Hrvatski Fokus

Europa je vertikalno siromašna u svom horizontalnom bogatstvu

 
 
Koncentrirane međunarodne vojne snage, stalno nacionalno i vjersko prebrojavanje, nabijena nepravda i mržnja, siromaštvo na granici gladi, odlazak mladih, traženje nestalih i grobnih jama, cvatnja kriminala i korupcije, nesigurnost je normalna pojava, ubijanje   povratnika, zveckanje oružjem i prijetnja brojem naroda, pozivanje  agresora i veličanje njegova vremena, sve su to svakodnevne pojave u Bosni i Hercegovini koja nikako da izađe da je izvuku iz prošlosti rata. Sve se čini da se ratno stanje pretvori u trajni proces. Nikome i nije do mira. Napose ne do pravednog mira, koji jedino može jamčiti sigurnu sadašnjost i mirnu beha budućnost.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/07/maxresdefault.jpg
No, nemoguće je održavanje sigurne sadašnjosti na tako neraščišćenoj prošlosti, koja nikako nije ista za sva tri beha naroda. Svaki, naime, bosanskohercegovački narod ima svoju prošlost u Bosni i Hercegovini, svoju sadašnjost, a sigurno će imati i svoju budućnost. Na tim svojim prošlostima svaki živi svoju sadašnjost i ugrađuje je u svoju budućnost. Budućnost koja mora biti svako na svome, zajedno jednih pored drugih. Svijet egzistira na tim pravilima. Ako narodi nekih zajedničkih entiteta, bez obzira kako se oni zvali i kako ih ograđivali, državnom, republičkom, saveznom, federalnom, konfederalnom ili nekom drugom granicom nemaju zajedničku prošlost, a beha narodi je očito nemaju ili ne će ili ne mogu je  zajedničkom prihvatiti, onda je u najmanju ruku zločin prisiljavati ih na zajedničku sadašnjost. Takva prisila, to nam povijest potvrđuje je, zapravo, genocid nad malobrojnijim narodom, u beha slučaju nad hrvatskim kojem obećavaju nemoguću budućnost u toj nemoguće održivoj zajednici.
 
Stabilan temelj svih nacionalnih i vjerskih zajednica je zajednička prošlost priznata od svih naroda. Multinacionalna i multireligijska zajednica je svijet u malom, kojeg čine razlike i posebnosti, pa čak i razlike u prošlostima. Iako sastavnice svjetske zajednice svaka ima svoju prošlost, kao temelj sadašnjosti, suvremenosti i budućnosti, to isto imaju i narodi u „svijetu u malom“ kakav je bosanskohercegovački. Zajednička prošlost ujedinjuje, različita dijeli narode. To je povijesno pravilo uređenja državnih zajednica. Stoga, zbog te različite prošlosti naroda, a to najbolje potvrđuje stanje u Bosni i Hercegovini, multizajednice su nesigurne, nestabilne i stalno podrhtavaju bilo nemirima ili ratovima. Ako narodi ne priznaju prošlost zajedničkom, a beha očito to ne priznaju, to je znak njihovih temeljnih, pa gotovo nigdje dodirujućih, razlika i posebnosti. Što ih onda veže, što imaju zajedničko za obranu, čuvanje i njegovanje. U ovolikoj beha podijeljenosti koja je vidliva i najvećim političkim slijepcima, koja je to poveznica bosanskohercegovačkih nacionalnih i vjerskih razlika. I tamo gdje bi se možda još malo i našlo nečega zajedničkog, brojniji bošnjački narod to razbija ne priznaje. Gotovo da to i ne čudi ako se zna, a to se zna, da nema u svijetu islamske zemlje u kojoj je druga vjera priznata, i njeno ispovijedanje slobodno. Islamske zemlje naprosto ne poznaju civilizacijske vrijednosti mulinacionalnosti, multireligioznosti, i multikluturalnosti.
 
U Bosni i Hercegovini današnji Bošnjaci beha prošlost priznaju jedino kroz vrijeme, i vrijeme, turskog genocida i konfesiocida tijekom okupiranosti te zemlje. Sve drugo izvan turskog danka u krvi u Bosni i Hercegovini nije ni bilo, praktički za njih Bosna i nije postojala prije turske okupacije, kao ni poslije tog zločinačko okupatorskog vremena Osmanlija.
 
Veleizdajničku politiku prema prošlosti Bosne i Hercegovine Bošnjaci potvrđuju i danas pozivanjem Osmanlija da se vrate na te prostore u najcrnjem i najbrutalnijem obilku, u kakvom su pola tisućljeća u pokornosti prisilne islamizacije držali kršćane. Pozivom se gotovo izjednačuju sa turskim identitetom i osmanlijskim vladanjem Bosnom i Hercegovinom. Kao odanim i vjernim ćuvarima osmanlijskog genicidno konfesiocidnog povijesnog razdoblja pokorenosti Bosne i Hercegovine, turski predsjednik najveći suvremeni diktator u svijetu obećava im zaštitu i pomoć u toj politici povratka osmanizma. Ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Europi.
 
Bošnjaci su, znači, uspjeli ponovno uvući turski zulum u zemlju u koju se navodno na sav glas zaklinju i koju brane. A brane je od europeiziranja i multikonfesioniziranja, procesa koji svijet vode u budućnost, a nikako u prošlost, napose ne u prošlost Osmanlija. Govoriti u takvom beha stanju, stanju nezapamćene veleizdaje naroda koji se poistovjećuje sa agresorom, o njenoj cjelovitosti u zajedništvu razlika je sasvim besmisleno. Ako će Erdoğan, današnji Sulejman Veličanstveni „braniti Bošnjake u BiH“, bilo zbog vjerske pripadnosti ili zbog toga što ih smatra turskim ostatkom, nemaju li to isto pravo i kršćanske zemlje Europe na „obranu kršćana u BiH“. Zar nije i njihovo pravo i obveza da štite kršćane, taj ostatak ostataka na svojoj europskoj periferiji, i ne kao ostavštinu nekog okupatora već trinaeststoljetno nacionalno i vjersko stablo, niklo i raslo zajedno sa europskim, daleko prije od okupacije Bosne i Hercegovine od Osmanlija, i njihova prisilnog islamiziranja.
 
Tom povijesnom istinom koju Bošnjaci, kao i Turska, ne priznaju, što je još jedan dokaz bošnjačkog nacionalnog i vjerskog identificiranja sa okupatorom, kršćanske zemlje, napose one koje su bile, također, žrtve osmanlijskog genocida, imaju daleko veće pravo uplitanja u beha problem, koji se turskim povratkom na te prostore sve više problematizira. Hoće li europske zemlje tako lako odustati od Bosne, kao i u vrijeme turskog nadiranja na Europu kada su izdali i papu Pija II. koji ih je pozvao na obranu, ostaje da se vidi. Kršćani u Bosni kao povijesni graničari i čuvari Europe i njenog vjerskog identiteta očekuju, s pravom od europskih naroda da i oni otvoreno kažu, na turski povratak i bošnjački poziv Turcima: „Branit ćemo kršćane u BiH“. Europska šutnja na ponovni turski pohod znak je poraženosti Europe i njenih vrijednosti, ne samo u BiH već i u svom dvorištu. Je li Europa toliko vertikalno siromašna u svom horizontalnom bogatstvu?
 

Vinko Đotlo

Povezane objave

Kršćanofobija prešućena od reis-l-ulema

HF

Biografija Ibrahima Hodžića

HF

Nemirno poslijedaytonsko vrijeme

HF

Džaferovićeva lažna poruka s Igmana

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više