Komunisti i NOB nisu donijeli smrt fašizmu, niti su donijeli slobodu narodu
Ivo Josipović: Vi ste indoktrinirana neznalica i ignorantica
On Wednesday, September 25, 2024 at 05:34:52 AM GMT+2, Ivo Josipović <ivo@josipovic.net> wrote:
Gđo Benčik,
Ma, mislim si, može li se na nesuvislosti pokušati odgovarati suvislo. Tim prije jer sam vam već prije pokazao da ste indoktrinirana neznalica i ignorantica. Dobro je da niste napisali nikakvu, pa makar i bezvrjednu i manipulativnu knjigu. Sudeći po ovome što pišete samo bi takvu i mogli napisati. Vidim, vi i cijela grupa ustašića ste se uzrujali na stari hrvatski pobjednički pozdrav, SFSN. Neka, i treba, barem da ne spavajte sa snovima propalog ustaškog projekta. Iza komunističkog (našeg, ne korejskog ili staljinovog) nije ostalo sjećanje na odsustvo demokracije političkih sloboda. Ostalo je sjećanje na neke zločine. Ali je ostalo i sjećanje na pobjedu nad fašistima (uključivši izdajnike ustaše) i nakasniji ozbiljan razvoj, obrazovanje dostupno svima, prava radnika, dostupnost zdravstva, tvornice kakve danas, nažalost, više nemamo.
Razgrabili ih i upropastili “domojubi” … Naš je socijalizam, koliko ga je god vrijeme pregazilo, ostavio hrvatskom društvu i ideju socijalne pravde koju i suvremena Hrvatska prihvaća, iako ne uvijek s uspješnim rješenjima. Iza ustaša je ostao samo zločin i ništa više. Ono što vi nazivate povijesnim i društvenim činjenicama koje su javne i općepoznate, reducirana su, selektivna i ideologizirana (zla) povijest. Neću vam opet objašnjavati o vlasti, zločinima i povijesnom kontekstu koji vi uporno izbjegavate. Niti ću vas podsjećati da gotovo da nema u svijetu, posebno u vrijeme rata, vlasti koja nije činila zločine (što naravno ne opravdava one komunističke!). A vi vidite samo te zločine. I nemojte glumiti antifašisticu i pozivati se na rodbinu. Vaša je pozicija vrlo jasna: proustaška. Čak su i crkve (naravno, i katolička) činile nezamislive zločine: poticale ratove, spaljivale ljude na lomačama, provodile torturu…. Ali, gledajući povijesni kontekst mnoge od tih vlasti pa i crkva vrednuje pozitivno zbog onog dobrog što su ostavili čovječanstvu, a ono lose znamo, ali i razumijemo u povijestnom kontekstu. Ustaštvo nije ostavilo baš ništa pozitivnog.
Opet se selektivno pozivate na različite pravne, političke I povijesne izvore. Legendarno je vase “razumijevanje” hrvatskog Ustava, koje ste u ovom zadnjem pamfletiću ipak ispustili. Neću vas više pozivati da konzultirate općepriznate svjetske enciklopedije, kad već ne želite potražiti ozbiljne knjige koje govore o povijesti. Vi to ne želite jer ne podržavaju vašu “istinu”. One ne daju crno-bijelu sliku povijesti, nemam je ni ja. Jedino na čemu inzistiram, a vi inzistirate suprotno, je da je antifašizam (partizani) bio na pravoj strani povijesti, ustaše na krivoj. I kadveć govorite o činjenicama, činjenica je da je velika većina Hrvata bila na strani antifašizma i partizana. Činjenica je i da demokratski svijet cijeni hrvatske partizane a prezire ustaše. I po tome, antifašizam ima pozitivnu ocjenu povijesti, ustašluk negativnu. Ni poratna povijest nije crno-bijela, i nju treba gledati u povijesnom kontekstu, ne opravdavajući one koji su činili kakve zločine. Takvih je bilo, ne samo u komunističkim zemljama, nego i u onim koji se diče demokracijom. Zločin je bio i terorizam kojim se, eto i danas, hvale neki koji misle da su se njime borili za Hrvatsku. Baš je bilo domoljubno stavljati bombe uokolo i ubijati nedužne ljude! Ali, to prelazi okvire ove naše mini-rasprave.
Možda vaša istina, ustašoljubni nauk, ima prođu u krugu ustašića koji, ne znam zašto, na silu uvlače u svoj internetski krug i one koji ne dijele njihovo mišljenje I ne žele čitati njihove budalaštine. Valjda misle da time čine neki truc. Meni ne, osim što se zgražam nad takvim bezobrazlukoim. Čak me ove davorije Paveliću, Juri, Bobanu, Luburiću, ponekad I zabavljauj svojom glupošću. Istina je, vi ste pismeniji od ostatka ekipe, I više ste literature pročitali. Trudite se, no ne ide vam. Zato jer niste ništa pametniji od ostalih ustašića ni manje zaluđeni propalom ideologijom. I nemamideju da vas prosvjetlim. Znam da to nijemoguće. Zapravo, pitam se ima li ova povremenasimultanka s ustašoidima i kakva smisla. Vjerojatno nema. Zato i ne reagiram uvijek i odmah, čim netko poput vas zabaljezga nešto na internetu. Nekada ne reagiram uopće, što je možda najboji izbor. Zato vas još jednom, možda zauvijek, kao i sve ustašiće pozdravljam starim hrvatskim pobjedničkim pozdravom, znate kojim: SFSN!
I.J.
Lili Benčik odgovara Ivi Josipoviću
G. Josipoviću
Zanimljivo je da ja, koja eto nisam napisala gomilu bezvrijednih i manipulativnih knjiga, vas kao pravnika i doktora znanosti moram podsjećati na povijesne i društvene činjenice,koje su javne i opće poznate.
Komunizam kao ideologija, državno i društveno uređenje i komunisti nisu uspjeli u svojoj zamišljenoj misiji stvaranja pravednog društva, jednakosti svih ljudi, ostvariti ništa od tog društva za koje su se navodno borili! Toliko su se zdušno borili da su u tom žaru borbe ubijali i svoje članove i pripadnike komunističkog pokreta.
Zar se ne sjećate parole “Komunizam jede i vlastitu djecu” Ili vam vaš ćaća, veliki komunista na nju nije ukazao!?
Pozdravljate sa SFSN, niti su komunisti i NOB, donijeli smrt fašizmu, niti su donijeli slobodu narodu.
Umjesto slobode donijeli su teror, strah, jednoumlje i smrt za sve one koji ne pristaju uz njih.
Ja potječem iz antifašističke obitelji, ne komunističke. Moj Nono sudjelovao je u Proštinskoj buni, jedinoj pravoj i prvoj antifašističkoj pobuni seljaka protiv terora i ugnjetavanja talijanskih fašista. Njegovo ime navedeno je u knjizi Miroslav Bertoša: Proština 1921. (Biblioteka „Istarski mozaik“, Pula, 1972.). Meni ne možete imputirati fašizam!
Godine 1945. mog Nona partizani su htjeli baciti u fojbu, kao kolaboracionista, jer je znao njemački i talijanski i ti me spasio selo i suseljane od Nijemaca i talijanskih fašista.
Komunistička partija stvorila je režim koji po svojem načinu vladanja jednak fašizmu i nacizmu. Pretvorili su se u najveće zločince u povijesti čovječanstva ubijajući i vlastiti narod.
Nije točna vaša tvrdnja “Nisu ubijali Hrvate nego neprijatelje, zločince i izdajnike. Bio je rat i partizani su, na žalost – kao i svi drugi sudionici rata, ubijali da ne bi bili ubijeni, a partizani i da pobijede zločince: njemačke i talijanske okupatore i njihove sluge ustaše i četnike. Zapravo, ustaše su ubile puno više Hrvata i to pravih domoljuba. I sami znate, puno je više Hrvata bilo u partizanima nego u ustašama”
Aha ubijanje tijekom rata, ali vi ne pišete o ubijanju koje se nastavilo u miru, nakon prestanka ratnih operacija i tijekom cijelog trajanja Jugoslavije.
To ne kažem ja, nego rezolucije i deklaracije EU Parlamenta i Vijeća EU, koje vi u potpunosti zanemarujete i pravite se da ne postoje.
Komunizam je gori, pokvareniji i licemjerniji od fašizma i nacizma, jer je svoje zločine pomno sakrivao u jame i rudnike, svjedoke ubijao i izigravao režim koji gradi humano društvo.
Pa da vas malo podsjetim, i ne samo vas nego i cijelu “družinu” kako vi kažete na dokumente koji potvrđuju moje navode;
- Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1096 o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava iz 1996. izglasana 27. lipnja 1996. Cilj Rezolucije bio je da s jedne strane pomogne zemljama srednje i istočne Europe u procesu tranzicije iz bivših komunističkih totalitarnih režima u demokraciju, a s druge strane da Vijeće Europe pomogne tim zemljama da uspješno prevladavaju svoju totalitarnu baštinu bez kršenja ljudskih prava.
Znači Rezolucija je pravedna i humana jer preporuča lustraciju i kažnjavanje osoba koje su u komunističkom režimu teško kršili ljudska prava, a da se u današnje vrijeme ne krše njihova ljudska prava.
- Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. Izglasana na temelju Crne knjige komunizma, po kojoj je prema procjeni o broju ljudi ubijenih od strane komunističke vladavine u navedenim zemljama (Afrika i istočna Europa su navedene zbirno):
- Kina: 65 milijuna
- Sovjetski Savez: 20 milijuna
- Afrika: 1.7 milijuna
- Afganistan: 1,5 milijuna
- Sjeverna Koreja: 2 milijuna
- Kambodža: 2 milijuna
- Istočna Europa: milijun
- Vijetnam: milijun
- Latinska Amerika: 150.000
Knjiga je izvorno objavljena 1997. godine u Francuskoj pod naslovom, “Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”. Crna knjiga komunizma je u različitim zemljama izazvala rasprave i pojavu pojma “Crveni holokaust”.
Na osnovi te Rezolucije Hrvatski Sabor izglasao je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. – 1990. godine, NN 76/2006, u kojoj se konstatira da počinitelji masovnih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa zločinima koje je počinio nacizam i fašizam.
Kao posljedica nekažnjavanja zločina komunizma, vrlo je niska svijest u javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima, što je očito kod vas slučaj. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti, jer ih i danas smatraju opravdanim i žale što posao nisu odradili do kraja, odnosno sve protivnike komunizma poubijali; „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“ kako je izjavio saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić.
- Rezolucija EU Parlamenta o izjednačavanju zločina komunizma sa zločinima fašizma i nacizma. izglasana 19. rujna 2019. s kojom se konstatira, kako prevladava doktrina o jednom zlu, nacističkom totalitarnom režimu na čelu s Hitlerom, kojega su pobijedili zapadni saveznici i Sovjetski savez. Međutim, namjerno je zaboravljeno da su 1939. Sovjeti započeli Drugi svjetski rat kao nacistički saveznici. Tjedan dana nakon potpisivanja Molotov-Ribbentropovog pakta u Moskvi, 23. kolovoza 1939. (kada je Europa podijeljena između Staljina i Hitlera), dva totalitarna režima, koja su bila dostojna jednih i drugih – nacistički i sovjetsko-komunistički, započela su najkrvaviji ljudski rat u povijesti, dok je početak rata u kolektivnom sjećanju većine Europljana povezan samo s nacističkim napadom na Poljsku, iako su očite povijesne činjenice da je Crvena armija samo nekoliko tjedana kasnije napala Poljsku s istoka, i kako su zapovjednici nacista i Crvene armije zajedno podigli čaše šampanjca za pobjedu u Brestu u jesen 1939. godine! https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html
U Rezoluciji se snažno i nedvosmisleno osuđuju svi zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjena od totalitarnih i autoritarnih režima, s uvjerenjem da je krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina počinjenih od komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove. Međutim teško je to provedivo s obzirom na strukture koje predstavljate vi g. Josipoviću, koji sve te Rezolucije ne priznajete, koji zločine ne priznajete i koji i dalje tvrdite da su vaši bili u pravu ubijati nakon završetka rata i ratnih operacija.
Teško provedivo i s obzirom da su na vlasti djeca komunizma, koji naravno neće priznati da su njihovi roditelji ili čak djedovi zločinci.
Teško je i s obzirom na komunističku buržoaziju, koja se u komunizmu obogatila i koja to svoje bogatstvo i moć ne ispušta iz ruku.
E sada da ne kažete da izmišljam, ja sam svjedok vremena i stvaranja komunističke buržoazije.
Nakon rata sva je imovina pretvorena u državno ili tzv. društveno vlasništvo.
Zakoni o nacionalizaciji i eksproprijaciji;
– Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (3) · Prva objava: FNJ 98-677/1946 iz 6. 12. 1946.
– Zakon o eksproprijaciji, Prva objava: NN 111-338/1947 iz 17. 12. 1947.
U vile, kuće i stanove Židova, Talijana i Nijemaca uselili su se zaslužni prvoborci, partijski komesari i ostali “zaslužni” pripadnici NOB-a. Također i oni polupismeni članovi NOO-a, koji su postali kotarski i općinski službenici i suci, po diktatu Komunističke partije, koji su predstavljali vlast i naravno za to bili nagrađeni stanovima i položajima.
Direktori velikih firmi koje su nacionalizacijom oduzete vlasnicima postavljeni su po diktatu Partije, ne po stručnosti i sposobnosti, također su činili tu komunističku buržoaziju.
Dakako taj način raspodjele dobara nije bio ni blizu u skladu sa parolom “Tvornice radnicima, zemlja seljacima”
Seljake su natjerali u seljačke zadruge i oduzeli im njihovu zemlju.
Eksperiment sa samoupravljanjem bio je mazanje očiju radnicima, da kao oni upravljaju poduzećima, a sve odluke donosili su Direktori i Partijska organizacija, i onda samo slali na potvrđivanje na Radnički savjet.
Komunistička partija odlučivala ie o svemu, o životu i smrti svakog pojedinca. Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj vladavini ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, slobodu govora i mišljenja, potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili progonjeni politički i sudski.
To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne i neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.
To “demokratsko, pravno i pravedno društvo” oslobođenjem od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.
U ime te” slobode” ubijeno je 536.833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a i oko 600 po slovenskoj evidenciji na teritoriju Slovenije.
U ime te “slobode” ubijeno je 663 svećenika i 30 časnih sestara, što je dokumentirao don Anto Baković u knjizi Hrvatski martirologij XX. stoljeća.
Don Anto Baković je sedamnaest godina skupljao građu o biskupima, svećenicima, redovnicima, bogoslovima, sjemeništarcima i časnim sestrama Crkve u Hrvata – žrtvama komunističkog režima. Po brojnosti mučenika crkvenih osoba autor je usporedio stradanja u sedam država istočne Europe te došao do značajnog podatka da je u razdoblju II svjetskog rata te u poslijeratnom razdoblju mali hrvatski narod (današnje dvije države, Hrvatska i BiH) dao najveći broj mučenika od svih zemalja koje su stenjale pod komunizmom. Kakav je to zločinački komunizam bio kod nas Hrvata vidljivo je po usporedbi, da je na 5 milijuna Hrvata ubijeno 663 svećenika, a u Slovačkoj, koja također ima 5 milijuna katolika, stradalo je samo 14 crkvenih osoba!?
To “humano komunističko društvo” istjeralo je oko 200.000 autohtonih Talijana iz Istre i Primorja, i oko 100.000 Nijemaca.
To “humano komunističko društvo” nije ubijalo samo Hrvate, jer su bili ” neprijatelji, zločinci i izdajnici.” (ne znam koga su to izdali), nego su i folksdojčere, Nijemce proglasili kolektivnim krivcima. Komunistička vlast u Jugoslaviji konfiscirala im je imovinu i zatvorila njih oko 170.000 u logore, u kojima je prema njemačkim izvorima ubijeno 64.000.ljudi Većina njih, oko 51.000, bili su djeca, žene i starci koji su umrli u logorima. (1944.–48.). Većina preostalih Nijemaca iselila se iz Jugoslavije.
U kontekstu logora V. Geiger – I. Jurković, 1993., str. 75.-77., str. 38., opisuju stradanja Nijemaca.
Njemačka evangelička crkva je proglašena za fašističku organizaciju i njeni su članovi žestoko progonjeni u poslijeratnom periodu. Evangelički biskup u Zagrebu, dr. Philipp Popp, osuđen je i likvidiran po nalogu prijekog suda, a imovina Njemačke evangeličke crkve je konfiscirana. Anton Tafferner pomoću tzv. Bonske dokumentacije klasificirao je 54 jugoslavenska logora za Nijemce. Prva skupina od osam logora bila je koncentracijska po svojoj prirodi i najozloglašenija i kroz njih je prošlo i umrlo na desetke tisuća ljudi. U tu skupinu uvrstio je Molin, Veliku Kikindu, Kruševlje, Gakovo, Knićanin, Mitrovicu, Jarek i Krndiju. U Pančevu su partizani masovno silovali i zlostavljali mlade Njemice, a par stotina ih je likvidirano nakon što su se među partizanima proširile spolne bolesti.
Imanja Nijemaca podijeljena su, što je vidljivo po popisu iz 1948. godine, tako da su 71,97 % kolonista činili Srbi, čak 17,80 % činili su Crnogorci, svega oko 5 % Makedonaca i jedva 3 % Hrvata. Broj Muslimana i Slovenaca bio je mizeran ispod 1 % među novopridošlim kolonistima u Slavoniji i Vojvodini. Komunistička partija htjela je izigravati Boga, zamijeniti vjeru u narodu, ali nije uspjela!
Jugoslavija je propala, komunizam je totalno promašen, a vjera i Katolička crkva su opstale usprkos masovnom ubijanju svećenika i časnih sestara! Stoga vas pozdravljam sa Bog i Hrvati!
Lili Benčik
Ivo Josipović obraća se Miji Pokrajcu i Mili Bobanu
On Sat, 21 Sep 2024 at 22:39 Ivo Josipović <ivo@josipovic.net> wrote:
Gospodine Boban,
Gospodine Potkrajac,
Puno vam hvala na objavi ove prelijepe fotografije moga oca i njegovog sudruga partizana.
Snimka je nastala u El Shattu, u Africi. Otac je bio tamo gotovo cijeli rat u pratnji zbjega nesretnih ljudi koji su iz Dalmacije morali pobjeći od zločina i terora Wermachta, talijanske vojske i ustaša.
Hvala Vam i na tome što ste se sjetili i njegovotg izvrsnog govora koji je, one koji su znali slušati, upozorio na opasnosti koje su Hrvatskom proljeću nosili oni s nerealnim često neprihvatljivim stavovima koji su u to vrijeme nužno doveli do zaustavljanja demokratskih procesa u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Da ga se znalo čuti, vjerojatno bi posljedice za domoljube u Hrvatskom proljeću bile znatno manje nego su bile, možda ih i ne bi bilo.
Da, još nešto važno. Govorite često u svojim pisanijama o tome kako su partizani ubijali Hrvate. Nije istina. Nisu ubijali Hrvate nego neprijatelje, zločince i izdajnike. Bio je rat i partizani su, na žalost – kao i svi drugi sudionici rata, ubijali da ne bi bili ubijeni, a partizani i da pobijede zločince: njemačke i talijanske okupatore i njihove sluge ustaše i četnike. Zapravo, ustaše su ubile puno više Hrvata i to pravih domoljuba. I sami znate, puno je više Hrvata bilo u partizanima nego u ustašama.
O ubijenim Srbima, Židovima i Romima da ne govorimo.
Još jednom, posebno vam hvala na fotografiji fotografiji koja me podsjetila koliko moram biti ponosan što mi je otac bio na pravoj strani povijesti a ne kao vi i vaši na strani najvećeg zla u povijesti čovječanstva, na strani nacizma i fašizma. Eto, pozdravljam vas i vašu družinu sa starim hrvatskim pobjedničkim pozdravom: SFSN!
19711129__Potkrajac_Josipovic_U_Karadordevu_1971.g.docm – 2023-03-03 – Mijo Potkrajac mijopotkrajac@gmail.com
Priloženo sam dobio da proslijedim onima koje bi ovo trebalo zanimati
Pročitao sam sve ali kako nemam HIPOTEKE KRIVNJE za grijehe onih koji su zločine činili i vršili nad hrvatskim narodom, ne mogu dati opširniji opis na pročitani sadržaj osim reći da su tito i svi tadašnji titovci krivi za sve te zločine; kao što su krivi i svi današnji titovci koji šutnjom opravdavaju te titove zločine, tako da su po onoj logici koja kaže “ili vreću držao ili u nju sipao, podjednako si kriv”. Tako su danas krivi i oni koji svojom šutnjom odobravaju sve te zločine. Tu se trebaju javiti Ivo Josipović i svi oni koji njemu daju za pravo da je on u pravu što brani one koji su ubijali Hrvate. Ivi Josipović brani svoga oca pokolje i zločine koje je u ima “Smrt Fašizmu, Sloboda Naroda” počinio nad Hrvaticama i Hrvatima i nad cijelim hrvatskim narodom.
PoZDrav svima.
Miljo.
Nastavak govora Ante Josipovića u Karađorđevu 1971. godine.
“…Tu imamo niz problema s kojima se partijska organizacija de fakto nije uhvatila u pravi koštac. A recimo otvoreno i Savez komunista nije imun od svih tih negativnih pojava koje imamo na Sveučilištu.
Nijednog momenta, moram reći, kod mene nije bila dilema, a vjerujem ni kod ostalih drugova koji su radili na tome da mi na Sveučilištu imamo jedno jezgro također organizirano, koje je neprijateljski raspoloženo prema politici Saveza komunista.
Uz to, odmah moram da kažem, da smo konstatirali u dosadašnjim našim diskusijama da je na primjer izbor Čička naš poraz, naša slabost. Isto tako ne može biti dilema i da dio studentskog rukovodstva koji danas djeluje na Sveučilištu također nije na liniji Saveza komunista.
I ovaj štrajk izbio je zato što smo mi tako slabi, što nismo dovoljno brzo djelovali, što nismo brzo nagomilane probleme rješavali, a ne toliko što nam nije bila jasna situacija na Sveučilištu.
Mi smo pred izbijanje štrajka upravo imali zakazan sastanak na kojem smo trebali da donesemo i odluku oko ovog dijela studentskog rukovodstva koje djeluje na suprotnim pozicijama, međutim, štrajk je izbio
Kvalifikacije toga su date. Ja mislim da smo mi u ocjenama tih događaja jedinstveni.
Tu nema spora o tome da se u pozadini nalaze mračne neprijateljske snage koje vuku konce.
O tome su pred neki dan javno govorili drug Jakov, drugarica Savka, drug Miko i drugi rukovodeći kadrovi u Savezu komunista Hrvatske.
Dakle, nije problem u ocjeni. Problem je sada u identifikaciji tih koji vuku konce i našoj akciji koju moramo sasvim konkretno dogovoriti i poduzeti mjere bez oklijevanja.
Ovo sadašnje rasčišćavanje političkim sredstvima mislim da je dobro. Mi smo ipak, ne znam kako će se stvar dalje odvijati, ali prema elementima s kojima sad raspolažemo, političkim sredstvima uspjeli to nekako da suzbijemo.
Ali, naravno, ovo je samo jedan val u planovima koje oni imaju. I slijedeći valovi će uslijediti ukoliko mi ne budemo tu sasvim određeni. Ja mislim da mi imamo i snaga i volje da te stvari skinemo s dnevnog reda.
Dalje, slijedeće pitanje na kojem smo zakazali, koje od naših posljednjih razgovora s Vama nismo riješili jeste kompleks problema iko Matice, štampe i nekih časopisa.
Drug Joža (Vrhovec) je od strane Izvršnog komiteta bio zadužen da spremi te materijale i prijedlog za Izvršni komitet i da o tome raspravimo i donesemo odluku.
Mi to do danas nismo uspjeli. Dobro bi bilo da to ubrzamo da vidimo što nam je dalje činiti.
Slijedeće pitanje o kome sam htio nešto reći jeste ova situacija u rukovodstvu SK Hrvatske. Iz svega ovoga što sam govorio donekle se daje i odgovor na to pitanje.
Ne treba se zavaravati, postoje razlike. Razlike u mišljenjima meni su normalne. Nije u tome problem. Jer, u fazi kad mi diskutiramo o zaključcima koje donosimo normalno je da bude razlike. Za mene je jako važno da smo mi ipak ove zaključke u Centralnom komitetu donosili jednoglasno. Problem nastaje ovo što su drugovi govorili u provođenju tih zaključaka.
Mi moramo biti tu daleko poslovniji, organiziraniji, određeniji, bez velikih priča i govora moramo bolje rasporediti posao, probleme brže rješavati, kontrolirati izvršavanje usvojenih zaključaka.
Uslijed različitih interpretacija pojedinih stavova došlo je i do međusobnog nepovjerenja.
Postoji nepovjerenje i za mene je to nešto najozbiljnije i najteže u ovoj situaciji.
Postavlja se pitanje kako to prevladati. Moram reći odmah, da mi je bilo strano i da sam se i kao čovjek i kao komunista bunio na ove prozivke koje su uslijedile.
Ja sam o tome razgovarao sa drugovima i razmišljao sam o tome, upozoravao na posljedice.
Mi smo otvorili jedan širok dijapazon političkog djelovanja, to je istina, jedan demokratski dijalog, jedno komuniciranje sa masom građana, sa članstvom Saveza komunista i meni je normalno da u tom jednom masovnom komuniciranju ima i pojedinih izleta, neprihvatljivih izjava, ne primanja određenih stavova pojedinaca itd.
Ali, istina je to da se čovjek ne može oteti dojmu da su ove prozivke sve masovnije te da su inicirane iz krugova koji imaju neprijateljske pobude.
Pomalo se čovjek zbuni, kad pogleda ove prozivke onda u Hrvatskoj najviše ima šovinista i unitarista, najviše ljudi koji su na pozicijama tuđim Savezu komunista, (šovinistima smatra sve nacionalno osviješćene Hrvate, a unitaristima valjda četnički nastrojene hrvatske Vlahe, op. A.).
To nije u redu. Ja ovdje ne želim govoriti da ima razlika u mišljenjima i ne samo u mišljenjima o sporednim stvarima, nego i krupnijim pitanjima u nekim drugim republikama.
Ja o tome ne želim govoriti i ne znam puno o tome. Ali je činjenica da ovakvih prozivki i ovakvih kvalifikacija tamo nema. Ja mislim da sve nas obavezuje da se mi i nad tim zamislimo i da učinimo ono što je moguće učiniti da to nestane.
Ovdje je bilo govora i o Izvršnom komitetu i odnosima u njemu. Ja sam mišljenja da nije samo problem, pa ni glavni problem u izvršnom komitetu.
I, molim lijepo, mislim da bi to trebalo imati u vidu. Stoga mislim da narušeno povjerenje u cijelom ovom štabu koji je ovdje prisutan treba jačati i razlike prevladavati. Jer, različita mišljenja , razlike koje postoje u Izvršnom komitetu donekle su refleks stanja i izvan Izvršnog komiteta, stanja između najodgovornijih kadrova u Hrvatskoj.
Istina je to da je na terenu tu i tamo pokazano određeno nepovjerenje prema članovima Izvršnog komiteta i prema Izvršnom komitetu. Mislim da se s pravom postavlja pitanje zašto je to tako.….(dalje blebeće iste one prazne komunističke fraze koje je već desetak puta “morao reći”).
….Neki drugovi su govorili o diskusiji druga Duška Dragosavca na 22. sjednici CK SK Hrvatske. O tome ću reći nekoliko riječi. Mi smo neposredno red sjednicu Centralnog komiteta pročitali referat drugarice Savke i iznesli što smo mislili o njemu. Osnovno dogovor za koji sam se, to (opet!) Moram reći, osobno uvijek zalagao bio je da se okrenemo prema budućnosti , prema onome što stoji pred ovim Savezom komunista, da se angažiramo na glavnim pitanjima društvenog i privrednog razvoja i da usporedo s time energično priđemo konkretnom suzbijanju neprijateljskog djelovanja te da u tim konkretnim akcijama vidimo tko će se kako ponašati i gdje postoje razlike. Moram (opet!) Reći da kad smo raspravljali konkretne probleme na pr. Na ZTP, Belju itd. Da razlika de fakto među nama nije ni bilo…
Ja mislim, da ne dužim, da iz ocjena političkog stanja i političkih kretanja u Hrvatskoj iz ocjene u kojoj će svakako biti sadržano i organizirano neprijateljsko djelovanje, mo moramo izvući sasvim konkretne zaključke. Nužno je realizirati ono što smo se dogovorili da će učiniti Izvršni komitet, ali je potrebno da to učini svaka organizacija .
Prema tome ja bih pledirao da tako radimo. Mislim da imamo snage. Važno je da znamo i da ne zaboravimo činjenicu da neprijatelj radi i da je organiziran. Stoga moramo biti sasvim konkretni i decidirani ne samo kod ocjene pojedinih žarišta neprijateljskog djelovanja već i mjerama za njihovo suzbijanje.
Ovo što se desilo na Sveučilištu, ako mogu tako reći, je dobro u nesreći. Ja mislim da je to jedna veoma jasna indikacija koja može otvoriti oči svakom onom pojedincu koji je imao iluzija da nema takvog neprijateljskog organiziranog djelovanja, da to djelovanje postoji.
I mislim da je došlo vrijeme da sada kad se ta situacija malo smiri idejno i politički Savez komunista obračuna sa protivnicima našega kursa razvoja (!) i da se jedan broj ljudi otkloni iz političkog života… (pobije , op.a.).”
Nikome nije potrebno tumačiti da je taj njegov “neprijatelj” velika većina hrvatskoga naroda pa nema potrebe o tome govoriti.
A njegovo bezvezno teljuzganje o “demokratskom dijalogu i ekonomskoj stabilnosti” u komunističkom jednopartijskom sustavu mora biti smiješno i za najgluplje jugonostalgičare.
Tu “ekonomsku stabilnost”, čiji je ”top economist” bio J.B.Tito, vrlo jasno je opisao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, razočarani Jugos Stipe Šuvar u svom govoru na “Tribini omladine” u Sarajevu u svibnju 1989. godine, gdje je uz ostalo rekao i ovo:
“Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama. Glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. Velika industrija i privreda je spašavana socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. Naravno, tu je onda i veliki dug.
Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište, a nismo još likvidirali višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su i nove generacije koje su dobro obrazovane (u školama “radnika i seljaka”, op. a.) i neće da idu u rutinske teške poslove, posebno za ono za što su se obrazovale.
Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija negdje osamsto do devetsto hiljada. Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada gastarbajtera te prema procjenama i analizama naših ekonomista bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima.
To znači, kada bi se ta radna snaga odpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali….”
Pa kako je to moguće? U državi u kojoj su, kako govore jugonostalgičari “svi imali posao i plaćeni godišnji odmor na moru”, milijun ljudi traži posao, milijun i pol onih koji rade odpustiš i to nema nikakva odraza na proizvodnju? Znači da oni koji su i “radili” nisu za mizernu plaću, koju su ponekad i primali, ništa proizvodili pa njihovo odpuštanje nije imalo nikakva efekta na “produktivnost rada i nacionalni dohodak”. Ah, pa to vam je socijalistička ekonomska stabilnost.
Kad su domino efektom 1989. godine komunističke vladavine u Europi počele jedna za drugom padati najviše su strahovali oni na najvišim pozicijama. Najviše su strahovali oni koji su za vrijeme svoje vladavine počinili najstrašnije zločine, a svi znamo da su to bili jugokomunisti poput Ante Josipovića.
Tako Borisav Jović piše da mu se prestrašeni jugoslavenski ministar obrane general Veljko Kadijević u siječnju 1990. potužio riječima: “Visićemo po banderama!”
Nu kako znamo, Ante Josipović, Jakov Blažević, Milka Planinc i drugi nisu se trebali previše bojati. Čim im je pod tabanima postalo vruće oni koji su zajedno s njima trebali vijesti na banderama odmah su se priključili Tuđmanovoj “Pomirbi” i kao “veliki pomirbenjaci” opet sjeli na sve glavne pozicije nove državne uprave , a mnogi od onih koji su njih trebali vješati na bandere, kao Ante Paradžik, Blaž Kraljević, Miro Barešić i drugi, završili su ako ne baš na banderama onda izrešetani strojnicama u raznim dobro namještenim sačekušama. O tome drugi put.
