Junak našeg doba

U tijeku je pravovremeno pretrčavanje preko praznog centra

“Imaj hrabrosti se služiti vlastitim razumom.” 

(Immanuel Kant)

Tko je junak(inja) našeg doba? Je li to običan čovjek koji se svakodnevno bori kako preživjeti? Je li to samohrana majka koja bez ičije pomoći, svojim radom i djelovanjem uspješno podiže svoju djecu? Je li to onaj učenik ili student koji uči, jer želi znati, ili onaj koji niže petice, a nema pojma što uči, koliko je naučio i kako to znanje koristiti? Je li to učiteljica koja se redovno, savjesno i stručno priprema svaki dan za nastavu, a dobiva jednaku (minimalnu) plaću kao i ona druga koja improvizira i radi tri do četiri građanska sata, te izlaskom iz škole “pusti brigu na veselje”. Kako god joj plaća bila mala za nju je previsoka? Je li to onaj liječnik za kojeg ste broj i ništa više, ili onaj koji vam posveti maksimalnu pažnju i tretira vas kao ljudsko biće?

Mihail Ljermontov

Mogla bih nabrajati unedogled. Među svim nabrojenima i nenabrojenima nema junaka našeg doba, barem nisu “vidljivi” i prepoznati. Junak našeg doba je političar, u svakom smislu, a najviše po dojmu koji je uz pomoć medija uspio o sebi stvoriti. Mnogi naši političari se ponašaju i poistovjećuju s estradnim zvijezdama, od onih na najnižim položajima, do najviših. Kod takvih dojam potiskuje sadržaj. Pitanje je samo jesu li oni toga svjesni. Rade li to namjerno ili zbog njihova ponašanja tako ispada, pa kad urade i nešto dobro, to se ne vidi, zbog “blještavila” koje iza  sebe ostavljaju. Unatoč, mnogim savjetnicima, ponekad ispadaju nepametni, primitivni, neurbani, sirovi, seljački kicoši, Lepe Brene, šiparice, celebrity… u stilu “tko nema u glavi, ima na glavi”.

Neke političarke uporno nastoje u svom  ponašanju, pokazivati karakteristične muške osobine, kako bi bile “sposobnije” i kompetentnije za funkciju koju obnašaju. Nije samo smiješno, nego i žalosno gledati stupanje vojničkim korakom u štiklama, lupanje šakom po stolu, vikanje, prijetnje, zločesto olajavanje rivala, ismijavanje  neistomišljenika, diskreditaciju boljih, puko nesadržajno prepucavanje s vrhunskim stručnjacima i eruditima, s nivoa osobnog čistog štreberaja i dominacije funkcije.

Sve to i tome slično, čemu svjedočimo svaki dan pokazuje izostanak kompetentnosti, nisku političku kulturu u kojoj se nazire kriza parlamentarne predstavničke demokracije. Politika postaje samoj sebi svrha i nerijetko postaje uslužna djelatnost krupnog kapitala. Političari gube ili su izgubili kontakt s biračkom bazom. Od politike se uz pomoć medija rade spektakli. Estradizacija politike je u usponu. U svemu tome, gotovo više nema razlike između privatnog i javnog. Pojedinci će sve moguće i nemoguće učiniti samo da dođu u javnost, što više i dulje se zadrže u javnosti, makar ono zbog čega su došli u javnost, bilo moralno, stručno i politički upitno. Oko sebe virtualno okupljaju ljude, zloupotrebljavaju mogućnost moderne komunikacije, onečišćuju medijski prostor, iznose  elemente iz privatnog života, izmišljaju kojekakve  napade na sebe, uzdižu svoju nigdje pokazanu i dokazanu izvrsnost. U žaru osvete nekome, za nešto, nekada, ne vide kako sami od sebe rade neuravnotežene i bolesne osobe, kako trivijaliziraju temeljne postavke politike i sami sebe eliminiraju kao kompetentne osobe u području gdje na silu žele ući i nametnuti se, ne samo kao stručnjak, nego i kao lider.

Politika sve više ostaje bez svoje supstancijalne jezgre – bez ideje i bez vizije budućnosti. Dolazi do menadžerizacije politike i političara, jer  unutar političkih stranaka egzistiraju pojedine interesne skupine, koje se okreću onome tko više ponudi, stvarajući, od slučaja do slučaja svojevrsnu neprincipijelnu oligarhiju, uz privid kako to sve što rade, rade za boljitak države i dobrobit naroda.

Sve više se smanjuju bitne razlike među političkim strankama i kandidatima za pojedine funkcije. Politika se sve više pretvara u show business i sve više nalikuje Big Brother show. Dojučerašnji suradnici, ortaci i istomišljenici se preko noći razilaze, jedni druge optužju, kleveću, podmeću neistine, diskriminiraju pojedince, iznose osobne i stranačke tajne, opovrgavaju vlastite stavove, priklanjaju se dijametralno suprotnom polu, izvrću izrečene riječi i rečenice…, varaju i vrijeđaju birače. U pitanju je uglavnom, gola borba za novac i moć, bez obzira o komu se radi, poznatom, nepoznatom, malom, velikom, lijevom, desnom, ultra lijevom, ultradesnom… Nastala je velika strka i bezglava jurnjava, jer bi pravovremeno pretrčavanje preko praznog centra, uz sudaranje, obaranje, podržavanje i pridržavanje moglo biti korisno, u nekom pogledu, osobnom, stranačkom ili interesno grupnom. Nekome bi to bilo preživljavanje i uhljebljivanje.  Više nema veze čijom su zaslugom došli u poziciju da sada oni biraju i odlučuju. Koga više briga za birače. Biračko tijelo je u velikoj mjeri, amorfna masa koja se po potrebi formira i usmjerava.

Pri toj ne baš časnoj raboti nekih izabranih kandidata, mnogi mediji svesrdno sudjeluju i pomažu, priklanjajući se sebi svjetonazorski bližima ili onima od kojih imaju više koristi. Vrhunski majstori poznatih scenarija u režiji odabranih “stručnjaka” mute, ionako zamućenu i mutnu vodu. Više ne znaš tko je za koga i tko je s kim. Jedina dobra stvar u ovom rašomonu je da je prestao rat ustaša i partizana, da se sve manje prebrojavaju krvna zrnca susjeda, da se ne otvaraju nove jame i grobišta, da se ne busa u junačka hrvatska prsa, da se odoka ne procjenjuje ičije domoljublje, da se ne pita: Gdje si bio ‘41., ‘91., ‘95.? Ipak se naslućuje  pozitivan pomak, što god tko o tome mislio i pisao. Netko je tome svojim radom i djelovanjem doprinio. No, to je tek mali korak u svemu onome što je pred njim i pred svima nama. Uspije li barem djelomično spriječiti i ukloniti sve ono negativno, naprijed navedeno, postat će junak našeg doba.

Ankica Benček