Zašto je prognan Karamarko?

Ne piše se dobro onoj državi koja svoje obavještajce vuče po blatu

 

 

Politika je prepuna tajni i misterija, kako totalitarizmi, tako i takozvana demokracija. Ona poglavito, a po definiciji ne bi smjela biti: što bi se političkim novogovorm reklo – najmanje bi morala biti „transparentna“, a ponajviše je – mistika. Je li Saddam Hussein posjedovao oružje za masovno uništenje? Moglo bi se reći i jest i nije. Posjedovao ga je u vrijeme iransko-iračkog rata, a opskrbljivali su ga zapadnjaci i možda Jugoslavija. Je li ga početkom dvijetisućitih bio u stanju proizvoditi i proizvodio u značajnim, po Zapad i Izrael opasnim količinama? Nije, a baš to je bio casus belli protiv njega i Iraka. Da ne bješe taj bio bi neki drugi jednako istinit ili neistinit: rat je naime bio planiran, a njegovi rezultati su, pored ostalih, i napad na Europu seobom neeuropskih naroda, koji se pak eufemistički naziva, isti taj novogovor, „izbjegličkom krizom“.

Tomislav Karamarko

 

Ovih dana su Britanci „otkrili“ istodobno i tajnu i toplu vodu – slagao im njihov tadašnji premijer Gordon Brown glede tog Saddamovog oružja pa odvukao Britaniju u rat. Mogao bi se jadan dokopati zatvora. Ne će, ne treba se brinuti, radi se samo o naknadnom licemjernom pranju savjesti, a on je eto neka žrtva, s njim će se Britanci „oprati“. Amerikancima se odavno otkrilo kako tog oružja nije bilo, sve se svalilo na bidnu CIA-u pa se nikome ništa nije dogodilo. Utoliko je ovo u Britaniji otkriće tople vode, dapače političke tople vode.

 

Topla vodica „sukoba interesa“

 

Ah počeo sam izdaleka, kao mačak oko vrele kaše, pretenciozno se dohvatio nerješivih tajni, a zanimaju me neke ovdašnje sitne, male tajne, misteriji. Nikako mi nije jasno zašto je otišao onaj politički šminker Ivo Sanader. Zaljubljen u vlast, moć, omiljen u Bruxellesu, k'o i Andrej Plenković, možda i omiljeniji – pa uteče glavom bez obzira. I da stvar bude bolja – uzalud, štoviše pravac u stupicu, u Remetinec. Misterija u hrvatskoj politici još je tušta i tma, no trenutačno me najviše zanima zašto je prognan Tomislav Karamarko. Ta priča o „sukobu interesa“ nije ni za malu djecu vrtićkog uzrasta, a povod je progona. Zašto su u njoj sudjelovali Tihomir Orešković – tko je taj čovjek uostalom? – Božo Petrov, a sve u javnosti inicirao Kotromanovićev alkarski momak iz provincije Miro Bulj? Čak i Glas Koncila, „organ CeKa“ (od „centar Kaptol“). Uloga SDP-a u tome je bila em minorna, em smiješna, jer nema, nije bilo niti jednoga ministra Kukurike, pa ni zamjenika, možda sve do instaliranog portira za njezine vlasti, koji nije bio najmanje u sukobu interesa. Mnogi su i „presuđeni“, ustvari blago pošpotani.

  

Kako je ta priča za povod, i manja od nule, što se onda iza brda valjalo, kakva je kamena gromada koja ga je jednostavno pomela i tko ju je pogurnuo. Nemam izvora iz tih krugova, političke i (para)obavještajne elite, na kojemu bih se mogao napiti bilo koje količine „istine“ da bih misterij barem malo mogao rasvijetliti i kao „istraživački“ novinar podijeliti s čitateljima. Ostaje mi samo ono što su mediji iz Hrvatske o tome posredovali, pa ću se osloniti na to, doduše čitajući malo naopačke, malo između redaka, malo pokraj redaka, malo po marginama, bjelinama i slično.

 

Skretanje u desno krimen – niti slučajno

 

Kao prvu važnu činjenicu ponovno ću istaknuti kako je Karamarko u vrijeme potpuno nekompetentne Vlade Zorana Milanovića uporno predstavljan kao najnepopularniji političar. Ovo ću uračunati kao dugoročnu pripremu javnosti za njegov odstrijel. Inače dok se anketarenje nije dohvatilo Karamarka uporno je kao najnepopularnijeg političara vodilo Ivu Sanadara, a odavno političar nije bio – možda tek najpopularniji ili najnepopularniji zatvorenik! Nije Tomislav Karamarko talentirani političar, nedostaje mu (navodno) i ta aura od imagea (a što to ustvari jeste, pitanje je sad, ako nije polit-prop medijski konstrukt) ne izražava se atraktivno i vickasto kao Mesić, a imam još minusa za njega. No niti je gori niti bolji od niza aktualnih političara u ovome ovdje političkom koralu – da ni ne pišem o stvarno ili politički otišlim „preko rijeke“. Uostalom takvih je puna Europa i svijet, dakle prosječnih, pa i ispodprosječnih i to u malo većim državama – ako je Hrvatska još uopće „država“ u nekom smislu.

 

Kakav bio da bio ipak je HDZ nakon 2011. digao skoro iz mrtvih. Koji mu je najveći krimen, magnum crimen? Ovdašnji tradicionalni, jugonostalgičarski, a presvučeni lažnom neoliberalističkom ideologijom, recimo homoseksualizma i slični lažljivi političari i mediji drže da je to Karamarkov zaokret u desno. Ne će biti: nešto što se sa stajališta tradicionalne ljevice – dakle desničarske ljevice, pljuvački naziva „desnicom“ u Europi je suvremeno, moda, „in“, krstite to kako hoćete u stilu petparačkih masovnih medija, ali je jednostavno tako. U koju god važnu zemlju na eunijskoj karti „piknete“ suvremeni je pokret domoljubni, identitetski, a ostali su „konzerva“. Čak su i zeleni, recimo u Njemačkoj, tako „okrenuli ploču“. A što je izlazak Britanije iz Eunije nego čisti, nepatvoreni nacionalizam, domoljublje duboko povezano s kolonijalističkim „domoljubljem“. Više ništa i nijednu zemlju ne ću spomenuti, a mogao bih recimo Austriju, gdje se po svemu sudeći odigrala i izborna prijevara – samo kako „desničar“ ne bi bio izabran za predsjednika – i još one od Sjevernog pola do Gibraltara.

 

Nije posudba, već donacija

 

Dakle nit' ga je skršio „sukob interesa“, nit blagi i navodni politički zaokret u smjeru europskih suvremenih kretanja. Pa što onda jest? Sad kad je „mrtav konj“ njegovo truplo šutaju mnogi. Tako su ga, očito iz HDZ-a bivši „prijatelji“ šutnuli s posudbama novaca za stranku. To je opet skoro isto kao i „sukob interesa“ jer sve stranke i SDP i HNS i kojekakve su posuđivale novac, pri čemu je nevažno od koga, najčešće od banaka, a onda kad su ga dobile od nas, iz proračuna, vraćale. HDZ, budući da mu je napadnuta opstojnost, preko procesa Sanaderu, našao se u posebno teškoj situaciji – biti ili ne biti, a pritom posuditi za opstanak je – ništa. I kao i uvijek, dere se HDZ zbog posudbe a o ostalima se šuti ili javno govori potiho. Recimo posudba Srećka Ferenčaka HNS-u je nešto normalno, a koliko znam on je presuđeni muljator s gradskim nekretninama. Poklonjenu za humanitarni rad s invalidima skupo preprodao Ivici Todoriću. Ne mogu napisati što ga točno ide, tužit će me pa ću u – Remetinec zbog uvrjede (ne)časti, a tamo mi se bogme nikako ne ide.

 

Posudbe eto vrijede nula bodova, osim što to medijski bijesni i gladni psi razvlače kao realni izgladnjeli mrču (mrcinu), ali ne sve podjednako. Što je onda?  Donacija! Stigla HDZ-u neka donacija kojom je plaćen njemački IFO institut za pametovanje kako će Hrvatska – konačno izaći, gospodarski prije svega, iz socijalizma. Nije dakle bilo na „Danke“, već poslovno. Nijemci i Rusi su oduvijek i više nego bliski i sada su poslovno svezani da skoro ne može bolje i čvršće, a simbolički to najbolje pokazuje uloga njemačkog starog kancelara Gerharda Schrödera kao šefa rusko-njemačkog plinskog biznisa. Rusi su dakle izdaleka, preko neke zaklade platili, donirali HDZ i platili IFO-u. Pa što onda? Medijsko-politički najvažniji mi je zaključak kako, navodno, ruski novac – smrdi, a američki, recimo kojega dvadesetak godina poklanja George Soros u iste slične svrhe – al' s glavnim ciljem rušenja hrvatske države – miriši. O tome „dobrotvoru“ pišem godinama jedno te isto, pa ovdje ne ću ni slovca.

 

Rusi su ovdje već puno investirali, nešto u plusu, nešto u „minusu“ (njihovo eksterno „pranje“ love). Dragi su nam ruski turisti, oni koji dođu nisu turistička sirotinja, slavenske duše, znaju trošiti, uživati… Zar je i njihov novac sumnjiv? Jedini smrad, ali doslovni za kojega Rusi snose krivicu je onaj iz rafinerije u Bosanskom Brodu, no i to je, osim smrada kojega „uživaju“ Brođani, pretpostavljam i na onoj strani, dosta kompleksno pitanje, koje bi se moglo riješti jednostavno – zatvaranjem ventila. Pa se tako ne rješava.

 

Inače, navodne, ruske mirotvorne, miroljubive, razvojne… donacije nekome u Hrvatskoj, ako su mrske, mogu se riještiti onako kako ih se „car“ Putin  riješio u Rusiji – odfikario ih je. Ima li tko muda ovdje  odfikariti „mirišljive“ Soroseve i ine donacije? Mala smo zemljica, pa su za to mogućnosti – nikakve. Ako treba silom će nas s njima šopati, onako kako se šopaju guske prije klanja, a onda od njihovih bolesnih jetara praviti pašteta. Kad smo već kod „donacija“, nekako mi je nestala ona Kotromanoviću, kao ministru  obrane, isto ruska (slučaj i privatizacija na Lošinju). Ah pa i to je bio „sukob interesa“, dakle ništa.

 

Zar se netko uplašio kako bi Karamarko gradio bolje odnose i s Rusima pa za to spriječiti simbolički služi jedna donacija koja je inače ništa, ali ima potencijal za medijsko napuhivanje i priljepljivanje mu „političke odgovornosti“, te tipične socijalističke sintagme? Sumnja me ždere osobito nakon komentara Andreja Plenkovića kako smo mi „strateški opredijeljeni za euroatlanske integracije“, ili tako nekako. Jesmo, pa ne ćemo valjda pod cara, ali kakve to veze ima s nekom pišljivom donacijom – baš nikakve, ali Plenković ju je eto čvrsto uspostavio. Nitko pametan nije za „nesvrstanost“, uostalom bješe to globalna politička psina i varka, ali malo više izvoza u Rusiju ne bi nam škodilo. Uostalom Nijemci su gospodarski s Rusima na „ti“, a njihovi socijaldemokrati se zalažu barem za ublažavanje sankcija, ako ne već i njihovo ukidanje. Kako je poznato novac nema mirisa, pa ni ruski. Dakle donacija – ništa, ali oko donacije ima puno lipih stvari.

 

Revolucionarna uloga Mosta

 

Što bi dalje moglo biti? Nekako mi se čini kako je netko osmislio da Karamarkova uloga, i HDZ-a dakako, počne polako slabiti nakon izbora Kolinde Grabar Kitarović za Predsjednicu. Možda bi to išlo i bez njega i bez HDZ-a, ali puno, puno teže. Moglo se ovo nazrijeti već u finišu kampanje za parlamentarne izbore kako se HDZ-u, Domoljubnoj koaliciji, postavlja brana, a forsira nova politička izmišljotina – Most. Svejedno, tajnovito mi ostaje kako je HDZ naglo te mrkle izborne noći „izgubio“ pet do sedam mandata, a poglavito koja je tu uloga bila operacije „brojenja“ glasova – i ostat će tajnom, sad je već u statusu lanjskoga snijega. U vrijeme sastavljanja „suradničke vlade“, Karamarko i HDZ nisu na vrijeme shvatili revolucionarnu ulogu Mosta i kako nikako ne smiju u takav zagrljaj. Vlast, prokleta vlast i opijenost njome, pa čovjek obnevidi, kamo li ne bi političari.

 

Prvi pravi Karamarkov problem na vlasti bio je taj što je k'o som (isprika) progutao mamac „Lozančić“, odnosno njegovu smjenu. „Smijenila“ ga doduše gospodarica Pantovčaka, on svesrdno podržao, Božo Petrov, zamisli Božo Petrov, u alternaciji s tim Timom – spasio. Kanadski državljanin zapravo spasio američkoga, a zatim su na isto mjesto doveli – francuskoga. I sve mimo volje Tomislava Karamaraka; nekadašnjega „prvog špijuna“ o izboru novoga takvog nitko nije slušao, štoviše radilo se potpuno suprotno njegovoj volji. Već tada je, vjerojatno, Tomislav Karamarko shvatio kako mu se bliži politički kraj, a kako se svejedno nekako nije dao – eto mu „sukoba interesa“ i ostalih trica i kučina.

 

Ne postoji, kad se malo bolje pogleda, nikakva mogućnost da bi sve ovo odigrali samo domaći igrači – oni su vjerojatno bili više u igri kao oni dječaci koji vraćaju loptu u teren nakon što prijeđe aut liniju. Tomislav Karamarko je očito bio zaoštrio i sukob sa starom jugoudbaškom strukturom, ali ne mislim kako su mu tu presudili Mesić, Manolić, prof. Barišić i drugi, niti kako mu je presudilo suđenje Perkoviću i Mustaču u Münchenu i žestoko protivljenje  „lexiju Perković“. O glavi su mu radili oni iz te strukture, neki još itekako aktivni, njihovi sinovi pa čak i unuci – iz aktualnoga biznisa. Karamarko je bio u mogućnosti doznati, vjerojatno je vidio i dokaze, kako je mnogi od tih „biznisa“ nastao preko tvrtki koje je u inozemstvu osnivala Udba, kolokvijalno dakako, i preko njih pljačkala svoju socijalističku samoupravnu državu i radne ljude i građane, radničku klasu, narode i narodnosti. (I logor Goli otok je imao devizni račun u Švicarskoj, svjedoči Aleksandar Ranković!) Što se više približavao kraj socijalizma, to je ovaj „biznis“ jačao. Udar iz zemlje morao je doći iz tih struktura, kakva ideologija i ostale gluposti. Tu vrag više nema smisla za šalu.

 

U vezi sudbine, fenomena, Tomislava Karamarka posebno me brine sljedeće: niti jedna, kako ovdje znaju pisati „normalna država“, ne povlači svoje prve obavještajce po blatu, ne sudi im čak i kad pogriješe, a griješe itekakom govori svjetsko iskustvo, već ih jednostavno časno i tiho umirovi s mnoštvom kolajni oko vrata. U ekstremnim situacijama, ali te su rijetke, dožive prometnu ili kakvu sličnu nesreću. Toliko sam zasad mogao doznati iz medije iz Hrvatske o fenomenu Karamarko. Onaj koji iz nje treba puno učiti je – Zoran Milanović, ali o tome kad kampanja krene.

 

Mato Dretvić Filakov