Hrvatski Fokus

Profesionalni amaterizam na političkoj sceni

 
 
»Devedeset posto političara su krivi što ostalih deset posto
imaju lošu reputaciju.« 
(Henry Kissinger)
 
Manje više svi mi znamo kako se postaje saborski zastupnik. Dođeš na izbornu listu, ako si po volji šefu stranke imaš mali broj, u drugoj polovini si, ili između prvih pet, što znači zagarantiran ti je ulazak u Parlament. Ako kojim slučajem, zbog nečega ili nekoga moraš biti na izbornoj listi, a nisi baš drag onome tko liste sastavlja, onda nemaš nikakve šanse, ni po kojem ključu ili kvoti ući u Sabor. Ukoliko te birači ne prepoznaju po tvom dosadašnjem radu, djelovanju i životu, potraže te, pa bio čak i zadnji na list dobiješ preferencijalne glasove i najbolji si. To je za rijetke bilo očekivano, pa su time spasili nekoga s liste koji je stavljen u vrh, a nije od birača prepoznat, odnosno nije ni po čemu zaslužio biti izabran, ali je zbog nečega ili nekoga, morao postati sabornik. Problem nastaje kad netko u drugoj polovini liste ili na samom kraju dobije neočekivano velik broj preferencijalnih glasova, a nije po volji šefa i njegove kamarile. Što sad s njim? 
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/10/lh4.googleusercontent.com_-CB8kcm_A2aA_VAiNuEjDdHI_AAAAAAAAAto_mmZYz6FzXYQ_w890-h857_GrbSrpskiSaborZavetnici.jpg
Volju birača bi trebalo poštovati, a dotični se nikako ne uklapa u strategiju vlasti, naročito izvršne. Sad počinju male i velike zakulisne igre i igrice, kojima se obmanjuju birači, ali i izabrani zastupnici. Svi izlaze na tržište. Sajam je otvoren, ponekad i blagoslovljen, ponude pljušte, dogovori i pregovori su beskrajni, uglavnom se vrte oko grabeža fotelja za čelnike stranaka s najviše osvojenih mandata i njihovih pobočnika, kao i za zavidne sinekure u državnim tvrtkama, preko organa nadzora i upravljanja tih tvrtki.
 
Ovaj puta tu ipak postoji više reda. Sve se radi po dogovorenom hodogramu, bez uplitanja javnosti i curenja bitnih informacija putem medija i neimenovanog respektabilnog izvora. Puštaju se povremeno određeni spinovi koji zamagljuju pravu situaciju, stvaraju napetost, pomutnju i garantiraju nužno potrebno vrijeme. Sve se nekako oduljilo, iako nema prave oporbe, što znači da sve baš i nije išlo po predviđenom  planu i sasvim glatko. Kako bi i išlo kad ne postoji dovoljno povjerjenja među pregovaračima, ili ga uopće nema, ali zbog  gole Pragme, glumataju kako jedni drugima vjeruju. Kako možeš vjerovati nekome, tko te već više puta prevario. Netko s figom u džepu, sapunom u ruci i pripremljenom daskom, samo čeka da se posklizneš i padneš, dok on ostaje stajati ponašajući se kao pobjednik.
 
Nepobitna je činjenica, da je matematika temelj svega, pa i politike. To se u politici nekako olako shvaća, zaobilazi i tu ne vrijede matematički omjeri i razmjeri, odnosno proporcionalnost, već se po nekakvoj, samo njima znanoj ideologiji, izmišljaju novi odnosi među veličinama, u stranci (platformi) koja tobože nema ideologiju i nikakva je ideologija ne zanima. Pritom je važno napomenuti kako pojma nemaju ili se tako samo prave što je relativna veličina (većina), a što apsolutna, te što znači 50 % + 1. Taj račun u nekim izbornim rezultatima još uvijek ne štima, ili smo u međuvremenu, poput Viktora Orbána promijenili Ustav, da bi to štimalo.
 
Kako bilo da bilo, nismo baš toliko ispodprosječni, glupi, bedasti, nezainteresirani i ne primamo sve zadravo za gotovo od ikoga, a kamoli od poznatih muljatora i istreniranih prevaranata. Ne postoji specijalna škola i fakultet za političare, iako se u mnogim područjima i na fakultetima o tome stječu potrebna znanja. Ta znanja bi bilo dobro usavršiti i oplemeniti u praksi, na odgovornim i rukovodećim funkcijama, u realnom sektoru, jer bez toga nisi djelotvoran u politici, na bilo kojoj  razini, pogotovo na najvišoj. Neki su došli u Sabor, a pojma nemaju što moraju raditi, kako djelovati i što nužno moraju znati o funkcioniranju vlasti, Sabora, Vlade, sudstva, kao i što oni trebaju i moraju raditi, kada, gdje i zašto i što se od njih očekuje. Biti saborski zastupnik nije samo velika čast, nego i velika odgovornost. Saborski zastupnici, baš kao i ministri narodu bi trebali služiti i svojim radom pridonijeti boljem i sretnijem životu svih nas, a ne samo sebi i svojima. Odokativna procjena poboljšanja materijalnog stanja i života pojedinih saborskih zastupnika, daje naslutiti kako su sebe dobro zbrinuli. Često je njihov rad za opće dobro nerazmjeran njihovoj osobnoj koristi od toga rada, na štetu općeg dobra.
 
To je naročito vidljivo i uočljivo u manjim sredinama, gdje se svako posredovanje nekome u nečemu, pa kad baš i nije zakonito, utjecajem “moćnika” dobro naplaćuje i nagrađuje, bilo u naturi ili kešu, može i ljetovanje ili zimovanje za cijelu svojtu, pri čemu se na nepotizam više nitko niti ne osvrće. To ti dođe kao normalno, jer se toliko uhodalo i koristilo. Nije više nikakvo čudo da mjestom, gradom ili županijom vladaju krvni srodnici, kumovi i prijatelji.
 
Još je veća pošast i zlo kad se ta nemila pojava prepoznaje u izvršnoj vlasti, u pojedinim resorima i kod pojedinih ministara. Svakodnevno “uskrsne” poneka afera, na bazi nepotizma, klijentelizma i korupcije. Par dana to grmi, a onda polako jenjava. Nekoga se prijavi USKOK-u, pa se to onda “paca” u ladicama, povremeno provjetri, tu i tamo nekoga pošalje na sud, pogriješi u proceduri, vrati na početak… i tako cirkulum cirkularum, od svega ništa – seoska predstava za polugladni napaćeni hrvatski narod uz uzalud bačen veliki novac i potrošeno dragocjeno vrijeme.
 
Stječe se dojam kako nekome odgovara “što gore – to bolje”, da se s tom filozofijom mnogi dobro nose i dugo plivaju u mutnom, bez bojazni da se uguše. Dapače! Profitiraju, u mnogo čemu, osobnom razvoju, materijalnom bogaćenju i nametanju sebe kao neprikosnovenog, najboljeg, najkompetentnijeg lidera, s velikim znanjem, nepobitnim sposobnostima, izvanrednim zaslugama i originalnom vizijom budućnosti, po tko zna koji put i od koga sve ne kopipejstanom idejom i strategijom. Takvi i njima slični nam obećavaju kako ćemo uskoro postati Švicarska, Norveška, Danska, Švedska… jer za to imamo sve potrebne resurse i kapacitete. Zanima me samo je su li ta gospoda i dame uvjereni u to što pričaju ili se svjesno upuštaju u čisti larpurlartizam i time privremeno učvršćuju svoj položaj i produžuju svoj opstanak.
 
Očito je da im sve manje ljudi vjeruje. To pokazuje izrazito nizak izlazak birača na prijevremene parlamentarne izbore, jer kako inače objasniti biranje kandidata iz protesta, prema onima koje poznaju, koji su ih iznjevjerili, koji su nevjerodostojni, neodgovorni, kojima su njihovi osobni prioriteti ispred brige za narod, djelotvornosti za državu i općeg dobra. To razočaranje, beznadnost, depresija, apatija i “baš me briga” filozofija,  velikog broja žitelja Lijepe Naše, dovela je neke nekompetentne, moralno upitne i obične šarlatne u Sabor. Za to nisu oni krivi, nego mi.
 
Istina, u Sabor su ušli mnogi časni, kompetentni, stručni i pošteni ljudi, koji su to sve već pokazali u svom radu i životu. Kod takvih pojedanica nije bitno, niti važno, tko su, odakle su i kojoj političkoj stranci (koaliciji) pripadaju. Oni se prepoznaju kao dobri i najbolji. Takvima njihova vanjština nije prioritet i na njoj ne grade svoju prepoznatljivost i popularnost. Takvima, naročito ženama, nisu sabornica, prostori vlade i predsjednički dvori  modna pista, a govornica mjesto osobne prezentacije i pokazivanje  stečenih glumačkih sposobnosti i uvježbanosti pretvaranja. Takvima se ne može vjerovati. Oni uglavnom rade po nečijem naputku i odrađuju domaće zadaće. Oni  nisu pravi zastupnici naroda i predstavnici države. To su nečiji plaćenici. Pravi i poželnjiji su oni koji se izdvajaju i nameću građanstvu, po svojoj izvrsnosti, odgovornosti i vjerodostojnosti. Njima ne treba stranačko zaleđe. Oni su jednostavno najbolji. To su dosad pokazali, više puta, čak i oni kojima nije dato da se iskažu, zbog kratkog vremena i okolnosti u kojima su radili.
 
Jedan mladi ministar se sam nametnuo, svojim znanjem, sposobnostima, kulturom, ponašanjem, odgojem, pokazao i dokazao, kao jedan od najboljih, pa nije uopće upitno ni za koga, da on produži svoj rad. Nije se on takav rodio. Uz dužno poštovanje genetskog naslijeđa, on je puno učio i radio na sebi, na više odgovornih, relevantnih radnih mjesta, prije nego je postao ministar. Osim toga, dotični gospodin je normalan čovjek, a ne elitist, iako spada u elitu (političku i društvenu). On nije napuhani, bahati, uobraženi, visoki dužnosnik, koji prezire sve ispod sebe, nedostupan javnosti, drčan, osoran i bezobrazan, što samo pametuje i pravi se važan. Taj ministar radi što najbolje zna i može.
 
Bilo bi dobro da imamo više takvih. Nije on jedini u ovoj državi, ali je on za razliku od mnogih drugih dobio priliku. Sigurno ima puno mladih  obrazovanih i sposobnih ljudi, njemu po obrazovanju, odgovornosti i vjerodostojnosti sličnih, u drugim područjima. Oni za sada nisu dobili priliku pokazati se, istaknuti, nametnuti i dokazati. Takvi se ljudi uglavnom ne guraju u prve redove za vlast i moć. Oni nisu asertivni, a kamoli agresivni. Njih bi trebalo prepoznati, pogurnuti i osigurati im profesionalni i politički razvoj. To nije lako, jednostavno i kratko ročno. Na tome se počinje raditi od vrtića. Takvo dijete treba prepoznati, dugoročno ga pratiti, pomagati mu i usmjeravati ga tamo gdje će se od njega najviše dobiti, kako za njega samoga, tako za cijelo društvo i državu. Nažalost, tome se u nas ne pridaje dovoljna briga, pa tako mnogi izvrsni propadnu tijekom školovanja.
 
Sustav školstva ih uništi, pa postaju prosječni, ne realiziraju se i nisu sretni. Ukoliko i završe najviši stupanj obrazovanja ne dobiju posao, iseljavaju u strane države, obogaćuju svojim radom nove sredine, dok s nama gospodare i pokušavaju vladati razni mediokriteti, amateri, ulizice, prevaranti, obmanjivači, “trgovci”, samozvani mesije, militantni, sirovi, necivilizirani, nekulturni, primitivni i mržnjom ostrašćeni zaplotnjaci, Balkanci i Osmanlije.
 
Mnogi naši ljudi su u cijelom svijetu priznati, poznati i poštovani kao osobe, stručnjaci i poduzetnici. Ni od čega, isključivo i samo svojim znanjem, sposobnostima i upornim radom su stvorili ime, poslovno carstvo i veliki ugled u svijetu, u mnogim područjima znanosti, znanstvenim disciplinama, područjima rada, naročito u “IT sektoru” i “STEM području”. Malo je njih uključeno u politički život zemlje, malo njih je pozvano da doprinose  našem općem dobru i razvoju. Poznajem puno takvih ljudi. Neki od njih su moji bivši učenici. Kada im onako uzgred spomenem, kako bi se mogli uključiti u politiku, pogledaju me kao da dobro ne čuju, što govorim ili kao da sam skrenula. Kažu mi: “Nisam znao da imate tako loše mišljenje o meni.” Poslije toga više nemam što reći, nego se nad tim zamisliti.
 
Takvi  ljudi i stručnjaci se nigdje ne guraju sami. Njih nosi njihovo postignuće, znanje, rad, odgovornost i vjerodostojnost. Bilo bi dobro za sve nas, takve ljude uključivati u politiku. Prije toga bi trebalo stvoriti pozitivno okružje u politici, jer takvim se ljudima, naprosto gadi ono što svaki dan gledaju, slušaju doživljavaju i protiv čega se bore u svojem radu i struci. Oni se ne osjećaju dobro u takvom društvu, pa to izbjegavaju. Takva bi se situacija i stvarnost morala, što prije  promijeniti, ukoliko i dalje ne želimo profesionalni amaterizam u svim sferama političkog i društvenog života.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

HF

Tko ne voli Hrvatsku, ne razumije slavlje

HF

Isključeni generali Domovinskoga rata

HF

Hasanbegovića reketare Tullockovim paradoksom

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...