SOLUS CATHOLICUS – Prezreni Krist

Pod izlikom humanizma, ljudskih prava i tzv. sekularnih vrijednosti zabranjuje se djelovanje Crkve i crkvenih službenika

Moderni svijet u kojem živimo, kao i moderni čovjek koji u tome svijetu funkcionira, počeo je prihvaćati a priori razne bajke i mitove o boljem životu, napretku čovječanstva, humanizmu, filantropiji, a istovremeno prezire onoga koji je izvor ljubavi – Krista. Čak štoviše, današnji svijet se izruguje iz Krista i njegove poruke spasenja, daje joj razne racionalističke i prizemne interpretacije, oduzimajući Kristu njegovu božansku snagu, nijekajući božansko porijeklo njegove Crkve koja nas vodi prema Nebu. Prijezir prema Kristu ima svoj izvor u progonima njega osobno i onih koji ispovijedaju da pripadaju njemu. Postoje dvije bitne vrste progona Krista i Crkve. Prvi oblik progona jest onaj koji je fizičke naravi. Javlja se u trenutku kada se želi fizički i brojčano satrti kršćanstvo time što se ubijaju kršćani, ruše se crkve kao bogomolje, te kršćani moraju bježati u druge krajeve kako bi mogli normalno živjeti. A oni koji ne uspiju pobjeći prihvaćaju mučeništvo kao opredjeljenje i vrhunac ljubavi prema evanđelju. Drugi oblik progona Krista i njegove Crkve jest onaj suptilniji i opasniji, sofisticiraniji, koji se događa pod krinkom demokracije. U tom smislu se pod izlikom humanizma, ljudskih prava, sekularne države i tzv. sekularnih vrijednosti zabranjuje djelovanje Crkve i crkvenih službenika u javnom životu. Svi oni koji se u javnosti ispovijedaju kao Kristovi učenici javno su ismijani.

Danas je crimen progovoriti o ljepoti predbračne čistoće, o tome kako su abortus i eutanazija ubojstvo, kako nije dopušteno uskraćivati radniku zasluženu plaću. Tako da se nositelje evanđelje kroz medijske napade, političke pritiske i pokušaje nekih zakonskih zabrana sve više progoni. Podriva se vjeronauk u školi, napadaju se svećenici pojedinci u javnom tisku, ponižava se njihovo dostojanstvo time što se njihove eventualne slučajne grješke namjerno „napuhuju“ kako bi ih se proglasilo nekim mračnjacima, desničarima i čudnim tipovima. Nadalje, osobe koje se ispovijedaju kao Kristove javno se ismijavaju u našoj medijskoj galaksiji. Dovoljno se sjetiti Blanke Vlašić i njezinoga svjedočanstva koje je suludo ismijano od Ante Tomića koji ne samo da ne razumije ljepotu evanđeoske poruke, nego i progoni nositelje te iste poruke. Isus je rekao svojim učenicima da ako su njega progonili da će i njih progoniti. Nadalje, Isus im govori da tko prezire njih, prezire i njega.

Kada je progonitelj Savao na putu u Damask doživio susret sa Kristom, on mu je rekao: „Ja sam Isus kojega ti progoniš“(Dj). Što time želim reći? Pa jednostavnu stvar. Da onaj koji progoni Isusove učenike samo zbog toga što su kršćani, taj progoni i samoga Isusa. Svijet u kojem živimo pun je opakih djela, a Krist i Crkva su u tom svijetu da ga pozovu na obraćenje i promjenu života, i da posvjedoče i opakosti tog duha svijeta. Zbog toga svijet, koji sebe ne može vidjeti u ogledalu samokritike neprestano progoni Isusove učenike, Crkvu i samo evanđelje. Evanđelje nam pomaže da sebe dublje i kvalitetnije pogledamo u svjetlu Božje Riječi, da nam ona bude poput ogledala u kojega ćemo se pogledati, i na temelju toga promijeniti svoj život. Svaki puta kada se susretnemo sa progonima i osporavanjima kršćanske poruke, bilo u javnom životu, bilo u privatnom životu, moramo odgovoriti s ljubavlju.

Naraštaj ljudski odbacio je Krista, samo „malo stado“ ga je prihvatilo. Ali moramo znati da je upravo Isus umro za taj naraštaj na križu i za njega uskrsnuo. Za Isusa nema beznačajne osobe. Čak i onaj koji je progonio Isusa i njegovu poruku, koji se izrugivao iz njegove Crkve može doživjeti i proživjeti obraćenje kao promjenu života, i na temelju te promjene postati pravi, duboki, istinski Kristov učenik. Isus nas poziva u evanđelju da molimo da svoje neprijatelje, da im praštamo i da ih ljubimo. Tako djelujući, zračit ćemo njegovom ljubavlju i ljudi će se obraćati Kristu. Ništa se i nitko na ovome svijetu ne može promijeniti bez ljubavi. Unatoč svim protivštinama i napadima na Krista i njegovu Crkvu, kršćani moraju odgovarati sa ljubavlju. To im daje žilavost i ustrajnost na putu spasenja, jer Kristova riječ nikada neće propasti.

Pavle Primorac