Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Univerzalna jurisdikcija ili pravna agresija?

Jelena Lovrić afirmira temeljnu srbijansku tezu kako između ZORZ-a i univerzalne jurisdikcije nema razlike!

 
 
Potaknuti nedavno objavljenim tekstom Jelene Lovrić „Istine i zablude o zakonu koji je blokirao odnose Zagreba i Beograda“, u kojem se, smatramo, iznosi niz neprovjerenih i tendencioznih tvrdnji, u nastavku ukratko iznosimo temeljne činjenice o srbijanskom Zakonu o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine i njime uvedenoj tzv. regionalnoj jurisdikciji.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/09/www.ejiltalk.org_wp-content_authors_TomaGalli-262.png
Toma Galli
 
1. Zakonita primjena univerzalne jurisdikcije
 
Presudna činjenica za ovu raspravu, koju Lovrić, slučajno ili ne, u potpunosti izostavlja, jest da se primjena univerzalne jurisdikcije u praksi smatra zakonitom tek uz pridržavanje određenih načela i pravila, među ostalima, načela supsidijarnosti (načelno pravo države na pokretanje progona tek ako primarno nadležna država taj zločin sama ne želi ili nije u stanju progoniti), postojanja poveznice između počinjenog zločina i države koja poduzima progon, poštivanja načela ne bis in idem ili poštivanje pravila međunarodnog kaznenog prava i međunarodnog kaznenog procesnog prava u navedenom progonu.
 
2. Srbijanski Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (ZORZ)
 
Tvrdnja da su procesuiranje ratnih zločina i uspostava posebnih tijela u tu svrhu u Srbiji na bilo koji način ovisili ili ovise o proširenju kaznene jurisdikcije na područje država nastalih raspadom SFRJ potpuni je nonsens. O tomu zorno svjedoči primjer Hrvatske, koja nije donosila sličan zakon jer je on u jurisdikcijskom smislu apsolutno nepotreban.
 
3. Univerzalna jurisdikcija u hrvatskom i srbijanskom kaznenom zakonodavstvu
 
U Hrvatskoj je institut univerzalne jurisdikcije uređen odredbama Kaznenog zakona i Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda, a u Srbiji Krivičnim zakonikom. Zakonita primjena tog instituta omogućuje i Hrvatskoj i Srbiji da pod određenim uvjetima progone počinitelje najtežih povreda međunarodnog humanitarnog prava bilo gdje na svijetu pa i da potencijalno procesuiraju počinitelje genocida u Srebrenici ili teških zločina počinjenih u Vukovaru, koje srbijanski dužnosnici najčešće navode kao opravdanje za postojanje ZORZ-a.
 
4. Je li jurisdikcija koju uvodi ZORZ isto što i univerzalna jurisdikcija?
 
Univerzalna jurisdikcija – kao institut međunarodnog prava – u svojoj je primjeni teritorijalno neograničena – odnosno primjenjuje se na sve države svijeta i sva područja, bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve, isključivo na temelju težine počinjenog zločina (aposteriori). Potpuno suprotno tomu, članak 3. ZORZ-a primjenjuje se isključivo na samovoljno unaprijed određeni krug država nastalih raspadom bivše SFRJ, čime se značajno mijenja prostorno (neograničeno k ograničenom) i vremensko (aposteriori k apriori) djelovanje instituta univerzalne jurisdikcije. Takvim apriornim prostorno-vremenskim ograničenjem univerzalna jurisdikcija prestaje biti politički neutralna sigurnosna mreža namijenjena sprečavanju nekažnjivosti najtežih međunarodnih zločina i postaje pravno-politički manifest zasnovan na pretpostavci (optužbi) o nesposobnosti ili nespremnosti država nastalih raspadom bivše SFRJ za procesuiranje najtežih povreda međunarodnog prava, kojima je stoga nužno potrebna srbijanska pomoć. I dok Lovrić uočava neosporne sličnosti instituta univerzalne jurisdikcije kako je preuzet hrvatskim i srbijanskim kaznenim zakonima, istodobno ne uočava nepremostive razlike između instituta univerzalne jurisdikcije preuzetog hrvatskim zakonodavstvom i jurisdikcijskog bastarda uvedenog ZORZ-om. Tako, slučajno ili ne, afirmira temeljnu srbijansku tezu kako između ZORZ-a i univerzalne jurisdikcije nema razlike te kako Hrvatska neopravdano prigovara zakonu kakav poznaje većina svjetskih država. U tom je kontekstu i navod kako Hrvatska svoje osporavanje ZORZ-a vezuje prvenstveno uz slučaj Veljka Marića također potpuno promašen. Naime, slučaj Marić nesumnjivo je bio glavni povod za otvaranje žestoke rasprave o ZORZ-u 2011., (pri čemu ne treba smetnuti s uma da su sporni čl. 2. I 3. ZORZ-a aktivirani tek 1. siječnja 2010.), ali nikako i njen glavni razlog. Istodobno, kada govori o zloporabi instituta univerzalne jurisdikcije putem ZORZ-a, Lovrić u tom kontekstu pogrešno ističe problem preuzetih optužnica bivše SFRJ ili optužnica na temelju priznanja iznuđenih mučenjem u srbijanskim zarobljeničkim logorima. Temeljni problem ZORZ-a leži u nepoštivanju načela zakonite primjene instituta univerzalne jurisdikcije, a ne u kršenju temeljnih procesnih pretpostavio zakonitog kaznenog progona.
 
5. Zašto Srbija ustrajno inzistira na održanju ZORZ-a?
 
Ako postoji jednakost između ZORZ-a i univerzalne jurisdikcije koju Srbija već ima u svom Krivičnom zakoniku, temeljno je pitanje zašto onda Srbija pod svaku cijenu ustraje na održanju ZORZ-a!? Očito je kako srbijansko kaznenopravno presizanje bez presedana nema veze s plemenitim ciljevima univerzalne jurisdikcije, već mu je cilj sasvim drugi. Srbija se ZORZ-om, bez ikakvog ograničenja, samonametnula kao glavni istražitelj, tužitelj i sudac za države u svojem okruženju u odnosu na najteže povrede međunarodnog humanitarnog prava tijekom sukoba na području bivše SFRJ. ZORZ jasno razotkriva namjeru Srbije (države koja sama, čiji državljani i osobe nad kojima je imala učinkoviti nadzor tijekom sukoba na području bivše SFRJ posjeduju zastrašujući kriminalni dosje) da, upravljanjem postupcima za najteže međunarodne zločine na području bivše SFRJ, prekroji povijest i izjednači krivnju za najkrvaviji oružani sukob u Europi nakon Drugog svjetskog rata, prikrije opetovano utvrđenu vlastitu odgovornost i odgovornost vlastitih državljana za divljačku agresiju na području bivše SFRJ i umanji štetu od presuda najmjerodavnijih svjetskih pravosudnih tijela. Ovakvo shvaćanje ZORZ-a Lovrić, slučajno ili ne, uopće ne razmatra.
 
6. Je li ZORZ suprotan europskoj pravnoj stečevini odnosno temeljnim načelima međunarodnog prava?
 
ZORZ je izravno suprotan ili uopće ne vodi računa o mjerodavnim člancima Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Haaškom programu za jačanje slobode, sigurnosti i pravde u EU te Okvirnoj odluci Vijeća 2009/948/JHA o sprečavanju i rješavanju sporova o izvršavanju nadležnosti u kaznenim postupcima. Lovrić se kratko osvrće na traljavi nepostojeći dokument Europske komisije o ovom pitanju, ali ne i na niz drugih službenih dokumenata EU koji pitanje univerzalne jurisdikcije u bitnome tumače na uobičajeni način, posebice što se tiče načela supsidijarnosti. Primjenom ZORZ-a Srbija kao država koja želi postati članicom EU neutemeljeno apriori negativno ocjenjuje pravosudne sustave država članica EU (Hrvatske i Slovenije), diskriminirajući ih tako u odnosu na pravosudne sustave svih drugih država, suprotno načelima na kojima je zasnovana EU i na kojima se temelje odnosi između njenih država članica. Također, kako smo ranije naveli ZORZ stoji u izričitoj kontradikciji s Poveljom UN-a, osnovnim načelima i pravilima međunarodnog prava (kako su ona, primjerice, sadržana u Deklaraciji o načelima međunarodnog prava s obzirom na prijateljske odnose i suradnju između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda), posebice načelom suverene jednakosti država i neuplitanja u unutarnje stvari drugih država, te primjenjivim pravilima međunarodnog kaznenog i kaznenog procesnog prava. Ovaj aspekt problema Lovrić ne uočava.
 
Istodobno, Hrvatska ne bi trebala imati niti najmanjih zadrški oko otvaranja dvostranih pregovora sa Srbijom u ovom pitanju (na tragu postojećeg Sporazuma o suradnji u progonu počinitelj kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida između glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i tužitelja za ratne zločine Republike Srbije iz 2006., uključujući načela koja u svome pismu predsjednici Republike iznosi bivši predsjednik Ivo Josipović).
 
7. Ima li u drugim pravnim sustavima rješenja sličnih ZORZ-u?
 
U suvremenom komparativnom pravu u Europi i šire nema primjera pravnih rješenja koja bi bila istovrijedna srbijanskom ZORZ-u. Iako se ponekad navode primjeri pojedinih zakona u Francuskoj, Ujedinjenoj Kraljevini, Australiji i Izraelu kao sličnih ZORZ-u, svaki se od njih od ZORZ-a značajno razlikuje. Čak i kada bi se prihvatilo francusko inovativno tumačenje pojma suradnje s MKSJ (koje nije slijedila baš ni jedna druga država) na temelju kojeg je Francuska protegnula (i nikada primijenila) vlastitu kaznenu jurisdikciju na područje bivše SFRJ, Francuska i Srbija se u odnosu na sukob na području bivše SFRJ u svakom pogledu nalaze u potpuno različitim pozicijama, uključujući pravomoćne presude protiv Republike Srbije i njenih državljana nad kojima je imala presudnu kontrolu. Mjerodavni zakoni Ujedinjenog Kraljevstva i Australije primjenjuju se na državljane tih država, odnosno na osobe koje u njima imaju prebivalište. Konačno, u slučaju Izraela, posebni Zakon o kažnjavanju nacista i njihovih suradnika iz 1963. izrijekom navodi kako se primjenjuje prema neprijateljskim državama, ocjenjujući istodobno te neprijateljske države nesposobnima ili nespremnima za procesuiranje najtežih međunarodnih zločina. Činjenica da je ovaj retorzivni zakon ustvari najsličniji ZORZ-u, iako razlika između Srbije i Izraela u ratovima čijim se posljedicama bave njihovi mjerodavni zakoni uistinu ne može biti veća, kao uostalom niti njihov proklamirani odnos prema bivšim neprijateljima, svakako znatno pridonosi shvaćanju prav(n)e prirode i svrhe srbijanskog eksperimenta.
 

Toma Galli, pomoćnik ministra MVEP-a RH, Globus

Povezani članci

Zaustavite Zorana Milanovića!

HF

Plenković “kida na lijevo” iz HDZ-a

HF

Nejedinstvena braniteljska populacija

HF

Tijesna pobjeda HDZ-a

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...