Potrebna temeljita rekonstrukcija države

Prijedlog koncepta za novu Hrvatsku (nacrt)

Petnaest godina nakon nezavisnosti i deset godina nakon završetka obrambenog rata, nametnutog velikosrpskom agresijom, Hrvatska se nalazi na raskršću, jer se postojeći model  državno-političkog ustrojstva istrošio i ne odgovara zahtjevu vremena i  potrebama razvitka države na početku 21. stoljeća. Politikom državnog vrha i dosadašnjih vlada Hrvatska je praktički postala kolonijalni prirepak globalističke politike. Zbog svojih izuzetnih vrjednota kao najvrjednija neprodana europska nekretnina, odnosno zbog svojih ekoloških karakteristika,  nezagađene prirode, čistog mora, razvedene obale i izuzetno velikih rezervi pitke vode, Hrvatska je već postala laki plijen međunarodnog financijskog kapitala.

Vjekoslav Krsnik

U ovom momentu najvažnije je pitanje, ne hoće li Hrvatska ući u Europsku uniju, nego kako će ući. To pitanje ostavljeno je na dispoziciju vladajućoj političkoj strukturi. Međutim, ta ista vladajuća politička struktura u ovih 15 godina, kad je na vlasti bio HDZ ili pak koalicija na čelu s SDP-om, nije učinila ni jedan pomak od poslušničkog odnosa što ga je Hrvatska u borbi za vlastitu slobodu i nezavisnost zauzela prema međunarodnoj zajednici i njezinim institucijama. Još ni jedan hrvatski političar, nakon predsjednika Tuđmana,  nije smogao hrabrosti da odlučno i ponosno istupi pred međunarodnom zajednicom, štiteći dostojanstvo Hrvatske stečeno krvlju 15.000 života. Hrvatska nije ništa dužna toj zajednici, jer joj ona nije nadoknadila štetu od 32 milijarde dolara počinjenu u agresiji, niti joj oprašta veći dio inozemnog duga, kao što se to radi Srbiji. Postojeća hrvatska politička elita, nemajući općenacionalno povjerenje (na posljednjim lokalnim izborima apstinencija je iznosila 65 posto), sustavno popušta međunarodnoj zajednici jer joj ona omogućava zadržavanje na vlasti. Europskoj uniji koja je pod diktatom velikih igrača, a to su, kad je Hrvatska u pitanju, Britanija i Francuska, ali na određeni način i Njemačka, cilj je da se Hrvatska uvuče u novu balkansku asocijaciju pod imenom Zapadnog Balkana, bez Slovenije a s Albanijom. Na unutarnjem planu ni 15 godina nakon nezavisnosti Hrvatska nema sustavnu strategiju razvoja. I dalje je temelj gospodarstva uvozna orijentacija s precijenjenom kunom, što  državu vodi u sve dublju dužničku krizu. Zbog takve makroekonomske politike ni jedan bitni problem zemlje nije riješen, niti ima šanse da bude riješen, počevši od visoke stope nezaposlenosti, niske konkurentnosti, posvemašnje korupcije, pravne nesigurnosti  i nepostojanja pravne države po standardima demokratski organiziranih država. U tom smislu ulazak u Europsku uniju je poželjan, jer će se zemlja morati pridržavati njezinih pravila i standarda, pa je temeljno pitanje zašto se to ne ostvaruje po vlastitoj želji i potrebama.

Hrvatskoj je u takvim uvjetima i okolnostima potrebna temeljita rekonstrukcija države,  strukturna i operativna, pravna, gospodarska i socijalna. Postojeće političko uređenje nije sposobno ponuditi ništa novo, jer se stanje, bez obzira na stranačke smjene vlasti, jednostavno reciklira.

Izmjena Ustava –Tzv. Božićni Ustav usvojen je 1990. godine pod predsjednikom Tuđmanom u doba kad je Hrvatska bila suočena s velikosrpskom agresijom. Takav Ustav je u to doba bio potreban, pa čak i s preambulom koja se pozivala na ZAVNOH, da bi se pariralo

optužbama iz svijeta o Hrvatskoj kao slijednici NDH. Moderna hrvatska država je, međutim, stvorena u krvi Domovinskim obrambenim ratom, kad su se Hrvati prvi put nakon 1.102 godine borili za vlastite nacionalne i državne interese. Božićni Ustav izmijenio je bivši komunistički čelnik Ivica Račan, skrojivši ga po svojoj mjeri kao kancelarski Ustav. Uloga Sabora svedena je na servis vladi. Novi Ustav trebao bi konačno vratiti državnopravnu snagu narodu, odnosno Saboru kao najvišem narodnom predstavništvu. Hrvatski sabor je danas potpuno marginaliziran, jer djeluje kao interesna udruga postojećih stranaka. Postoji i niz drugih instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, kao što su, vodeći računa o povijesnom naslijeđu (trojedna kraljevina), regionalno ustrojstvo države, uvođenje drugog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost, kraći mandat za predsjednika Republike i smanjene njegove ovlasti i odgovornosti (protokolarne ili predsjedničke), veći značaj referenduma, izbor narodnih zastupnika većinskim a ne razmjernim sustavom, izravno biranje najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, preispitivanje broja zastupnika u Saboru i njihovih privilegija, itd.

Vanjskopolitička orijentacija – Kao europska zemlja Hrvatska je naravno upućena na članstvo u Europskoj uniji, ali kao što su to koristile i druge zemlje mora voditi računa o svojim interesima i njihovoj zaštiti. U 21. stoljeću najveća europska vrijednost bit će očuvana prirodna okolina. Geografski i klimatološki položaj s relativnom ispodprosječnom napučenošću Hrvatsku po tim karakteristikama stavlja u sam vrh europskih zemalja. Vrijednost hrvatskog zemljišta već je sad dostigla vrtoglave skokove, a taj će se trend nastaviti. Te vrednote u pregovorima s Europskom unijom, koji će vjerojatno biti odloženi na srednjeročni rok, treba maksimalno očuvati, služeći se primjerima drugih zemalja članica (Poljska, Malta, Danska). Na globalnom planu vanjskopolitička strategija trebala bi počivati na balansiranoj politici između Washingtona i Bruxellesa, s obzirom na različite interese dviju moćnih sila u ovoj regiji. S jedne je strane interes Europske unije pod pritiskom njezinih vodećih članica da se na Balkanu stvori nova asocijacija koja će ga praktički izolirati od ostalog dijela Europske unije, a s druge strane je interes SAD da se regija, s obzirom na otvorena pitanja Kosova, Srbije i Crne Gore,  Bosne i Hercegovine, kao potencijalni izvor sukoba konačno pacificira. Zato će Hrvatska zajedno s Albanijom i Makedonijom vjerojatno ranije ući u NATO, nego u Europsku uniju. Bez obzira što se mislilo o Atlantskom savezu, on Hrvatskoj garantira vojnu i političku sigurnost, za razliku od Europe koja baš na Balkanu u tom još uvijek nije na čistu.

Makroekonomska strategija -Nakon socijalističke industrijalizacije, a potom pretvorbe i  privatizacije koja je čak zakonski legalizirala pljačku narodne imovine, Hrvatska još nije usvojila pravi i za njezine prirodne i ljudske resurse odgovarajući makroekonomski model. Ni jedna vlada to pitanje nije postavila na dnevni red, jer se ustručava konzultirati struku koja bi, predloživši promjene, za svaku vladu bile pogubne. Bez obzira na međunarodne pritiske, Hrvatskoj je neophodno potrebna gospodarska rekonstrukcija, da bi zemlja pokrenula svoje neiskorištene ljudske i prirodne potencijale.  Upravo je tragično kako sadašnja vlada Ive Sanadera sa stranačkim aparatčicima nije u stanju ispuniti brojna obećanja iz izborne kampanje lansirane pod geslom “Pokrenimo Hrvatsku”. Hrvatsku ne mogu pokrenuti dobre želje iz političke kuhinje, nego odgovoran i realan makroekonomski model koji će doći iz stručnih krugova. Sve što dolazi iz vladinih ureda reproducira stanje u kojemu je država i dalje najveći poslodavac.  Sastavni dio makroekonomske strategije mora biti pravni, ali i politički odnos prema pogubnim učincima pretvorbe i privatizacije. Konačno, ali ne najmanje važno,  novi makroekonomski model mora sadržavati i odrednice kojima će se primjenom prokušanih poslovnih standarda iz tržne ekonomije eliminirati posvemašnja korupcija kao jedan od najvećih problema hrvatskog gospodarstva.

Odnos prema hrvatskom iseljeništvu – U svakoj radikalnoj promjeni političke i gospodarske strategije, odnos prema hrvatskom iseljeništvu mora zauzeti važno i značajno mjesto. Tuđmanova politika prema iseljeništvu isforsirana politikom tzv. “pomirbe” nije polazila od realnih procjena istinskog fenomena iseljeničke Hrvatske. Njegov samo jedan manji dio bio je politički aktivan, često pod uplivom jugoslavenskih obavještajnih službi, a bitno većinski dio hrvatskog iseljeništva postao je, bilo u prekomorskim zemljama bilo u Europi, sastavni poslovni dio useljeničkih zemalja. Opterećen svojom političkom ulogom, predsjednik Tuđman se oslonio na manji, politički dio, iseljeništva koje se profiterski, položajno ili  materijalno, okoristilo stvaranjem hrvatske države. Ni Tuđman, ni kasnije vlade nisu ni pokušale okupiti i ponuditi uspješnim  poslovnim, stručnim i znanstvenim Hrvatima iz dijaspore sudjelovanje u izgradnji nove Hrvatske po ustaljenim pravilima poslovanja tržišnog gospodarstva u zemljama u kojima su ostvarili uspjeh. Pomoć hrvatskog iseljeništva domovini svela se tako na obiteljsku razinu, ali ona se godišnje kreće oko l.5 milijardu dolara i predstavlja značajan prihod, uz turizam, državnoj blagajni u servisiranju rastućeg vanjskog duga.  Još ni jednoj vladi u Hrvatskoj nije palo na pamet da se Hrvatska udužuje kod svojih iseljenika, umjesto na međunarodnom financijskom tržištu. Jednostavno rečeno, Hrvatska bi u odnosu prema iseljeništvu trebala koristiti iskustva drugih uspješnih emigrantskih zemalja, poput Italije, Grčke, Irske, Kine, Indije. U tom smislu trebalo bi na sasvim drukčije temelje postaviti pitanje glasovanja iseljenika za Hrvatski sabor, koje je dosad bilo rezervirano za HDZ bez bilo kakvog pozitivnog učinka, osim za one koji su tobože zastupali iseljeništvo.

Vjekoslav Krsnik