“Rodu na dar” Marije Dubravac Stažić

Objavljena knjiga hrvatske iseljenice iz Brisbanea

 

 

Marija Dubravac Stažić rođena je 24. ožujka 1949. u Štitaru – srcu šokadije, selu bogate seljačke tradicije i prošlosti gdje se običaji djedova, krasota dukata i šlingeraja održaše do danas. To lijepo selo pored Save, a pobliže šume Rastovice, vjerno slijedi pouku Petra Preradovića: „Rod bo onaj koji mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje“.

Punim pravom možemo reći da su časni pradjedovi graničari osigurali čvrste temelje štitarskim sinovima i unucima; temelje, građene na svetoj Kristovoj vjeri, poštenju i domoljublju. Po tim temeljnim zakonima odrasla je i siromašna djevojčica Marija – Mara, ispod šume, čije srce od prvih koraka prionu seljačkom imenu i duhu, vječno pamteći da je ''dite oca seljaka iz Štitara.'' Šumu, leniju, Paukov sokak i voljene Paraćoske, zaključala je brižno u riznicu duše svoje, a srodnu ikavicu ne pušta zaboravu.

 

Nakon osnovne škole ulazi u samostan. Završava Katehetsku školu i dijelom glazbenu izobrazbu za liturgijsko pjevanje. Izlaskom iz samostana stupa u brak. U vrijeme masovnoga hrvatskoga egzodusa odlazi s mužem u daleku Australiju. Uključuje se odmah u domoljubni rad protiv postojećega ondašnjeg režima, zbog čega nije dolazila u Domovinu sve do pada komunizma. Radila je u hrvatskim školama i crkvama s djecom i mladima, priređujući razne svečanosti prigodom blagdana. Pisanjem pjesama bavi se od ranoga djetinjstva. Tijekom života u Australiji izdala je dvije knjige poezije, dvije knjige duhovnog sadržaja, roman CVIJEĆE MATE LOVRIĆA i najnoviju knjigu pjesama RODU NA DAR.

 

Članica je Hrvatske Akademije Znanosti (Domovina i Dijaspora) članica Akademije Mostar, kao i članica Hrvatske izvandomovinske lirike. Pjesme su joj protkane silnom ljubavlju i nostalgijom za rodnim Štitarom i ukradenom mladošću, igrom okolnosti koje su ju nagnale da otiđe dvadeset tisuća kilometara daleko. Nije stoga čudo što u mnogim pjesmama oštro osuđuje ondašnji režim, dajući oduška bolu i čežnjama i moleći Boga da joj zadnje počivalište bude u Štitaru, u grobu natopljenom suzama milih roditelja, koji iz tuđine priželjkuju dio srca svoga. Vrijeme će pokazati hoće li ''seljačko dite ispod šume'' uistinu naći groba u svom polju, ili će, kao dijete prognano, ostati tamo gdje hrvatske kosti vječno plaču za rodnim krajem. Živi u djeluje u Brisbaneu u dalekoj Australiji. 

 

Isječci iz knjige

 

»Valjda zbog tuge za rodnim krajem, netko reče da je Australija divlja zemlja gdje cvijeće ne miriše, gdje jelo nema ukusa, i gdje su žene bez ljubavi. Ima u tome dosta krivih sudova. Australija je zapravo zemlja rijetko viđenih prirodnih ljepota gdje dvadeset dva milijuna ljudi različitih nacija žive relativno mirno i udobno; zemlja koja otvori vrata mnoštvu hrvatskih prognanika nudeći im solidne mogućnosti za dobar početak života.

 

Nažalost, na tome plodnom i prostranom i bogatom tlu, zbog neskrivenoga domoljublja Hrvat je bio vječna meta jugošpijuna čije je sramotne zadatke UDBA skupo plaćala u zamjenu za još jednu ‘neprijateljsku glavu’. Putem hrvatske Kalvarije u dijaspori ugašeni su mnogi mladi životi krasnih sinova koje mile majke u Domovini željaše vidjeti makar u času smrti svoje. Godine mladosti ukrade Hrvatu tuđi svijet, mnoga suza pade u besanim noćima, mnogo svetkovanje Uskrsa i Božića prođe u tuzi za rodnim domom, u čežnji za suverenom Hrvatskom, onom istom zbog koje je počinjeno strahovito krvoproliće nad nedužnim golorukim vojnicima NDH, civilima, svećenicima, stručnim kadrom, nad svakim tko je ljubio rodnu grudu.

 

Odlaskom u daleki svijet ljudi su tražili lijeka ranama svoje duše. Moj čarobni lijek za voljenom Domovinom bilo je pisanje. Boli srca upijao je papir. Knjiga RODU NA DAR uvelike je natopljena kobnim sudbinama mučenika koji od 1941.-1945., udariše temelje današnje Hrvatske.

 

Dok ovo pišem, vrze mi se glavom rečenica pjesme časnoga Hrvata, glazbenika Stanka Šarića: ''Kol'ko vrijedi starost kad uspomena nema?'' Pitajmo se, koliko bi nam vrijedila prošlost da je ogromna hrvatska vojska na Bleiburgu klečeći kukavički molila milost od svojih neprijatelja? Kakvo bi nam sjećanje ostalo? Na čijoj bi krvi bila stvorena današnja hrvatska država? Domoljublje bez žrtve je mrtvo. Stoga neka je vječna slava svima koji u brojnim jamama smrti čekaju dan uskrsnuća i koji u knjizi RODU NA DAR nađoše svoj kutak spokoja.

 

Iskrenu zahvalnost upućujem vrlim Štitarcima, sinovima i kćerima ravnice, čije slike ukrasiše stranice ove knjige. Napose, hvala na predgovoru pjesniku Ivanu Šariću – baći, teologu, socijalnom radniku, koji naše selo i prkosnu Slavoniju trajno zaodjenu bogatim pjesničkim ruhom graničarskoga srca i uma – ljubavlju i žarkim hrvatstvom; glazbeniku Stanku Šariću iz Zlatnih dukata čiji zvuci tambure okitiše ne samo Lijepu našu na sve četiri strane, nego i  nekoliko pjesama ove knjige; bilo obojice spomenutih 'slavonskih bećara' bije jednakom ljubavlju za stijeg i rodnu grudu, za naš mali Štitar, 'najljepše selo na svijetu’. Selo, koje nam iznjedri omašan broj svećenićkih i redovničkih zvanja kao i mnoge dične ljude spomena vrijedne. Zahvaljujem Mati Dominkoviću tajniku škole ''Ivan Goran Kovačić'' te Mariji Gašparović, štitarskoj urednici stranice ŠTITAR U SRCU, na svesrdnom zalaganju oko izbora slika. Dužnu zahvalnost upućujem i hrv. pjesniku akademiku, tajniku HAZUDDa u Baselu g. Iliji Šikiću na kratkom, no značajnom ''sudu'' o knjizi RODU NA DAR.

 

Hrvatska djevojko i mladiću, uzdanico naša! Ako ti do ruke dopre ova knjiga, čitajući je, znaj da si grana neoborivoga hrasta četrnaest stoljeća staroga, čije stablo voljom Boga do danas nisu uništile ni najjače oluje. Čuvaj to stablo od dušmana, moli za njega, zalijevaj ga domoljubljem, pjevaj mu i sviraj, njeguj ga i kiti trobojkom djeda da se odhrve svakoj sili do sudnjega dana. Veličaj hrabrost krasnih Hrvata i Hrvatica i znaj, koliko god bili dušmanima trn u oku, Diva Grabovčeva, Grozda Budak, Mira Ivezić, Ivo Baotić, Jure Francetić, Vjenceslav Čižek, Sv. Marko Križevčanin i nekoliko stotina tisuća patnika mučenih i smaknutih zbog svojega Boga i nacije, NEIZBRISIVI SU DIO POVIJESTI NAŠE NATOPLJENE KRVLJU HRVATSKOM – DRAGI KAMEN DARIVAN S KOLJENA NA KOLJENO MLADIM GENERACIJAMA. Dokle god budemo ljubomorno čuvali taj dragulj, neće izblijediti riječi pjesnika slavnoga Matoša: I DOK JE SRCA, BIT ĆE I KROACIJE. A pravi je Hrvat uvijek imao srca. Da nije, nestalo bi ga odavno.

 

Neka ova zbirka raznoraznih pjesama bude  mrvica dužnoga poštovanja mojemu ubavom, neprežaljenom Štitaru i njegovim dragim ljudima: RODU NA DAR, BOGU I POKOJNIMA NA ČAST.

 

PUSTE SANJE

 

U tuđoj zemlji zarobi me vijek

U tuđoj stazi utrt moj je vaj.

Žalosnoj duši suza bila lijek

Dok snivala je ubav pitom kraj

I jedne majke oronuo lik;

Vjetar objema nosio nam krik.

 

Gledah dolare. Na njim’ tuđi sin

I kruna žene, velikanski rod.

Dugorep klokan, sveđ ljepotan fin,

Bradonja mrki, časni domorod.

Taj moćni dolar, sudbe moje kob

Vjerno me prati do u hladan grob.

 

U gluhoj noći grlih dragi stijeg,

Kozicu skromnu, povijesti mi spom.

Slavonsku kunu, snagom bića sveg

S tri boje krasne srcu vrgoh svom;

I prezreh dolar dukat sjajnožut,

A duša usnu djetinjstva mi kut,

 

Seljačku kuću, pijetla zvonki glas

Miris livada, bujnog hrašća šum,

Prostrane ravni, zlatnog žita klas,

Sokak i šor, moj prašnjavi drum.

Suzama topih stopa davnih trag,

I ljubljah drvo, mili rodni prag.

 

Na grud’ma oca usnuh slatki san

Uspavao me tamburice zvuk;

Kad kontinenta petog bljesnu dan

U stranom domu grozan bio muk.

Dolara grešnog prkosio sjaj:

Vječno ćeš snivat sveti rodni kraj.

 

Vrišteći prokleh tuđeg polja kruh

Pitajuć Boga:  – Zar sam kriva, zar?

Ne poznaš li mi pradjedova duh?

Komadić prove, zemlje Tvoje dar

Ustima gladnim bio blagoslov,

Moj raj zemaljski – siromašni krov.

 

Al’ zlobnog đavla petokrake moć

U crno zavi hrvatski mi dom.

Moradoh, Bože, s rodne grude poć –

Dolar zapjeva odu žiću mom.

Taj dukat sjajni, taj nesretnik žut,

Zalud nudio bajnih čari kut.

 

I danas suza liječi rane bol,

I opet vjetar isti nosi krik.

Starici jednoj ispaćenoj tol,

Grobak odavno pokrio je lik;

O ponoći joj tužan čujem jek:

–  Vrati se dijete, ma i mrtva tek.

 

Nek kosti tvoje moja ljubi kost,

U našem gaju čuj slavuja poj.

Sred cvjetnog groblja mira ima dost,

U Domovini pokoj nađi svoj.

Ostavi dolar, tuđi grubi kraj,

Vrati se dijete u hrvatski raj.”

 

Vrati se, vrati… Majko, čemu zov,

Kad sijedu kosu drhtav gladi prst?

Uzalud plače za mnom očev krov

Hrvatskom strancu utjeh je tek Krst;

Povratka nema, smrt se ceri već,

Hoće l’ mi kamen  ‘‘Za Dom spremna” reć?

 

Knjiga se može naručiti kod: Stanka Šarića (Najbolji hrvatski tamburaši) na broj mobitela: +385 (0)98 231 590.

 

Melita Novak