohvata vanjske granice EU-u. EU je počeo gubiti kontrolu nad situacijom kada je nastupila kriza eurozone, koja je obustavila teleološki projekt izgradnje europske superdržave. S obzirom da je gašenje požara i upravljanje krizama postalo standardom, Europi nije padalo na pamet u svoje redove primiti zbir korumpiranih, osiromašenih i etnički podijeljenih država koje bi sve raspolagale pravom na veto i ugovorima s EU-om bile obvezne prijeći na euro. Zapravo se činilo da mnogi problemi EU-a potječu s Balkana. Najočitiji primjer bilo je loše vođenje gospodarstva u Grčkoj koje je prouzročilo smrtonosnu prijetnju opstanku eurozone, a time i EU-a. No dok je Europa tonula u recesiju, pitanje migracije iz Bugarske i Rumunjske također je postalo ključnom političkom temom, a jednako je važno i danas, kada se migranti i izbjeglice u bijegu od kaosa na Bliskome istoku služe Balkanom kao rutom za dolazak u Europu.
 
U tom kontekstu nikoga nije iznenadilo kada je njemačka kancelarka Angela Merkel 2009. javno zaključila kako EU privremeno mora pauzirati svoju politiku proširenja. Sve je to ostavilo traga na regiji, koja je razvoj događaja doživjela kao da joj Europa zatvara vrata. EU ni u jednom pogledu nije ispunio svoj dio nagodbe sa zapadnim Balkanom, koji je vjerovao da će dobrim ponašanjem dobiti nagradu članstva. Sve što je preostalo bila je mogućnost da bi se države te regije jednog dana u budućnosti nakon provedbe višestrukih reformi mogle pridružiti EU-u, i to jedino ako on uopće bude u stanju primiti ih i ako uopće bude postojao.
 
To je izmijenilo ravnotežu rizika i mogućnosti za one koji se nadali pristupanju. Zašto biste nastavili s reformama, osobito ako podrazumijevaju teške gospodarske lomove? Je li EU uopće toliko poželjno mjesto? Primjer Grčke nije mnogo pomogao, a ni primjer Hrvatske, koja se uspjela ugurati u EU 2013., a potom odmah postala novim bolesnik Europe. Potom je Ujedinjeno Kraljevstvo počelo razmatrati mogućnost napuštanja Unije, a ni to nije državama zapadnog Balkana ulijevalo mnogo povjerenja.
 
Diljem regije, reformski proces još se više usporio. Države poput Makedonije i Srbije usmjerile su pozornost na gospodarstva u usponu poput Turske, Rusije i Kine. Unutarnja stabilnost počela je opadati, a dodatno ju je pogoršala recesija koju je EU izvela u regiju. U Albaniji, Makedoniji i drugim državama izbili su masovni prosvjedi. Separatisti su ponovno počeli osporavati poredak koji su nametnuli Amerikanci, a u tome su se počeli osobito isticati bosanski Srbi.
 
To ne znači da nije bilo formalna napretka u procesu pristupanja EU-u. Posljednjih nekoliko godina, gotovo je svaka zemlja zapadnog Balkana učinila najmanje jedan korak naprijed. Bosni i Kosovu ponuđeni su sporazumi o stabilizaciji i pridruženju, što je prvi korak na putu ka članstvu. Albanija je priznata kao službeni kandidat za ulazak u EU. Srbija je otvorila pregovore o članstvu. Crna Gora, najnaprednija zemlja regije, zatvorila je nekoliko pregovaračkih „poglavlja”. Međutim, taj birokratski proces ne odražava nužno napredak na terenu, a u nekim slučajevima čak označava i suprotno.
 
Točnije rečeno, taj je integracijski proces postao krinkom koja odgovara svim stranama. EU se može praviti da se projekt integracije nastavlja čak i dok bijesne kriza eurozone i migracijska kriza. A regionalne vlade mogu se praviti da vode svoje zemlje u bolju budućnost, za što ih Bruxelles bogato nagrađuje. Moguće je da će se malena zemlja poput Crne Gore uvući u EU temeljem tog igrokaza, kao i da će Srbija ostvariti izvjestan napredak. No što se tiče ostalih balkanskih država, njihovo će putovanje do Bruxellesa više nalikovati putu Turske, koja gaji vječne težnje za pristupanjem EU-u. Zapadni Balkan u stvarnosti ponovno gubi tlo pod nogama. Sve slabiji utjecaj zapada otvorio je prostor za nove vanjske sile poput Rusije, koje od završetka „novog Hladnog rata” zauzimaju aktivniji stav na Balkanu. Rusija je danas nesumnjivo velik utjecaj u regiji, osobito u pravoslavnim zemljama – Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj i Grčkoj. No najznačajniji je njezin angažman u Bosni.
 
Posljednjih nekoliko godina Rusija mami predsjednika Republike srpske Milorada Dodika, štiti bosanske Srbe od optužbi za genocid, poziva na obustavu međunarodnog nadzora i, ako su medijski navodi točni, potiče bosanske Srbe da snažnije zahtijevaju neovisnost. Rusija ne pokušava preokrenuti regionalni poredak otvoreno. Naprotiv, njezin je cilj ojačati svoja savezništva, onemogućiti širenje NATO-a i obraniti svoje gospodarske interesa na Balkanu. No iz toga bi svejedno mogao proizaći nered u regiji. Ako zapad pritisne Rusiju u kut zbog Ukrajine, Moskva bi mogla izazvati ozbiljnu regionalnu krizu koja bi zahvatila EU i NATO, i to jednostavno tako da dade zeleno svjetlo bosanskim Srbima.
 
Potom bi nastupio domino-efekt. Odcjepljenjem Republike srpske otvorilo bi se pitanje granica Srbije i potaklo bi se kosovske Srbe da se sasvim odvoje od albanskog stanovništva na Kosovu. To bi isprovociralo albansku manjinu u Srbiji koja živi u enklavi u blizini Kosova da se na sličan način odcijepi od Beograda. Makedonski Albanci potom bi se pokušali odvojiti od slavenskih sunarodnjaka, što bi dovelo do stvaranja „Velike Albanije”. Bosanski Hrvati pokušali bi integrirati svoj teritorij u Hrvatsku. A mnogi u Crnoj Gori poželjeli bi ostvariti bliskije odnose s proširenom srpskom državom. Zapad bi bez sumnje odbio priznati te promjene kako bi spriječio izbijanje nasilja, no stanje na terenu govorilo bi samo za sebe.
 
Eventualni novi balkanski sukob uvukao bi u razvoj događaja širi krug igrača. Rusija ne bi ostala po strani i dopustila drugima da određuju ishod jer bi ulozi i za nju bili preveliki. Bijeg muslimanskih Bošnjaka i Albanaca privukao bi stane džihadiste, kao što se dogodilo u ratovima 1990-ih, no danas bi se to zbilo u mnogo širim razmjerima, s obzirom da islamizam u Europi i na Bliskom istoku doživljava snažan uspon. Za to vrijeme bi se niz država EU-a teško mogao oduprijeti uvlačenju u sukobe. Hrvatska je nedavno zauzela izraženiji nacionalistički stav i neizbježno bi intervenirala u Bosni uime hrvatskog stanovništva. Bugarska i Grčka imale bi snažan interes za sudbinu okrnjene Makedonije nakon odlaska Albanaca.
 
Sve to vodi do zaključka koji bi nas trebao otrijezniti. Kako EU gubi dominaciju nad Balkanom, tako na površinu zbog nezadovoljstva građana ponovno izbijaju nerazriješeni nacionalizmi. Balkan ima potencijal da eksplodira, a udar eksplozije vratio bi probleme u Europu jer bi se EU upleo u novu i potencijalno nasilnu regionalnu krizu. To se možda neće dogoditi sutra, ali kako utjecaj EU-a opada, dan obračuna sve je bliži. EU-u je u idealnoj situaciji u interesu odvratiti tu mogućnost popravljanjem unutarnjih problema, oživljavanjem cilja proširenja i stabiliziranjem regije pomoću integracije, što je već dugo plan. Međutim, kako stvari trenutačno stoje, to se doima poput pustih snova.
 

Timothy Less, ravnatelj konzultantske kuće za politički rizik Nova Europa, The New Statesman, Engleska

Povezani članci

Dokle udbaši vršitelji javnih dužnosti?

HF

Anale političke gluposti i licemjerja

HF

Vladimir Šeks i neke priče…

HF

U Bujici objavljen Mesićev nestali dosje!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...