Što će HEP sada, nakon ugljena

Ne će se graditi TE Plomin C na ugljen

Nije loše što HEP mora odustati od TE Plomin C. Visoka cijena investicije i posredno visoka cijena otkupne energije zaista bi mogle HEP-u u budućnosti stvoriti značajne probleme. Vrijeme je da se razmotri drugačiji poslovni model, baziran na niskougljičnoj energetici.

TE Plomin C na ugljen ne će se graditi, sada je sasvim jasno. Glavna uprava za tržišno natjecanje Europske komisije poručila je HEP-u i državi da je neprihvatljivo da monopolist pod političkom kontrolom stavlja jednog investitora u povlašteni položaj u odnosu na druge tržišne sudionike. HEP bi s investitorom zaključio ugovor o kupovini struje po cijenama najmanje dvostruko, a vjerojatno i trostruko višim od tržišnih. Ako HEP, veliki uvoznik struje, iz raznoraznih razloga uđe u dubioze, ne treba sumnjati da bi država spašavala stvar. Dobro za Marubeni, loše za tržišno natjecanje. Europa to neće dopustiti maloj Hrvatskoj, ali je zato Velikoj Britaniji u sličnom slučaju NE Hinkley Point C, progledala kroz prste. Fundamentalna razlika između ta dva tržišta električne energije je u tome što je britansko liberalizirano do kraja već više od 20 godina, a hrvatsko je dominantno pod kontrolom HEP-a. A Europa to ne voli i ne zanima je što država nije u stanju svoje elektroenergetske potrebe zadovoljiti bez uvoza. Dapače, čemu uopće služe interkonekcije nego da ih se koristi?! 

Ovo čemu svjedočimo je u neku ruku naznaka postupnog kraja ugljena, kao energenta u Hrvatskoj. Istarska županija ne želi ugljen na plominskoj lokaciji, što ne samo da blokira TE Plomin C, već i dokida priliku HEP-u da razmotri upitno isplativu mogućnost da prilagodi TE Plomin 1 suvremenim ekološkim kriterijima. Općenito, HEP je u posve novoj situaciji – morat će prekrižiti ugljen, što samo po sebi uopće nije loše, jer će se biti prisiljeni okrenuti održivijim projektima. Ako takvih nema, morat će ih stvoriti. TE Plomin C bio je vrlo skup i vrlo rizičan projekt i s ekonomskog i s ekološkog gledišta i ne bi umanjio energetsku ovisnost zemlje jer je pogonsko gorivo uvozni ugljen. Visoka cijena investicije i posredno visoka cijena otkupne energije zaista bi mogle HEP-u u budućnosti stvoriti značajne probleme, posebno s aspekta sve veće penetracije obnovljivaca i niskih cijena električne energije na veleprodajnom tržištu. Takvo okruženje iznimno je neprijateljsko prema velikim investicijama u konvencionalne izvore u što se elektroprivrede u Europi više ne žele upuštati. Sigurnost opskrbe sve se više prepušta tržištu na kojem se neravnopravno natječu poticane nove tehnologije i konvencionalni izvori bez značajnih subvencija. S tim se teško pomiriti i još teže se s tim nositi. 

Pri razmatranju investicija gleda se perspektiva narednih tridesetak godina, a budućnost će neminovno biti niskougljična. Čisti ugljen, na žalost, još ne postoji a plin će kao manje zlo poslužiti kao svojevrsno prijelazno gorivo, a i Hrvatska će slijediti taj trend. Koliko god se rogobori protiv skupih obnovljivaca, investicije u taj segment energetike globalno sve više rastu. Investitori su im jednostavno skloni, računajući da takva proizvodnja zaista ima budućnost. Nova energetika više ne počiva ne velikim skupim elektranama, već na milijun malih malih, jeftinijih elektrana i na energetskoj učinkovitosti. To je klađenje na konja koji će morati pobijediti, koliko god sada sporo trči. Ipak, obnovljivci uništavaju velike elektroprivrede koje se nisu na vrijeme priklonile trendu, kao i velike tvrtke koje su na njih naslonjene i zato je tranzicija tako bolna. Obnovljivci stvaraju poteškoće u elektroenergetskoj mreži i traže veće investicije u mrežu i napredne sustave upravljanja. Ali, zato donose energetsku neovisnost, sveti gral energetike! Energetika je postala strašno komplicirana i sve je manje profitabilna, a i veći i tromiji medvjedi poput HEP-a tu se ne snalaze dobro. S druge strane, nove energetske tehnologije sve su kompetitivnije, a političari, potrošači i poslovni sektor sve više u novim okolnostima gledaju priliku, a ne prijetnju. Biti uspješan u energetskoj tranziciji jako je teško – zahtijeva novac, strategiju, volju za rizikom i veliku hrabrost. Radi se bez sigurnosti da će se cijela priča na koncu isplatiti, jer je tržišni model nesavršen, a sustav je slomljen. Pioniri tranzicije će postati šampioni ili će propasti – sve su opcije otvorene. Umjesto da, kao sada, krpa rupe dok voda curi, svijet će trebati tražiti drugačije tržišne modele za suživot konvencionalnih i obnovljivih izvora, pod uvjetom da želi i konkurentnu cijenu energije i sigurnost opskrbe. 

Treba biti optimističan, nikada nije bilo bolje vrijeme da se krene iznova. Sada, nakon ugljena, Hrvatska bi trebala napraviti kvalitetnu energetsku strategiju, prilagođenu našim specifičnim okolnostima, ali uklopljenu u širu europsku sliku. S velikom snagom u hidroelektranama i s jednom ili dvije nove visokoučinkovite elektrane na plin, u sinergiji s brojnim obnovljivcima do razine kućanstava, država i HEP bi mogli pokrenuti razvoj i napraviti čuda, kažu energetičari mlađe generacije, a to nam poručuju i iz bogatijih zemalja sa znatno većim udjelom obnovljivaca. To pak traži novac, inovativne poslovne modele i neka drugačija partnerstva kako se cijeli teret ne bi na koncu svalio na kupce. Najlakše je reći da je nemoguće. Zašto bi to bila utopija? Zašto ne probati?

Nina Domazet, www.energetika-net.hr