Sramni Čovićev odlazak u Beograd

Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini i dalje luta

Svaki dan javnost šokiraju negativne vijesti, vrlo uznemiravajuće. Kada se skupe te negativne vijesti u neki mozaik onda se može zaključiti da smo se posljednjih mjeseci vratili u 90-e godine. Obnavlja se velikosrpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Agresivna retorika i strašne optužbe protiv Hrvata i Bošnjaka, protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nisu ništa blaže od optužbi 90- tih godina kada se spremala velikosrpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu kako bi se velikom vojnom silom i genocidom stvorila velika Srbija odnosno spriječilo da Hrvatska i Bosna i Hercegovina postanu samostalne suverene države.

Aleksandar Vučić i Dragan Čović

Nema nikakve dvojbe da strategija velike Srbije i dalje živi, da nije poražena odnosno da su velikosrpski političari došli ponovno na vlast u Srbiji i Republici srpskoj i da Memorandumom 2 provode u novim uvjetima stari projekt srpske hegemonije i stvaranja velike Srbije. U tom projektu mnoge stvari su već uspjeli napraviti. Rehabilitirali su četnike i od fašista stvorili antifašiste. Na čelo Srbije došao je četnički Vojvoda i Šešeljevi pomoćnici u agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Visoko je pozicioniran i Ivica Dačić, mali Slobo, desna ruka Slobodana Miloševića.

Sustavno ostvaruju tri najvažnija cilja. Krivotvorinama i verbalnom agresijom pretvaraju velikosrpski agresorski rat za stvaranje velike Srbije u navodni nacionalni sukob i građanski rat čak s tendencijom da žrtve velikosrpske agresije Hrvate i Bošnjake proglase zločincima i krivcima. Destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu i sustavno rade na njenom razbijanju odvajanjem Republike srpske. Destabiliziraju Hrvatsku silnim krivotvorinama i lažima pretvaraju Hrvatsku od demokratske u ustašku državu. Sklopili su savez s Rusima, ne samo gospodarski i politički nego i vojni te se spremaju organizirati zajedničke manevre ruske i srpske vojske na granici s Hrvatskom. Optužuju Hrvatsku da se u njoj vodi kampanja mržnje protiv Srba, da Srbima ponovno prijeti genocid kao i za vrijeme Drugoga svjetskog rata odnosno, kako kažu, za vrijeme Domovinskog rata. Podižu lažne optužnice protiv branitelja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kako bi se napravio povijesni obrat da se agresori pretvore u žrtve a žrtve u agresore. Već se otvoreno u vrhu Srbije pokreće rehabilitacija Slobodana Miloševića i njegove politike, sve do planova da mu se podigne spomenik.

S druge strane stižu i uznemiravajuće vijesti ne samo iz Republike srpske i Beograda nego i Federacije, jer se i dalje odvija proces oduzimanja prava hrvatskom narodu na ravnopravnost, jer se vrlo sustavno Federacija želi po modelu Republike srpske napraviti kao entitet Bošnjaka u kojem Hrvati neće biti ravnopravni nego će biti manjina s vrlo ograničenim pravima. Taj proces je već daleko odmakao i može se konstatirati da su Hrvati prestali biti ravnopravan narod i u Federaciji i u Bosni i Hercegovini. Erdogan provodi politiku koju je izrazio rečenicom da mu je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet.

Bosna je bure baruta, ponovno, jer nekoliko stotina ekstremista ratuje u Siriji za Islamsku državu. Oni se vraćaju i nikad se ne zna što će napraviti. Veliko je doseljavanje Arapa tako da se mogu čitati uznemiravajući članci da će arapski jezik postati drugi službeni jezik u Federaciji. Na sveučilištima u Mostaru i Sarajevu školuje se tisuće Turaka koji se spremaju ostati u Bosni i Hercegovini i preuzeti ključne institucije. Dakle, Bosna i Hercegovina se suočava s jedne strane sa separatističkom politikom Republike srpske, a s druge strane sa unitarističkom politikom znatnog dijela bošnjačkog naroda i vodstva, koji sustavno iz dana u dan uzimaju ustavna prava hrvatskom narodu na ravnopravnost. U takvoj situaciji hrvatska politika luta. Neki vide izlaz u savezu sa Srbima, ne samo sa Dodikom nego i sa Vučićem, vjerujući da bi uz pomoć Srba mogli prisiliti Bošnjačke da im vrate u Federaciji njihova ustavna oduzeta prava na ravnopravnost.

Čak jedan dio Hrvata živi u iluziji kako će pomoću Dodika i Vučića dobiti dodatnu snagu da se izbore za ravnopravnost i da prinude Bošnjake da ih prestanu majorizirati. U toj iluziji mnogi vjeruju u iskrene namjere Dodika kada se i rukama i nogama zalaže za treći hrvatski entitet. Zašto sam uvjeren da je to iluzija? Zato što je Dodik više puta rekao da je za treći hrvatski entitet ali da za njega neće dati ni pedalj zemlje Republike srpske. Da bi mu se moglo povjerovati morao bi pristati da Hrvatima vrati ono što je Hrvatima oteto, a to je Bosanska Posavina. Upravo suprotno, postoje planovi daljnjeg etničkog čišćenja i ono malo Hrvata što je ostalo u Republici srpskoj. Zato je mnoge Hrvate uznemirio potez predsjednika HDZ-a Dragana Čovića, koji je i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine kao najviši hrvatski dužnosnik, kada se našao isti dan u Beogradu, kada je tamo bio i Dodik, u predstavi sa Vučićem i Nikolićem vezano za sporni referendum u Republici srpskoj čiju je legalnost osporio ustavni sud BiH. Radilo se o režiranoj predstavi gdje su Nikolić i Vučić glumili neutralnost rekavši da ne podržavaju taj referendum kako ne bi ušli u sukob s Europskom unijom, ali su također rekli kako neće ništa učiniti kako bi odgovorili Dodika od tog referenduma.

Ta predstava u Beogradu odigravala se upravo u vrijeme strašnih napada vodstva Srbije na Hrvatsku u vrijeme sotonizacije kardinala Stepinca i najgrubljih optužbi protiv hrvatske države i hrvatskog naroda. Optužbe nisu ništa blaže nego 90-ih godina kada se pripremala velikosrpska agresija, tako da se širi strah da su ponovno mogući oružani sukobi i da se krvava prošlost može ponoviti. Dakle, u takvim uvjetima, a uoči izbora u Hrvatskoj, teško je opravdati posjet Dragana Čovića Beogradu i prijateljsko druženje s Aleksandrom Vučićem. Cijela atmosfera prikazana u medijima bila je izuzetna prijateljska, srdačna, kao da su se sastala dva prijatelja istomišljenika a ne dva političara koji vode suprotstavljene politike.

Mislim da je Dragan Čović birajući da bude u Beogradu zajedno s Dodikom u ovim dramatičnim trenucima, kada se odlučuje o sudbini Bosne i Hercegovine, napravio veliku političku pogrešku i nanio štetu cijelom hrvatskom narodu, odnosno da je pomogao Vučiću u njegovoj igri toplo- hladno, kada jedan dan pokazuje da se nije promijenio, da je to isti onaj Vučić koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, isti onaj Vučić koji je grmio u okupiranim područjima Hrvatske da Banovina nikad neće biti Hrvatska, isti onaj Vučić koji je prijetio da će za jednom ubijenog Srbina biti ubijeno 100 Muslimana. Da je to isti onaj Vučić koji vrlo mudro rehabilitira Miloševića, gurne svije suradnike Dačića i Vulina, da odrade taj posao a onda ih blago kritizira da nisu to trebali baš na taj način raditi.

Srbija igra dvostruku igru. Čvrsto se veže za Rusiju, Rusija preko Srbije i Republike srpske ali nažalost gospodarskim prodorom u Hrvatsku želi se usidriti na Balkanu kao super sila i pokazati Amerikancima da bez Rusije se više ništa ne može riješiti.

Zbog svih tih razloga mislim da je potrebno da svi bitni čimbenici hrvatske politike i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj pokušaju sad nakon izbora, bez obzira tko pobjedi, utvrditi jedinstvenu nacionalnu strategiju rješavanja nacionalnog pitanja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sadašnja situacija u kojoj postoje unutar Hrvatske i Bosne i Hercegovine u hrvatskom narodu suprotstavljene politike vodi u propast. Imali smo prije nekoliko mjeseci veliku paradu u Zagrebu dolaskom Erdogana, kojem su dana najveće počasti kao malom kojem državniku. Nitko mu nije rekao gospodine Erdogane, kao što vidite mi u Hrvatskoj na najbolji način smo integrirali Muslimane u Hrvatsko društvo i osiguravamo im punu ravnopravnost. Bilo bi potrebno da barem malo od takvih prava osigurate Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Bilo je čak najavljeno da će Turska, Hrvatska i Bosna i Hercegovina zajednički raditi na tome. Međutim, umjesto da se radi na tome u Bosni i Hercegovini se spremaju optužnice protiv hrvatskih branitelja, hrvatskih generala koji su spasili Bosnu i Hercegovinu te se i dalje vodi politika diskriminacije Hrvata.

Da zaključim, hrvatska politika ne smije biti privjesak ni srpsko- ruske politike ni bošnjačko- turske politike. Hrvati moraju kao narod u cjelini formulirati svoju dugoročnu strategiju, na njoj postići što veći stupanj sloge, i onda pokušati ostvariti nemoguću misiju, vratiti ravnopravnost hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Ako se nastave sadašnji negativni procesi Hrvati će kroz 50 godina postati beznačajna nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini a onda će biti ugrožena i južna Hrvatska, i politički i teritorijalno.  Zato je ostvarivanje ravnopravnosti hrvatskog naroda i opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini pretpostavka stabilnosti i opstanka hrvatske države.

Bez obzira na činjenicu da je američka politika radi svojih interesa često gledala kroz prste Turskoj i Bošnjacima u teroriziranju Hrvata, ipak bez strateškog oslonca na Sjedinjene Američke Države Hrvati će teško opstati u Bosni i Hercegovini a još teže će ostvariti svoju ravnopravnost. Geopolitički Balkan ponovno postaje važan. Borba za utjecajan na Balkanu iz dana u dan postaje bitna u ukupnoj borbi između Amerike i Rusije u vladanju svijetom. Mi smo malobrojni narod. Narod u odumiranju, kao narod nestajemo i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Bez radikalnih promjena taj proces odumiranja hrvatskog naroda, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Hrvatskoj neće se moći zaustaviti.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac