Hrvatski Fokus
Kultura

“Usputni psić” Czeslawa Milosza

Miloszeva ironija je pretjerana, ali pokazuje trend mega političke korektnosti

 
 
Ovu nevjerojatnu knjigu – Usputni psić – Czeslawa Milosza koji ju piše u 85 ljeta mlad, mogli bismo nazvati mirisom duše, srži jednog života,ili paunski šarenim ćilimom nastalih od kamenčića koje je tijekom dugog stvaranja odbacio graditelj pisac Milosz, zbirkom anegdota i zbrkom neriješenih pitanja koja se bave čovjekom, Bogom, životom svim i svačim. Pokušajmo ovako objasniti; jeste li čitali pripovijest o rabinu i mačku od Jergovića? E, ovo je nešto sasvim drugo, život i mudrost, iako ima kap mačje tajnovitosti, to je bacanje mrvica psićima. Neke fragmente i detalje iznijet ću čitatelju, kao što se ribama daje "abrum" u obliku razdrobljenih i otopljenih čestica kruha, sira, srdele koje potiču apetit i želju za štivom; kada se ne bi radilo o ribama mogli bi kazati Pavlovljev refleks.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/06/milosz-czeslaw-portret-en-5_5980615.jpg
Važno je spomenuti prevažnu ulogu profesora književnosti Pere Mioča (Livno, 1942.) prevoditelja sa slavenskih jezika, osobito poljskoga koji se rano skrasio u kazalištu (1969., Zadarsko kazalište lutaka, zatim prelazi kao redatelj na Šibenski međunarodni dječji festival). O Mioču će netko književno darovitiji više pisati, kao i o velikom poljskom književniku Czeslawu Miloszu kojemu je 30. lipnja godišnjica rođenja (1991.- 2004.). Samo bih zamolio gospodina Mioča; Petre prevedite Syenkiewiczeve putopise!
 
Litvanski Poljak, naturalizirani Amerikanac, prošao je faze kršćanstva i ljevičarenja (istodobnog!), domoljubnog zanosa, apokaliptičnosti. Otac kao vojni inženjer boravi na ruskoj fronti gdje je Milosz kao dječak naučio ruski, stric Oskar, veliki litvansko-francuski pisac i prevoditelj (koji se osjeća Litvancem!) s kojim boravi u Parizu podučava ga orijentalizmu.
 
Czeslaw Milosz prevodi sa hebrejskoga, engleskoga, jidiša, francuskoga, poljskoga, ruskoga, litvanskoga, španjolskoga… Vjerojatno je naučio i latinski u gimnaziji te studirajući tomistiku (Toma Akvinski) u Parizu. Iza 1945. je poljski kulturni ataše u Parizu, ali već 1950. komunisti mu oduzimaju putovnicu. U Parizu 1951. traži politički azil. Pariški lijevi intelektualci, posebno Jean-Paul Sartres mu izazivaju gađenje svojom "snishodljivošću" prema predstavnicima staljinističke "elite". Godine1960. prelazi u SAD gdje predaje slavistiku na Berkeleyu. Esej "Ograničen" na stranici 8. govori o tijelu u prolaznost zarobljenu i na nad njim jedreću misao (kao Šimić i Kant) "Diskretna draž nihilizma"; "istinski opijum za ljude jest vjera u ništavilo nakon smrti".
 
"U Poljskoj su svi podaci izokrenuti: nekada su bili skeptična, naglašeno pozitivistička inteligencija i pobožni puk koji je ispunjavao crkve. U promjeni čiji smo svjedoci može biti obrnuto". Citira V. Solovjeva (kraj XIX. stoljeća): "Kult ništavila… Kina će osvojiti Rusiju, a Europa će se boriti sa preporođenim agresivnim islamom…" Zar Ništa, sveta rupa u mozgovima zapadne Europe ne će dovesti u iskušenje islamske fundamentaliste koji će se okrenuti protiv ateista. Citat poduži Alexandera Wata (Lotov bijeg), otvorena kritika današnje zapadne civilizacije koja je poživinčena i koja se odrekla neba, pa i ćudoređa i logike.
 
"Prolegomena društvu budućnosti. Bezbrojne vrste psihičkih oboljenja, luđaci koji hodaju ulicama i govore sami sebi – kao danas u Kaliforniji, opća raspojasanost u seksu, drogi i zločinu." Slika tropa na 64. stranici tako sliči na ljetni Dubrovnik. Na 93. stranici izražava zgražanje nad Hollywoodom koji svakodnevno vrši zločin nad duhovnošću milijuna ljudi, samo poradi novca. Zanimljiva je ova misao: "potpuno oslobođenje ispod ugnjetačke lokalne i zemljoposjedničke sile osuđuje na oponašanje stranih uzora (opaska T.T., obitelj Milosz je bila zemljoposjednička i imala sebi podložne seljake što mladi Czeslaw nije odobravao).
 
O slobodi kako Poljske tako i crne Afrike i bilo koga ironično ruši iluzije priča "U Africi". Ističe Milosz da ništa ne znaš o ignoranciji u glavama ljudi koje TV, film i tisak "mijese". "Ateist je dužan prihvatiti da je svijet takav kakav jest. Ali u takvom slučaju odakle naš prosvjed, naš krik "ne". Tu u moralnom prosvjedu protiv ustroja svijeta, u pitanju odakle potječe taj krik užasa započinje obrana posebnog ljudskog mjesta" (misli na obranu Boga, ili obranu posebnosti čovjeka među živim bićima? op. T.T.). "Ali je ipak zbog toga nosio u sebi osjećaj povrijeđenosti i prijekora prema tzv. Zapadu. Ne samo da nije bio u stanju oprostiti tim ljudima, i ne jedino intelektualcima, koji uvijek negdje, samo da je daleko od njih traže savršenu tiraniju, nego ni jednom stanovniku iz tih tamo zemalja, koje je povezivala ta ista želja: ne uzeti k znanju." "Tada mu je sinulo u glavi da su teatar i religija međusobno povezani. Toliko nevjerojatno mnoštvo – što je ako nije mreža satkana njihovom sviješću, a ta mreža vapi za postojanjem jedne sveprisutne Velike Svijesti."
 
Ova ironija je pretjerana, ali pokazuje trend mega političke korektnosti: "to je sveučilište brinulo o političkoj podobnosti, trudilo se dakle zaposliti što veći broj osoba određene boje kože i ispravne orijentacije. Slabe izglede za mjesto predavača imala je bijela jedinka, muškog spola, heteroseksualne orijentacije… Spol ženski pomagao je ali je pretpostavljao feminističku djelatnost, plus ako je moguće propagirano lezbijstvo."
 
"Nužno je bilo odmah temeljno znanje iz povijesti da bi se objasnilo na koji su se način na tako malom prostoru našli tada ljudi koji su govorili čak pet jezika i pripadali različitim vjerama… jedan isti događaj u gradiću X izgledao je posve drugačije u svakom opisu, ovisno o svjedokovoj narodnosti… na koncu je (povjesničar North, op. T.T.) došao do zaključka da se svaka strana može pozvati na neke činjenice iz prošlosti koje tobože opravdavaju njen postupak… Zatvoreni u svom labirintu teorije (stručnjaci koji niječu objektivnu istinu, op. T.T.), za što su dobivali doktorate i namještenja… tko podlegne njihovom utjecaju odreći će se traženja povijesne istine, a naraštaji djece učit će izmišljotine koje će služiti trenutnim političkim ciljevima."
Eh, sreće da je o trenutnim ciljevima riječ, navukli bi režiseri poput Bulajića u Beogradu pojedinim narodima luđačku košulju vječne krivnje, da bi opravdali dominaciju nad njima.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Novi ciklus Iris Bondora Dvornik

HF

Ponavljam isti motiv, kao i Monet

HF

Ostaje dojam da nisam uradio sve

HF

U vihoru korone virusa

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...