Najteža kategorija u fotografiji

Kopački rit – nepresušan izvor motiva i inspiracije 

 

 

Razgovor s wilde life fotografom Zlatkom Borenovićem.

 

• Najprije nekoliko riječi o Vama.

– Rođen sam1967. u Osijeku gdje sam se školovao i odrastao te u njemu živim i danas… Do početka Domovinskoga rata se amaterski bavim športom (dizanje utega), odlazim u prirodu kada god to mogu jer sam od malena uvijek volio životinje i mir koji se samo tamo može naći… Devedesetih se priključujem obrani Domovine… Nakon rata se vraćam normalnoj životnoj kolotečini, ali se sada aktivno počinjem baviti športom gdje između ostaloga postajem državni prvak, državni rekorder, član nacionalne reprezentacije, te po kriterijima HOO-a (Hrvatski olimpijski odbor) ostvarujem zvanje vrhunskoga športaša. Moram još napomenuti da se uz ovaj moj "osobni" interes počinjem baviti i poslom trenera te okupljam mlade ljude sa ovoga područja koji ostvaruju zavidan rezultat na državnoj razini (no to je neke druga priča). Po zalasku športske karijere opet se vraćam mojoj drugoj ljubavi a to je priroda i životinjski svijet. Unatrag desetak godina to postaje intezivnije. Mišljenja sam bio, da ako ja već toliko uživam u tome i imam rijetko opisive susrete sa divljim životinjama ..zašto to nebi zabilježio i poijelio sa drugima. Kupujem prvo jedan mali kompaktni aparat i tako to krene.

• Koliko ste fotografija načinili?

– Koliko sam napravio do sada fotografija, stvarno ni približno ne mogu odgovoriti, mjerilo bi se u terabajtima memorije na raznim medijima. Većinom svaki izlazak na teren je par stotina okidanja. Naravno, ne uspije svaka fotografije biti za moj pojam "savršena". Biti wildlife fotograf jedna je od najtežih ako ne i najteža kategorija u fotografiji. Puno čimbenika tu igra svoju ulogu. Osim kvalitetne opreme, ulogu igra još dosta faktora za izradu dobre fotografije. Vremenski (atmosferski) uvjeti, pada li kiša ili je padala nedavno, isparavanje tla… prejako sunce ili je pak zemlja ugrijana previše pa dolazi do takozvane toplinske maglice, puše li vjetar ako da u kojem smijeru, dobro maskiranje, šuljanje i uklanjanje vlastitih mirisa itd.

 

• Motive najčešće pronalazite u Kopačkom ritu.

– Motive tražim i nalazim po cijeloj Slavoniji i Baranji, ali sam sretan čovjek jer sam rođen i živim u blizini naše oaze, parka prirode Kopačkoga rita odakle i jesu većinom moji radovi. To je za mene nepresušan izvor motiva i inspiracije koji čini to, da ma koliko puta bili na jednom određenom mjestu to isto mjesto doživljavate drugačije i pronalazite uvijek nešto novo.

 

• Svojim foografijama približavate ljudima ljepotu prirodu i istodobno upozoravate na njezino očuvanje, plemenito. 

– Pa, kada je neko poput mene tako često u prirodi, onda vidi i razne promjene koje se tamo događaju. O tome treba pričati i naravno na to ukazivati bile one dobre ili ne, jer nije to ništa moje, osobno. Kako ja uživam u blagodatima naše zemlje tako treba i drugome nakon mene dati, bar istu šansu da doživi isto. Razlog zašto ja imam gdje otići i uživati je naše nasljeđe koje nam je neko ostavio jer se o njemu brinuo.

• Realizirali ste brojne cikluse, no koji ciklus najviše volite?

– Osobno mi je najdraži motiv u kojem spojim određenu životinjsku vrstu s vodom. Recimo jeleni dok se kupaju, plivaju sa jedne strane obale na drugu ili slično. Te predivne, ponosne životinje već same po sebi zbog svoga izgleda zaslužuju poštovanje dok ih gledate, a još u spoju s vodom, u mojim očima čine zatvorenu cjelinu gdje mogu sam sebi da kažem to je to! Sada zamislite još da ste na par metara od njih, gdje čujete kako dišu, osjetite njihov miris, čuje se prskanje i žubor vode.

 

• Imate vrlo zanimljive zgode sa zmijama.

– Zmije su priča za sebe: odlazeći na teren u većini slučaja idem istim ili sličnim putem a to onda uvijek vodi preko jedne ceste koja dijelom prolazi kroz Kopački rit. Tim dijelom se prolazi vozilima, ali na žalost tu cestu osim nas ljudi koriste i drugi stanovnici Kopačeva, između ostaloga i zmije. One da bi prešle iz jedne bare u drugu moraju prijeći tu cestu ili, budući vole toplinu kada se ista ugrije dolaze na nju i leže uživajući u toplini. Opet kažem na žalost jer ih jako puno završi pod kotačima vozila. Tada sam sebi dao za zadatak da kada god idem tim putem i naiđem na neku maknem ju sa strane u travu i bar na taj način pokušam koju spasiti. Na taj smo način svi bili zadovoljni, jer zbog tog mog spašavanja one su meni zauzvrat dale da o njima puno toga naučim, te ih u prirodi lakše pronađem te napravim ujedno i dobru fotografiju.

 

Zgoda prilikom micanja je bilo svakakvih. Od onih koje su odmah pobjegle u travu i tako se same spasile pa do onih koje bi se samo sklupčale ili pak onih koje su me u svojoj "obrani" pokušale i malo gricnuti (što im se ne smije uzeti za zlo), pa do onih "varalica" koje su se zgrčile, izobličile, okrenule na leđa otvorenih usta širom te jezikom vani, pokušavajući me prevariti da su mrtve. No kada bi ih spustio na travu gdje sam mislio da je zgodno one bi nakon par sekundi ponovile svoj ritual ali ovaj puta unazad uvukle jezik, zatvorile usta, okrenule se na trbuh te šmugnule u šikaru svojim putem. One svojim ja svojim. Zahvaljujući tom i sličnim iskustvima danas su mi jedne od omiljenih motiva, pogotovo u vodi dok plivaju ili kada ulove svoj plijen te sa njim izrone. Razmak u tom trenutku između nas zna biti ispod jednoga metra.

• Vaše fotografije možemo vidjeti na internetu, no, kakva je situacija s izlaganjem?

– O izlaganju sam razmišljaoviše puta, te isto tako imao razne ponude da se nešto tako napravi, što samostalno što u kombinaciji s nekim, ali sam svaki puta odbijao. Moje trenutačno razmišljanje je da će ipak više ljudi vidjeti moje radove preko interneta, raznih foto stranica što domaćih što stranih i slično. Znam da će doći red i na tako što, jer je između ostaloga ako ništa drugo to nužno ako želite napredovati, zaslužiti odgovarajuća zvanja i sl. Za sada se zadovoljavam kada moj rad koriste npr. biolozi za nekakav svoj rad ili pak u nekoj školi na nastavi ili gde se koristi moja fotografija u nečijoj knjizi, a ima i toga, ili jednostavno uživam dok sam vani s fotoaparatom. Naravno kada su u pitanju humanitarni radovi tad je to druga priča.

 

• Kako suvremeni čovjek danas reagira na prirodu, što traži u njoj?

– Sve to ovisi od osobe do osobe. Suvremeni gradski čovjek još uvijek nije toliko suvremen, što pokazuje količina plastike i smeća koje se nađe u prirodi. Razmišljanje dobroga dijela ljudi je otprilike; idem u prirodu da pustim mozak na pašu, ali će priroda biti prilagođena meni a ne ja njoj. Ali dobro nije baš sve tako crno, vidi se razlika od do prije nekoliko godina unazad. Ipak mislim da ide na bolje – puževim korakom ali na bolje.

 

• Što bi željeli fotografirati?

– Zanimljivo pitanje. Moj bi odgovor bio sve što još do sada  nisam. Nemam nekakvu posebnu želju, jer još ima toliko toga za fotografirati da o tome i ne stignem razmišljati.

• Što je novo u atelijeru?

– Trenutačno radim na dovršetku knjige koja bi mojim "očima" prikazala ovaj slavonsko-baranjski raj naravno sa životinjama u glavnoj ulozi gdje bi bilo manje slova a više fotografija. Odabirem pomalo radove koji će biti korišteni u jednoj humanitarnoj akciji. To je u pripremi i dogovoru s kolegom fotografom Miljenkom Marukićem inače vrsnim podvodnim fotografom (njegovi sjajni radovi se mogu vidjeti u knjizi koju je izdao s kolegom Damirom Mušinom "Život u Jadranu"). Prikupljam trenutačno i video materijal za još jednoga kolegu koji je u pripremi izrade filma prirodne tematike…

 

• Planovi.

– Bez obzira što je fotografija moja ljubav koja naravno nikada ne će prestati, plan mi je u doglednoj budućnosti snimiti nekakav video uradak, jednim dijelom na tome već i radim. Te dvije vrste umjetnosti su jako bliske, pa se nadam da ću u svome naumu i uspjeti.

 

Miroslav Pelikan