Vizura Svetoga Jakova

Privatni investitori ne prestaju nagrizati tu jedinstvenu prigradsku zonu vrtova i zelenila

Dubrovnik je iz nevolje nastao na hridi; građani su navegavali, trgovali, bavili se obrtom jer im kamena stijena nije mogla dati kruha, kao ni okolno more. Iz te stisnutosti razvila se disciplina, racionalnost i domišljatost tako da je Grad imao ljudsku mjeru i decentni sklad. Kasnije su srednjovjekovni gradovi rušili svoje zidine, špekulanti i novi bogataši su dizali zgrade, dok je naš lijepi Dubrovnik na prijelazu s XIX. na XX. stoljeće bio poput uspavane Trnoružice spojen sa zelenim vijencem Lokruma, Srđa, Svetog Jakova i Lapada.

Nekoć sam smatrao komuniste barbarima, sad ipak vidim da su dosta toga u Gradu očuvali u ime zajedničkoga dobra, što danas pojedinačni interes danas polako nagriza. Industrija, divlja gradnja i bloketare nisu toliko nagrizle Grad kao ostalu priobalnu Hrvatsku i Mediteran. Pogled svetojakovski je bio jedako divan kao kada su ga oslikavali Medović, Jakob E. Schindler, Seitz i brojni drugi meštri kista. Krajem osamdesetih Belvedere je predstavljao megalomansku pogrješku, nefunkcionalan, preglomazan, sa manjkom sadržaja i zelenila, suprotstavljen mudrim horizontalama Grada izveden je kao nakalemljeni komad Istočnog Mediterana ili tvornica cementa. Njegovi poslovni rezultati bili su osrednji, ali je bar u ratu poslužio kao fortifikacija protiv JRM (Jugoslavenske ratne mornarice).

Danas je ruski bogataš Vekselberg uložio znatan novac u Belvedere i predstavio javnosti budući izgled koji me iznenadio kultiviranošću, mjerom i uklopljenošću u okoliš (kad i ako već tu mora nešto biti). S druge strane Andro Vidak koji je uložio puno ljubavi u vidikovac Park Orsula, stvorio minijaturni glazbeni festival na kojem su gostovali velikani istinske glazbe (da spomenem samo Radojku Šverko), lijep ambijent koji poštuje tradiciju, uz sjajnu atmosferu drevnoga Dubrovačkoga puta, morao je uzeti "predah" jer nije imao podršku gradonačelnika i vijećnika.

Privatni investitori ne prestaju nagrizati Sveti Jakov, tu jedinstvenu na Mediteranu prigradsku zonu vrtova i zelenila. Tako je nikla i najnovija kuća djelatnika INA-e Peršea u režiji arhitekta iz Japana i domaćeg arhitekta Krunoslava Ivanišina. Iako je obitelj Ivanišin dala sjajnih profesora, liječnika, humanista, umjetnika, još više i stara dubrovačka obitelj Stulli kojoj pripada arhitektova mati, ova kuća po svemu je promašaj. Građena usred zelene površine u kontaktnoj zoni sa samostanom benediktinskim ona izgleda kao rad Marsovaca i sam njen izgled je dokaz da je gospodin Stijepo Rudenjak imao pravo kada je na javnoj tribini kazao da imamo gradonačelnika koji ne razlikuje Rembrandta od Pera Posra. U tom grmu leži zec, ne može biti racionalne koncepcije razvoja kada imate čovjeka koji bi od Dubrovnika činio kako kaže prof. Banac – Las Vegas!

Teo Trostmann