Blago nama guskama

Etnobiznismen Milorad zbrinuo bi svoje Srbe hrvatskim kunama

 

 

 "Najveći rob je

onaj tko se osjeća slobodan,

kad uistinu nije

slobodan!"

 

Baš smo mi Hrvati neki sretan narod. Imamo prekrasnu i bogatu zemlju, imamo obrazovanu i vrijednu mladost… A imamo, hvala dragom Bogu, i ljude spremne zasukati rukave.

Dok nama, manje radišnim i sposobnim, ostaje samo čekati… Dignuti sve četiri u zrak i uživati u plodovima njihovog  plodonosnog rada. Jer, oni su, tj. naši izbavitelji iz svih naših problema i dilema, nabijeni radnim elanom i spremni ići, do zadnje kapi krvi, u nove radne i samoupravljačke pobjede.

A dug je to put, dragi moji Hrvati!  Ima vam tu gomila i gomila posla.

Zato, nama valja čekati. I biti strpljivi. Do maksimuma.

Treba ljudima dati vremena i prostora – za djelovanje i sređivanje.

A ima toga za srediti, da te glava zaboli.

Najprije treba srediti stanje i financije u HEP-u, pa onda u vodoprivredi, pa u nacionalnim parkovima – gdje bi se Hrvati rado odmarali i uživali – pa onda u Hrvatskim šumama.

I tu bi, za promjenu, dokazani i provjereni radnici, malo i upravljali. Jer, ove hrvatske šume i gore, nisu za odbaciti. I tim nadolazećim i izabranim šumskim radnicima, tj. našem starom i provjerenom etnobiznismenu, one su već odavno zapele za oko i noge junačke.

Pa, ljudi moji dragi, tamo se najlakše sijeku, prenose i postavljaju balvani. U zlu ne trebali.

A tamo vam je, i još mnogo, mnogo skrivenog  hrvatskoga blaga. Još neotkrivenoga i ostavljenoga na sigurno, kao rezerva.

Zato su kandidirani samoupravljači, odlučili svima predstaviti, čvrsto i stameno, svoje namjere o radničkim uvjetovanjima i radnim planovima.

Počeli su, najprije, od prebrojavanja crvenih krvnih zrnaca. A da bi poboljšali strukturu i kvalitetu većinske krvi, ponudili su i svoju.

Eto, ljudi moji, to je pravi i jedini razlog zašto se žarko žele ugurati u naša javna poduzeća!!!

Zbog istog razloga se i nude. Poručuju… Naravno, uvijek nakon konsultacija s našim dragim istočnim i bratskim susjedima. Tako i treba! Dogovoriti se, onako bratski, kao što su se oduvijek i dogovarali.

Pa, sada je za dogovore pravo vrijeme! Podrška je tu. I saveznici su tu. I oni mali. A, bome, i oni veliki. I sa istoka i sa zapada. Istok je sve jači i često kvači, a i sa zapada pušu neki novi vjetrovi.

Zato se probudio, nakon dvadeset i kusur godina, i ovaj naš istok. Osokoljen svojim saveznicima.

I oni bi, sada, nešto i za sebe. Bar jedan otkinuti i servirani im na pladnju, kakav-takav nečiji tuđi komadić.   

Zato se i naš etno pregalac osokolio, i hrabro traži, da se iz nove Vlade, a sve po njegovom guštu, izbace svi oni koji vole i rade za Hrvatsku.

…Ne ćemo podržati Vladu u kojoj će ministar biti Zlatko Hasanbegović. Našu podršku ne će dobiti oni koji Hrvatsku vode u prošlost!, grme iuvjetuju.

A, onda, dodvoravajući se, poručuju: „Nakon jeseni očekujemo dvije stvari – da zavlada mir, tolerancija i normalno stanje i drugo, želimo participaciju u suodlučivanju kako bismo mogli rješavati probleme…“

"Nakon jeseni očekujemo dvije stvari – da zavlada mir, tolerancija i normalno stanje i drugo, želimo participaciju u suodlučivanju kako bismo mogli rješavati probleme…“

Eto, što ti je moć i politika! Možeš, ako hoćeš, čak i Vladu sastavljati ili rastavljati. Kao „lego kockice“. Ovog hoću, ovog ne ću. Milina jedna!

Pa recite, onda,onako iskreno, gdje toga još ima!?

Ali, vjerujte mi, razumijem ja njih dobro. I ja nisam, do kraja svoga radnoga vijeka, pošteno odradila svoje,  još četiri preostale godine, za normalnu mirovinu. Rat i agresija me, ni krivu ni dužnu, omela i spriječila. I nije mi bilo, ni na kraj pameti, tražiti za te četiri neodrađene godine, bilo kakvu nezasluženu nadoknadu. Zar mogu to uzimati od drugih? Zar mogu otimati od drugih, ono što nije moje, i ono što nisam stekla svojim radom i trudom? Bože me sačuvaj!!!

„Oteto je prokleto“, kažu naši stari.

 Ali, teško je, vjerujte mi! Teško je ne odraditi do kraja, ono što voliš raditi i znaš raditi! A još je teže, kada ti, na kraju balade, bez glazbe i fanfara, počne teći mirovina. Tek je, onda, fešta bez feštanja. I tek, onda, želiš… da ništa više ne poželiš.

Zato takve i razumijem. Nije im lako, nije. Posebice kada su sve to, namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno, i zaslužili.

Svojim djelovanjem ili nedjelovanjem.

Razumijem i brigu njihovog brižnog i glavnog im pastira koji želi sve svoje razasuto stado staviti na kup. Zbrinuti i udomiti.

Zašto, ljudi moji dragi, da o njima drugi brinu brigu?

‒Zato smo mi tu!!! ‒kažu njihovi dušobrižnici.     

 

Lijepo, lijepo od njih! Iako je dosta njima i njihovih briga. Iako i njima fotelja izmiče, a hladovina  bježi…

Iako i njima kune više ne pritječu, kao što su pritjecale prije. Iz državne kasice-prasice.

I, eto, dragi moji, u kom  grmu leži zec!!!

 

‒Pa što sad, moja Lucija? Reci mi! Što sad imamo?

‒Pitaš, što imamo! Imamo apsurd, draga moja. Jer  smo u zemlji apsurda…

U zemlji smo, u kojoj jedan vječni etnobiznismen, vječno i neumorno podriva temelje ove, naše i njegove države (ako ju je takvom ikad i osjećao), a uzima si za pravo da uvjetuje, bira i ucjenjuje. I sve pod maskom dobrohotnosti i dodvoravanja. Naravno, onima od kojih zavisi i od kojih nešto očekuje.

Hrvatska je, draga moja, zaista, „čuđenje u svijetu“!

‒Ma, znam. Čitala sam. Nudio se tako on, nudio. Nudio se i onoj Vladi, a sada se nudi i uvjetuje i novom mandataru. Pa mu laska, pa mu se dodvorava…

A, kad on  nudi i traži, pa traži i nudi, ima da svi zaneme! Kaj, ne!?

‒Ali, mi, moja Lucija, ne želimo ovakve. Ustvari, želimo da se ispitaju sve njihove malverzacije, da se kazne sve njihove zakulisne radnje protiv Hrvatske. Mi želimo da se prestanu financirati njihove protudržavne  i protuhrvatske rabote, njihove spletke i laži… diljem bijelog svijeta.

Mi želimo da im se sudi za sve što su učinili i što su radili i uradili protiv interesa naše Domovine.

Mi želimo da se mijenja i donese zakon koji će ograničiti ovakva njihova djelovanja.

Mi želimo i da nam se, već jedanput, skinu s grbače i maknu ispred očiju. Mi želimo da, kako je rekao jedan bivši, institucije rade svoj posao.

Ali, učini li novi mandatar drugačije, i padne li na ovom prvom i prevažnom ispitu, i uhvati li se u njihovu postavljenu zamku, onda će i on sam, biti odgovoran. I snosit će posljedice za svoje odluke.

Jer je, umjesto, pravih i istinskih domoljuba, dozvolio ustoličenje veleizdajnika. Mimo volje svoga naroda.

‒E, moja Monika! Živi bili pa vidjeli… Svašta se kod nas može još dogoditi. Ne kažu neki uzalud, kako smo ti mi država,  zvana „Apsurdistan“.

I nisu problem samo ovi. Ima ih još. Na izvoz…

Jer, dok bi ovi prvi i samoupravljali, i suodlučivali, i uvjetovali, ovi drugi bi i uvjetovali, i participirali, i odlučivali. I kako oni kažu, samo radili i radili… Još kažu kako je u  radu spas.

A od čega??? Da se naslutiti…

I još tvrde… i reforme su tu. Sve je na papiru.

Pa su sve…, sve svoje umne prijedloge i uvjete, sve što je stavljeno na papir, ovi naši veliki radnici-  reformatori, i ovjerili. Opet.

Ni manje ni više.

Pravi su, nema što!!! Pogledajte, kako se  samo grčevito bore,  svojim samoupravljačkim navikama, za rad, za bolji život, za radnike i Hrvate. I za cjelokupni naš boljitak.

Sve bi oni. Sve sami. Sve obveze sebi natovarili.

Ali, ljudi moji dragi, ni tovar ne bi toliki teret izdržao. Niti posao kako treba odraditi mogao.   

A, baš mi ih je žao!!!

Pa sad samo zamislite, ako ste u stanju, kolika je i kakva je to kod njih golema energija i ljubav prema radu, i kolika im je, nevjerojatna, želja  za doprinosom našem sveopćem dobru!? Počevši od pravosuđa, gdje bi  radio, kao i dosad, na našu veliku radost, jedan veliki i osvjedočeni radnik i pravednik, nama svima mio i drag. Pa smo tako, kada ga vidimo na TV ekranu, kada nam uputi taj njegov  pošteni i inteligentni pogled, s milim izrazom lica, sigurni da će on, takav kakav i jest, srediti sve popise birača i brisati sve one lažne; da će pročešljati i prisiliti sudce na rješavanje svih zaostalih sudskih procesa; da će ukinuti aboliciju za sve nekažnjene agresore; da će kazniti sve zločince za učinjena zlodjela; da će istjerati na čistac sve afere iz pretvorbe i privatizacije; da će…

Uh, uh, jadan čovjek!!! Trebat će raditi i dan i noć. I od jutra do sutra.

A ovo vam govorim, vjerujte mi, sasvim otvoreno i iskreno, to ne će moći sve odraditi u jednom mandatu.

Raspišimo zato referendum, pa takvom idealnom čovjeku, s ovjerenim potpisima kod javnog bilježnika, nakon svega onog dosad sređenog i urađenog, odmah dajmo… još dva mandata.

Ali, molim, molim vas, nemojmo žuriti! Imaju oni još pokoji AS u rukavu! Zato, nemojte preskakati sve njihove provjerene i dokazane kadrove! Vjerujte im! Oni, sigurna sam, imaju još vrsnih majstora, hoću reći radnika-djelatnika. 

Pa, takve smo i čekali! Zato takve, pod hitno, na čelo svih mogućih poduzeća i velikih ministarstava!!!

Od uprave – koja je važna zbog lokalne uprave i samouprave, od regionalnog razvoja i fondova EU-a, do zaštite okoliša, zdravstva,  gospodarstva, prosvjete, kulture i…

Eh, eh! Bit će tu posla, biti! Treba samo zasukati rukave!!!        

Ali, gdje je, u svim tim kalkulacijama, slaganjima i preslagivanjima, Ministarstvo za iseljeništvo?Gdje se izgubilo Ministarstvo za useljeništvo i demografsku obnovu? Gdje je nestala briga za posebne odnose s Hrvatima iz B-H? I gdje su novi, povoljniji i primjereniji, zakoni za Hrvate i branitelje HVO u Bosni i Hercegovini?

‒Ma, lako ćemo za to!‒ odgovaraju predani i radišni djelatnici,  iz svojih mekih i dubokih fotelja.

Nego što!? Tako i treba. Oštro i po kratkom postupku. Kao u dobra stara vremena.

Istina, „imamo vremena“!!! A onda, kada se situacija sredi, kada svi ovi provjereni i ovjereni radnici, samoupravljačkim elanom i pregalačkim radom zagriju fotelje, gdje će nam tada biti kraj?

 

‒ Sve će biti OK! Ja vam to garantiram svojim potpisom ‒ poručuje jedan od onih koji su duboko uronjeni u naše probleme.

Bit će sve OK! Sigurno. Jer, svi su to redom veliki i samoprijegorni radnici, i uz sve te njihove vrline, još su i veliki znalci i osvjedočeni stručnjaci. Koji su se i dosad dokazali svojim samoprijegornim  radom i trudom.

A onako su, usput i ispod stola, svugdje gdje su samoupravljali, podebljali  i svoje račune.

Što se čudite!? Tako se to radi!!! Treba samo znati i izabrati. Vjerujte mi, sve će to oni, ako zatreba… i pozlatiti. Vjerujte !!!   

Zato, bravo drugovi iz ORIUNE, UDBE i KOSA! Rasporedili ste se na vrijeme. Kao i svi ostali partijski ratnici.Jer, još malo pa nestalo!!! A plijen polako izmiče. Puno je, puno gladnih i zainteresiranih.

„Pod svaku cijenu“, kažu neki zainteresirani, „treba  represivni aparat, sudstvo i policiju – gdje nam je i  glavno uporište, pod našu  kontrolu. Pa  i gospodarstvo!!! Doduše, onaj predviđeni nam nije baš neki vrstan radnik, ali  nije ni loš za prikrivanje tragova, mućke i kriminala, jednog  njihovog velikog tragača… za velikim blagom“. 

Ruka ruku mije… Zar tako nije?

‒A tko će čuvati državni pečat?‒„pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki“.

A od zapitanog odgovor njemu brz slijedi: Za nešto takvo, samo Beljak vrijedi.

 

„Padaju maske onih koji se u zadnje vrijeme sve više pozivaju na transparentnost trošenja, podjele i raspodjele proračunskih novaca, poglavito onih koji sada „vrište zbog izgubljenih izbora koji su itekako, godinama bili dobro podmazani i glasovi se dobivali za „vreću novaca“, piše Marko Ljubić.

Ali, ništa im to ne vrijedi, jer epilog slijedi…

…Mladi lav, dok čeka u kavezu početak svog prvog nastupa u cirkusu, uznemireno upita svog oca:
– Tata, tko su svi ovi strašni ljudi što su se okupili okolo nas?
– Ne brini se za njih, sine! I oni će uskoro biti iza sličnih rešetaka!!!

 

Vera Primorac