Život je poezija, samo…

    Ispisana svim riječima

 

 

                        Život je pitanje za čijim tragom

                        korača odmah drugo, pa treće

                        i tako redom, idu,

                        u koloni gaze, sve jedno od

                        drugoga veće, nigdje im kraja

                        neka se i ne poznaju,

                        neka šute tjednima,

                        neka zvižde na druge ili se samo gledaju,

                        neka sve oko sebe muče

                        i ne daju im trunke mira

                        I tako traju, opstaju godinama,

                        stenju ili golicaju u mislima,

                        u mašti, skrivena ispod srca,

                        uspavana na grudima,

                        čvrsto stisnuta u šakama,

                        neizgovorena ostala na usnama,

                        plamteći vječno u pogledima,

                        klecajući, posustajući, padajući,

                        neka uzdišu samo, neka se skrivaju stalno,

                        a neka pak uvijek bježe

                        sve dok im vrijeme jednom

                        svima u isti tren ne presudi

                        I donese odgovor

                        Samo malo prekasno…

                        Život je poezija ispisana

                        svim riječima što postoje

                        na svim jezicima i u svim

                        dijelovima svijeta

                        Život je pjesma

                        opjevana u svim notama

                        i na svim instrumentima,

                        za sviju koji umiju

                        misliti srcem, gledati dušom,

                        a očima sanjati

                        i koračati u društvu sa snovima,

                        kako bi živjeli u miru sa sobom

                        I ne lijegati skupa s Pitanjima

                        u krevet,

                        već držeći Ljubav

                        čvrsto za ruku

                        Samo malo njih povjeruje (u sve to)

                        nerazbuđena jutra

 

                neka jutra otpočnu duboko zamišljeno,

                polusneno,

                mislima nedorečeno,

                razumu neotkriveno,

                prevrću se dugo još po krevetu

                kao po prostranstvima dalekim

                putuju u galopu i ne staju na odmorištu,

                ne osjaćaju glad ni žeđ dok jašu

                I ne otvaraju oči,

                ne puštaju glasa,

                samo ih čujem kako dišu

                i drhte im ramena

                I kao da me nose u naručju sa sobom

                dok mi tiho šapuću kraj uha

                izlijevajući riječi posvuda po mom krevetu,

                koje još dugo, dugo teku,

                najprije lagano žuboreći,

                pa se malo utišaju, a onda malo glasnije zašume,

                pa sve jače i jače…

                kao da će mi otpasti uho,

                kao da čujem u blizini vodopade,

                iz kojih izlijeću tisuće kapi vode

                dok ja ležim nepomično

                pod njima

                na jednom te istom mjestu

                I ne odajem znakove života

                ne bježim nikamo,

                samo još ne otvoram oči,

                samo još ne postojim,

                I tako bih rado ostala

                od jutra sve do noći

                iščekujući buđenje,

                koje se glasa bez glasa,

                koje kaže tisuću riječi

                bez ijedne izgovorene riječi,

                koje je mirno nemirno,

                koje je svjesno nesvjesno svega,

                koje je mudrije od mudraca

                i kojemu se baš ne da pa ne da

                nikako razbuditi

                i progledati

 

Nela Stipančić Radonić