Lažu kada kažu

Slatka sjećanja

 

 

Pitom od krumpira pečenoj u rerni

sladit ćemo guzu i mastiti brke…

Birajući ženu odabrah ja Seku

Živa mala vatra, napas, spretne ruke.

Ne mogu ne priznati da me jako pazi.

Ugađa mi puno, s vremena pomazi,

a za neke stvari što nisu za priču,

bez problema lako razloge nalazi…

Othrvam se nekada, već sam zanemoćo.

A opet mi slatka pa sve to istrpim.

Preteči je znadem kad osjetim atak…

Tako, evo i sada kraj sa krajem krpim.

Prefrigana Seka znade kad foliram.

I ako to činim nerado, ni često,

zadovoljit moram njezine prohtjeve

da mi neki mulac ne zauzme mjesto.

Vrckava i mala, oko nje se vrte…

Pazim ko rotvajler, sve bi ih izgrizo.

Kad posluži tepsiju, preslatku i vruću

želju mi probudi, svu bih je polizo…

Padne mi na pamet rentati je malo…

Pa mi žao bude da je potrgaju.

Kapacitet njen je i suviše velik,

nisu baš ni ludi, švalerčine znaju.

Za stare te dane, govorim joj, čuvam.

Ona ko iz topa: „Nemoj me ti žalit!

Znaš ti što ja volim, drž' se protokola.

Sigurno me tako ne moreš provalit.“

Rekoh već, žestoka kao vatra živa.

Sve bih dao za nju, ona nema cijenu.

Rentati je ne ću, naprasno odlučih.

Tol'ko volim toplu tu rernicu njenu.

Mislim da mi srce ne bi izdržalo.

Prirasla je njemu ko nokti za prste.

Ima usne slatke i bokove meke,

a grudi okrugle, dvije loptice čvrste.

Naprosto poludim kad se toga sjetim…

Divljaju hormoni, tijelo ne razumije.

Prihvatim se posla i uvijek joj kažem,

Neka svatko radi 'nako kako umije…

Više mi brzina i nije vrlina.

Zato sve pomalo na tanane radim.

U pećnicu vruću kestenje se meće,

a rukama golim nikada ne vadi.

Kada stignu sjede kao moje sada

upita te život gdje je mladost bila…

U duetu skupa odgovor im, damo,

naša se u sretnu starost pretočila.

Čak i ove godine znaju biti lijepe.

Pretvorit se mogu u slatka sjećanja…

Držeć' se za ruke mladost prizivaju,

lažu kada kažu nesta ljubovanja…

Lažu kada kažu, i tu treba znanja… mudrovanja.

 

Vladimir Živaljić, Vukovar