Kada pjesmu stvaram ili pišem, ja srce otvaram, slobodnije dišem
Kad se pjesma, napisana, u sjećanje vrati, što se često zbiva, uzbudi mi misli a i nade, pa se tada u san sunovrati, pojavi se i bora na čelu pa noć cijelu snivam da se suze dogodile nisu. Da mi nitko pjesmu ne oduze.
Moja pjesma, davno napisana, prepuna je sreće. I rana što nikad zacijeliti ne će i ne mogu, dok dragome Bogu ja reći ne mogu što u meni traje, zašto gušim bolne uzdisaje, zašto me i dane, i sate samo crne misli prate, zašto mi se pjesme napisane, prošle, i u zbilju vrate – čak i kada nisu meni dobro došle. Kada pjesmu stvaram ili pišem, ja srce otvaram, slobodnije dišem i za srećom boljom čvrstom voljom čeznem i uzdišem.
Ja kroz pjesmu svoju svom srca tegobom tek istinu zborim a samom sobom i za nju se borim. Možda jednog dana, nestane li rana, i briga i straha od prošloga sjećanja zamaha, iznjedrit ću pjesmu radosti, veselja i stotini želja kroz strofe i rime samo jedno dati: od slobode i Domaje ime. A ako se pjesma, nepozvana, opet jednog dana ili jedne noći meni u san vrati, njenim tragom istine i vjere – ja ću opet koračati znati.
