Zemlja – kugla straha

Novi totalitarizam – kombinacija komunizma, fašizma i nacizma

Nijemcima trenutačno ide da ne može bolje. Nikad bolje, kažu. Plaće odlične, zaposlenost potpuna, nedostaje im radne snage, debeli višak u proračunu… Sve u svemu socijalna sigurnost vrlo dobra, s novcem osigurani, no svejedno jedna anketa, inače po narudžbi SPD-a, dala je zapanjujući rezultat, na prvi pogled paradoksalan: Nijemci žive u strahu. Štoviše Der Spiegel je rezultate ankete donio pod vrištećim naslovom: „Njemačka, zemlja straha“. Zbog čega su i više nego zabrinuti?

Brige, strahove, su složili ovim redom: izbjeglički val, plaše se rastućeg terorizma, kriza u svijetu, unutarnje (ne)sigurnosti, te nadolazećih društvenih promjena. Tko bi ih, koja stranka, mogao riješiti, osloboditi straha od izbjegličkog vala koji je usko povezan barem sa slijedeća dva? Odgovor: zapravo nitko, nijedna stranka ili uopće ne znaju tko, njih oko 65 posto. Tek ih 13 posto vjeruje kako bi to mogao CDU, 9 posto AfD, 8 posto CSU, 6 posto SPD, 4 posto Lijevi, 4 posto Zeleni, 1 posto FDP. Eto da se sve njemačke parlamentarne stranke (AfD zasad u pokrajinskim parlamentima) udruže u rješavanju samo straha od izbjeglica nema im spasa, osim možda kod psihijatra.

Nije li ovo sunovrat njemačkih etabliranih i dugovječnih, kao i nešto mlađih, Zeleni i Lijevi njemačkih stranaka koje, po mišljenju  građana-birača nisu u stanju izgraditi i održati ono elementarno: povjerenje da mogu rješavati društvene strahove? Ili to birači zapravo misle kako su one pravi uzrok, kako je njihova politika upravo unijela strahove, većinu u njemačko društvo. Svakako misle, naročito to osjećaju, kao što osjećaju da su izvori njihovih strahova globalni. Na prvi pogled paradoks između punih trbuha i straha je logičan i sebičan: puno imaju pa se boje da to, dakle puno, ne izgube.

Njemački mediji, uglavnom ljevičarsko-liberalni i(li) senzacionalistički isprazni kao i ovdje, i sve stare stranke siju još jedan strah, inducirani strah od AfD-a po sasvim stereotipnom modelu: ultradesničari, rasisti, neonacisti i sl. Posebno nakon njegova uspjeha na lokalnim izborima u pokrajini Mecklenburg-Vorpommern (Pomeranija) što je druga pokrajina u kojoj je AfD 2016. osvojio drugo mjesto. U Sachsen Anhaltu, na izborima u ožujku, prošao je i bolje, relativni pobjednik bio je CDU, AfD je dotukao SPD i osvojio više nego dvostruko više mjesta u pokrajinskom parlamentu od SPD-a, 25 u odnosu na 11. Bolji od SPD-a su bili i Linke, lijevi,  postkomunisti DDR-ovskih korijena koji su osvojili 16 mjesta. Nakon novoga uspjeha mnogi, ustvari ogromna većina analitičara i političara ostali su začuđeni sa činjenicom da je crveno-crna koalicija u proteklih pet godina značajno razvila pokrajinu Mecklenburg-Verpommern, povećala zaposlenost, da u njoj skoro nema izbjeglica, ali tema nisu bili lokalni autobusi i slične teme, već izbjeglička politika Angele Merkel u inače njezinu izbornom okrugu. Birači su pokazali da im nije samo do punih trbuha i potrošačkih i inih užitaka već ih tišti i nešto drugo. Vrlo vjerojatno ne toliko ni prošlogodišnji izbjeglički val koliko neizvjesnost što će se s Nijemcima i Njemačkom, Europom, događati poslije. U godinama koje dolaze. Mi uostalom znamo kako „izbjeglički val“ to nije samo to, već se radi o izazvanoj selidbi naroda kao posebnom obliku rata protiv Europe, europske civilizacije, a ovo je tek početak, prvi veći napadaj kojega je Njemačka relativno bezbolno preživjela, gospodarski ga nije ni osjetila.

„Mi to ne možemo“

Za razliku od nje, Njemačke, male države i narodi poglavito na tzv. „balkanskoj ruti“ to jednostavno ne mogu podnijeti. Štoviše, slovenski premijer Miro Cerar tvrdi: "Dođe li do ponovnog otvaranja balkanske rute, onda će i u srednjoj Europi i na zapadnom Balkanu doći do konflikta jer će zbog velikog broja ilegalnih migranata sve države jedna za drugom zatvarati svoje granice". Slovenija ga jednostavno ne bi mogla podnijeti, a ni ostale relativno male zemlje srednjoeuropske i jugoistočne europske države su u sličnoj situaciji. Cerar za razliku od njemačkog, Merkeličkinog „Mi to možemo“ kaže  drugo: „Mi to ne možemo“. Šire geopolitički gledano „mi to možemo“ je em sebično, em je to posredna, meka agresija prema „malima“ – ostalo su bajke. Posebno ako realno prosudimo i ponašanje velikih, izvanredno stanje, primjerice, u Francuskoj i izgradnju zida u Britaniji, u tim starim kolonijalističkim silama, koje nota bene još imaju kolonije po svijetu i svakako su među najvećim povijesnim krivcima i za sadašnju seobu naroda.

Ona je dakako i izravna posljedica u centrima moći planiranoga globalizma i smjera, potpuno je sada razvidno, genocidnom uništavanju identiteta: Ona je novi totalitarizam sadržajno i metodološki kombinacija komunizma, fašizma, nacizma s uporabom novih tehnologija koje joj daju odličnu šansu za uspjeh.

Dobro, ako globalisti, neototalitaristi, žele inducirane, proizvedene ratove u Aziji i Afrci riješiti selidbom naroda, zašto ih onda, humano, ne presele s lica mjesta, recimo kruzerima morskim putem, od Sirije do Hamburga, ili zrakoplovima, još bolje, a ne da ih tjeraju na pješačenja od Afganistana do rodnog mjesta Djeda Mraza, izmišljenog mjesta izmišljenog djeda. Novac koji oni daju švercerima ljudi, koje se, ne budimo blesavi, ustvari tolerira, mogli bi jednostavno dati za prijevoz, a ostatak doplatiti recimo zemlje G7, ili G20. Osim humanije  seoba bi bila i jeftinija.

Kad nije tako već kako jest, to među Europljanima mora tjerati strah u kosti – po pravilu što manja zemlja , narod, to veći strah. Strah od budućnosti.  Postoji, vezano uz ovu anketu i jedan povijesni paradoks. Do sada se pojava nacizma u Njemačkoj tridesetih uglavnom objašnjavala poslijeratnim siromaštvom, danas znamo programiranim i po planu provedenim, socijalnim i vjerojatno daleko više moralnim rasapom društva, a sada njemački analitičari i političke stranke, i ostali „liberali“ straše njemačko društvo novom pojavom nacizma – usred zapravo neviđenog bogatstva. Koje je od ova dva objašnjenja istog fenomena lažno – mislim obadva. Od nacizma tridesetih, ideološkog i inog čeda boljševizma – ma kako to mnogima čudno zvučalo – prošlo je skoro stotinu godina, od boljševizma točno toliko. Vrijeme je kroz to razdoblje toliko zgusnuto, poglavito razvojem znanosti i tehnologije, da kad bi ga „rastegnuli“ – mjerilo bi se u stoljećima.

Ima li šanse dakle da se u bogatom društvu, siromašnom duhom, bezidejnom, bezbožnom… pojavi nacizama? Nema. Ali ima itekavih mogućnosti da se pojavi nešto gore. Što li bi to moglo biti gore od komunizma, fašizma i nacizma, ako ne oni zajedno u kombinaciji, umotani još u kojekave „slobode“ i „prava“. Dakle globalni totalitarizam. Zar uostalom boljševizam, fašizam i komunizam nisu, svaki za sebe, sanjali globalno? Strah, kako gdje, od egzistencijalog u siromašnim dijelovima „kugle“, od globalnog zagađenja, dakle kraja Zemlje, do eto njemačkoga esencijalnog i emocionalnog također je globalna činjenica. Možda je on još jedina preostala nada čovječanstvu, možda mu on otvori oči. Male su šanse, jer strah ih obično zatvara, od njega, što i planirano, narod i jedinke obnevide, ali ipak…

Gledam i slušam predizbornu ovu kampanju, ništa nitko o tome ne govori, kao da je Hrvatska neki „čardak ni na nebu ni na zemlji“. Prave se kao da ovdje nema strah, a samo u proteklih nekoliko godina glavom bez obzira Hrvatsku je napustilo sto tisuća mladih ljudi, čitavih obitelji. Ovdje nema straha pa je tako na Jelačićevu trgu glavna  zvijezda „Narodne“ koalicije Krešo Beljak. Ne boji se narod ni za svoje aute. Pa dobro, kad je tako.

Mato Dretvić Filakov