Srbi prijete jednim, Bošnjaci drugim referendumom…
Bosna i Hercegovina sa svim onim tegobama kroz koje prolaze njeni narodi je na neki način mrtvačnica živi. Jedino ko u njoj živi ljudskim životom su grobari tih živih mrtvaca – političari, i visoki predstavnici međunarodne zajednice koja je i politički projektant te mrtvačnice živi. Dok u svijetu tolerancija i kultura, dijalog razlika nacija i vjera, kultura i običaja obogaćuju društvo, pa čak na neki način i veže te posebnosti, u BiH razlike dijele i svađaju, što je i uzrok mnogi ratova, progona, te i genocida. To govori o dubokoj podjeli beha društva koje nikad i nije prihvatilo te razlike kao bogatstvo, već kao prokletstvo
Za život u razlikama potrebna je kultura dijaloga, kultura ljubavi, kultura poštivanja drugog i drugačijeg u njegovom identitetu, i njegovoj posebnosti. Zasigurno, te kulture se nikako ne grade prisilom, čvrstom rukom ili tvrdom čizmom ideologije. Tim sredstvima su se nametale i gradile, a beha razlike u konačnici se sve više udaljavale jedna od druge. Bilo kakva prislia nikada nije bila graditelj, gotovo nićega, prisila je zapravo rušitelj uvijek izgrađenog i življenog. Napose, prisila je razorni rušitelj nacionalnih, vjerskih i kulturnih razlika u slojevitim društvima, što je karakteristika dugogodišnje bosanskohercegovačke stvarnosti.
Bosna i Hercegovina kod mnogi pojedinaca u redovima njenih naroda postaje samo jedna blijeda uspomena, slika koju su stari sačuvali, a mladi je ne žele ni pogledati. U toj slici nigdje ne vide sebe, ne samo u budućnosti već i u sadašnjosti. I šta bi ih privlačilo da gledaju tu sliku na kojoj se više ništa ne raspoznaje. Zašto se sjećati te uspomene na koju ih stari upučuju. Zašto se sjećati slike koja nestaje, koja dobiva jednu boju, boju jedne nacije, jednog naroda, jedne vjere. I zato se nikako ne vrijedi sijećati, a još manje popravljati tu sliku, budući da izgleda gotovo nepopravljiva.
No sve se čini da i slika sadašnjosti bude crna kao i ona iz prošlosti. Dva suprotstavljena klana u BiH koji se bore da je zadrže u prošlosti rata, a čije rane još nisu zacijelile opet se, od svjetske zajednice neometamo igraju rata i narode guraju u ratnu provaliju. Srpska i bošnjačka strana u ovom predizbornom vremenu zveckaju oružjem što je znak da im nije do mira ni budučnosti zemlje., iako se zna da je i referendum iz početka devedestih godina prošlog stoljeća bio uvod u rat. Najveći stradalnici tog referenduma bili su Hrvati čiji je glas bio odlučujući za priznanje BiH. Ne ove ovakve kakva je sada, što je jasan znak da nema države BiH, one kakvu je hrvatski narod zaokružio na referendumu.
Nažalost ima širokog prostora za rat, i to vidi srpska i bošnjačka strana. I dok u normalnim zemljama predizborno vrijeme političari koriste obećavajući mir i budućnost u BiH obečavaju rat i prošlost. I ne slučajno se stoga održavaju vojne vježbe genocidne daytonske RS i velikog im brata, projektanta i sugraditelja te genocidne tvorevine. Paralelno sa tim velikosrpskim prijetnjama na Drini bošnjačka strana umjesto da reagira na to, izmišlja problem kojeg nema, problem hrvatskog secesionizma i kao nepostojećeg izjednačuje ga sa velikosrpskim. Podsjeća ta politika na onu muslimansku na početku građansko konfesionalnog beha sukoba kada je muslimanski vođa Alija Izetbegović za velikosrpsko razaranje hrvatskog sela Ravno kazao: „To nije naš rat“.
Naprosto ni jedna ni druga strana, ni srpska ni danas bošnjačka ne mogu bez rata, i nastavka beogradske diobe Bosne i Hercegovine bez Hrvata. Jednom srpska drugi put bošnjačka strana udara po Hrvatima, i u zavisnosti od interesa Srbi govore da koketiramo sa Bošnjacima, Bošnjaci pak da koketiramo sa Srbima. A hrvatsko koketiranje je jedino sa njihovim neotuđivim pravom na Bosnu i Hercegovinu, onoliko koliko to imaju Srbi i Bošnjaci. To pravo ne ovisi ni od Srba ni od Bošnjaka, ono ima svoje temelje u kontinuiranoj trineststoljetnoj povijesti obitovanja na prostorima Bosne i Hercegovine.
Kada to pravo priznaju i Srbi i Bošnjaci, a morat će ga prihvatiti bez obzira na njihovo nezadovoljstvo podjele ratnog plina, Srbi u genocidnoj Republici srpskoj Bošnjaci u federaciji koja je, zapravo federacija Bošnjaka i Arapa, Bosna i Hercegovina će imati budućnost, a iz srpski i bošnjačkih centara neće dolaziti prijetnje ratom, referendumima. No kako bi se na vrijeme izbjeglo ponovno ubijanje na prokletom Balkanu, u zemlji koja nema državnih dimenzija, potrebno je da oni koji danas vladaju zemljom priznaju ono što svaki beha čovjek zna i misli. Da prihvate miran razlaz, jer on je izvodiv, i on jedino jamči ostanak i opstanak Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama. Razlaz u smislu da svi žive u beha granicama jedni pokraj drugi, svatko na svom gruntu, uređen onako kako narod smatra da je najbolji. Da li se više isplati, i na jednoj beha strani ginuti, jer nikada ni jedna nije ostvarila ono što je planirala.
Nije opasnost za Bosnu i Hercegovinu miran razlaz, mirno riješenje ratom neriješivog problema. Opasnost za budućnost Bosne i Hercegovine je velikobošnjački unitarizam, isti onaj kakvim su velikosrbi razbili i zauvijek pokopali Jugoslaviju. Unitarizam bilo kojeg predznaka je rušilački faktor i mnogo stabilnijih zemalja negoli je Bosna i Hercegovine.
Da Bošnjaci ne odustaju, i pod cijenu novog rata, od unitarizacije zemlje pokazuju incidentna, nacionalistička politička zbivanja u, već, unitarizirano islamiziranom Sarajevu. Naime, u tom gradu je prekinuto zasjedanje Skupštine Županije/Kantona Sarajevo napadom bošnjačkih isilovaca na nebošnjake koji su se politički suprostavili preimenovanju naziva jedne škole, za koju Bošnjaci traže da se zove po onodobnom isilovcu Mustafi Busuladžiću. Svom isilovskom silinom, brojem za koji se Bošnjaci bore i stalno prebrojavaju, nasrnuli su na nebošnjake, čime su pokazali najcrnju sliku unitarne Bosne i Hercegovine. Iako je i do sada bilo jasno, sad je još jasnije, zašto su se u Sarajevu, i drugim beha gradovima gdje su Bošnjaci na vlasti, izmijenjali svi nazivi ulica, trgova, škola i drugi javnih ustanova, i nazvali po „zaslužnim“ Muslimanima, pa čak i po imenima muslimana izvan Bosne i Hercegovine.
Stoga, prije potpune isilizacije Bosne i Hercegovine, koja traje i kroz bagatelnu rasprodaju zemlje Arapima, potrebno je Bosnu i Hercegovinu mirno entitetizirati na tri nacionalna entiteta, bez ćega, uistinu nema budućnosti ni opstanka zemlje. Sve drugo Bosnu i Hercegovinu ćini mrtvačnicom živi.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više