Pjesnikinja „iskrenog“ smiješka i duboka tragizma u-kroćuje svoju maštu, nepoćudnim riječima nema mjesta, jezik je sočno infiltriran, semaničke muke riječi ostaju u njihovim ljušturama, ne prepoznaje se čak niti eruditska ekvilibristika…
Kada živimo u vremenu bez vremena, kada živimo u prostoru bez prostranstva, kada živimo vlastitu skučenost, ali i skučenost naših predaka, kada živimo iščašenu povijest i kada živimo svoj usud, moglo bi se kazati da nam je pjesništvo kao prijepor i most između nadolazeće bilosti i budućnosti suvišno. Ako bi tako razmišljali, možda o poeziji danas i ne bi trebalo govoriti. Ali trebamo pisati poeziju i o njoj govoriti. Kao što moramo upaliti svjetiljku u noći. Naložiti vatru da nas ugrije na hladnoći. A i kako ušutjeti rijeku da ne žubori, more da ne mrmori? Kako ušutjeti dalmatinsku pticu koja evo već više od pet desetljeća pjeva u proljeće i u jesen?
U dijalektičkom jedinstvu praznina i punina nisu pojmovi i simboli koji su oprečni ili pak nesuglasni, to su pojmovi koji konvergiraju, čija moć, odsutnost i nazočnost nadopunjuju jedinstvenost cjeline, sadržaja ili oblika, ili odsutnost jedinstvenosti supstancijalnosti /nečega/.
Pjesme (pjesme u prozi) satkane u rukopis Na rubu tišine Danice Bartulović, itekako poznate u hrvatskoj književnoj javnosti razlistavale su se po prvi put oko mene poput slavonskog hrasta, koje vjerne svome korijenu lebde prema svojemu komadiću neba. Mogao bih sa sigurnošću ukazati već kod prvog detaljnijeg prelistavanja rukopisa da je to poetska knjiga trenutaka života i smrti, rađanja i umiranja; stvaranja i uništavanja! To je knjiga kakve bi knjige trebale biti, jedinstvena po obliku kazivanja i po svojoj mudrosti.
Pjesnikinja „iskrenog“ smiješka i duboka tragizma u-kroćuje svoju maštu, nepoćudnim riječima nema mjesta, jezik je sočno infiltriran, semaničke muke riječi ostaju u njihovim ljušturama, ne prepoznaje se čak niti eruditska ekvilibristika, ali je jezik kao „rabljeni pred-met“ kultiviran kao vrt u zanesenom plodno-rascvjetanu plodoredu. Na rubu tišine, je zbirka koja „jede našu prazninu“, ali i koja ispunjava naše višeslojno blagoglasje praznine. Ona rabi geometrijski oblik našega metafizičkog opsjenarstva jezikom „kao kućom bitka“ (Heidegger), prelama svoju gorčinu kao pogaču- kroz dom jezika koji nije nastanjiv za „šuplje glave“ (Tin).
Pjesničke se slike u ovoj istinski zreloj i bogatoj zbirci nižu nevjerojatnom lakoćom, što pokazuje da ova pjesnikinja posjeduje potreban entuzijazam za kročenje svijetom koji jest čuđenje za pjesnike, u nekim slučajevima i zamka za pjesničke duše koje su puno suptilnije i osjećaju se puno slobodnije, koje streme uzvišenijoj dimenziji postojanja. Ili su, što bi bilo čak ispravnije reći, pak i dalje pjesnici ti koji su čuđenje u svijetu? / Titram kroz danje svjetlo / Mračni grobni humak svih nas čeka / Iz naraštaja u naraštaj / Svesilni Bože, dodijah Ti / Stižu i oblaci, vjetrovi sve jači / Zakoči nas ovaj podli svijet /, neki su neizvučeni naslovi od njezinih pjesama u znaku promišljanja te propitkivanja o raznim emotivnim i interesnim sferama, gdje pjesnikinja pokazuje smisao za ritam, stih i svaku pojedinačnu pjesničku riječ, pretvarajući svaki, pa i najmanji mikrokozmos u pjesničku kadencu.
Iako na prvi pogled poezija/poezija u prozi Danice Bartulović dok se iščitava odiše toplinom i mekoćom, mladalačkom lepršavošću, moram ukazati kada se temeljno iščita da ovdje je ipak riječ o ozbiljnoj poeziji, u najmanju ruku u onoliko ozbiljnoj koliko je i ljudski život o-zbiljan. Spinozinim jezikom rečeno, „adequatio rei ad intellectum“. Pjesnikinja ostavlja dojam kao da kroz pjesme igra životom, kao i svaki čovjek na svoj način, izmišlja pravila igre, ukotvljava ih u Riječi, u prisegu. No ona život iščitava, ulazi u njegove pore, u njegove virove, upada u njegove zamke, priznaje mu lukavost i nepredvidivost, ali ne pristaje na poraz. Ima ona svoj način i svoju spiralu kretanja i kroz svjetlo i kroz tamu. Drži se strastveno one niti koja nju povezuje s vječnošću, s „Izvorom“ iz kojega je sve poteklo.
Pjesmotvore Danice Bartulović treba čitati više puta kako bi se shvatila njena filozofija poimanja svijeta i ljudskog života, pozadina i uzrok njihovog nastanka, i kako bi se što bolje otkrilo ono što pjesnik želi poručiti i iskazati! Pjesnikinja ne robuje ni jednom stereotipu u pjesništvu, ne pripada niti jednoj orijentaciji – u tom je smislu ona samosvojna i samostalna pjesnikinja.
Knjiga Na rubu tišine sliči na priču koju smo negdje i nekoć čuli, na priču koja potajno živi i tinja u nama, na priču čiji smo mi sudionici, čiji smo akteri na otvorenoj sceni. Danica se jednostavno narativno ponaša gradeći pjesmu. Uz to što pjesma podsjeća na blagi rasap svjetlosti, ona ima i svoj „crni vrh“! Taj rasap svjetlosnih čestica u milijune titravih boja i zračaka personificira i pjesmu i pjesnika. Ali isto tako ih i obezličuje. Rastvara.
Pjesnikinja Danica Bartulović sa svojom novim uratkom nas je iskreno u ovom sveopćem mraku na trenutak zasvijetlila i zažarila. Zahvatila nas plamenom svojega duha, svojim pjesmama napojila nas ljepotom i vinula udivljenjem.
Knjiga, Na rubu tišine, vjerujem da će biti kao što su i njezine prethodne knjige smještena u odgovarajući topus suvremenog hrvatskog pjesništva.
Knjiga se može naručiti na adresi elektroničke pošte: naklada.antiphon@gmail.com
Cijena: 15,92 eura
