Za nastup u sjedištu NATO-a predsjednika Milanovića treba samo pohvaliti
Mislim, da se dogodio presedan. Naš predsjednik države bio je sam na summitu NATO-a u Bruxellesu lipnja 2021., gdje je predviđeno: „Čelnici NATO-a donijet će odluke o širokom spektru tema kako bi se pozabavili sigurnosnim izazovima današnjice i sutrašnjice.” Ne ulazeći u taj spektar tema, važnost i bitnost tog summita za cijeli svijet, osvrnula bih se na pojavnost i učešće države Hrvatske , s obzirom na prisutnost naših predstavnika i izaslanika, na tom skupu.
Kako se vidjelo, čulo i osjetilo, tamo je bio i sudjelovao samo predsjednik države Zoran Milanović, iako je bilo predviđeno i planirano da tamo budu, kako je i red, neki članovi vlade, posebice ministar vanjskih poslova. Taj uvaženi gospodin je otkazao svoj put na ovogodišnji summit NATO-a, jer tamo nije želio biti u društvu predsjednika države, koji laže, neprimjereno se ponaša… da ne nabrajam sve bljuvotine izrečene tom prilikom na predsjednika države, od kojeg normalnog građanina Lijepe naše lovi mučnina i osjećaj gađenja, prema onome tko je to izrekao. Ne branim predsjednika države. Nije on sveta krava, da smije bez ikakvih kritika govoriti i ponašati se kako mu se, gdje i kada prohtije, izvan svih dozvoljenih i primjernih okvira, ali moraju se pri tom znati i poštivati neke granice, preko kojih se ne može i ne smije prijeći.
Ministar vanjskih poslova i europskih integracija je ovaj put prešao više dozvoljenih granica, u vrijeđanju predsjednika države, u svojem nastupu i ponašanju. U normalnoj, pravnoj i pravednoj državi taj gospodin bi za to svoje remek djelo snosio adekvatne posljedice, odnosno bio bi smijenjen s funkcije. Može on i smije o Zoranu Milanoviću, kao građaninu Lijepe naše misliti, kao građanin te iste države, što god želi, ali kao ministar o predsjedniku države to ne može misliti, zbog mnogo čega i koga. Očito taj gospodin ne luči i ne može razlučiti kada i gdje je samo građanin, gdje je građanin i ministar, a gdje je samo ministar vanjskih poslova. Ukoliko predsjednik države, po bilo čemu, ne zadovoljava uvjete za tu funkciju, ogriješio se o nju, ne poštuje Ustav i zakone, onda ga treba opozvati, a ne besprizorno i neprimjereno pljuvati, blatiti, omalovažavati i marginalizirati, od bilo koga, pa i ministara, naročito onih koji su zakazali u svom resoru, doma i vani.
Dosad su se te sramne radnje gotovo svakodnevno, uz mnoge prilike i neprilike, događale u našoj državi. Ovim činom i načinom, na summitu NATO-a u Bruxellesu to je izašlo iz državnih okvira, prešlo državnu granicu (bez pautovnica), ušlo u EU i svijet. Nacionalna sramota prerasla je u međunarodnu sramotu. Je li ikoga pri tom imalo sram? Očito nije, jer se i dalje šepuri po svijetu i pametuje, na sebi svojstven način, s orlovskih visina, s nosom u oblacima, pri čemu umanjuje ulogu i zasluge predsjednika države. U ovom slučaju predsjednik države je pokazao svoju moć, ulogu, karakter, znanje, sposobnosti, diplomatske vještine i moć, jer je uspio skrenuti pažnju na sebe kao predstavnika države, koja bi po mnogima trebala biti “sitni kusur” pik zibner, broj, netko nevažan i nebitan, a ne ravnopravna članica i ravnopravni partner, u svemu. Zar smo morali kupiti skupe avione, da bi bili od NATO-a zapaženi? Kako znamo predsjednikovi prigovori i prijedlozi su djelomično usvojeni, čime je on djelomično zadovoljan. Kao što znamo radi se o BiH i Daytonu. Mislim da se za to trebao izboriti ministar vanjskih poslova. Umjesto da sada pohvali inicijativu i postignuće predsjednika države, on umanjuje, bagatelizira, marginalizira i obezvrjeđuje postignuto, pri čemu izvlači sve moguće propuste, grijehe, činjenja i nečinjenja predsjednika države, od vremena kada je bio predsjednik Vlade.
Kako bilo da bilo, ružno je, sramotno, dosad neviđeno u Europi i svijetu. Uvriježeno je pravilo, od svojeg doma, preko političkih stranaka…, do vrha države, Europe i svijeta da se “prljavo rublje” pere unutar četiri zida, odnosno unutar svojih granica. Svi oni koji su na vlasti i pri vlasti bi morali znati kako se to radi. Ako to ne znaju, onda su zalutali na svoju funkciju i u domenu kojom se bave. Očito su bili jako poslušni i podobni. Da bi dokazali te svoje primarne osobine, rade što rade, ono što ne bi smjeli, ali moraju da opravdaju određene naputke, inpute ili zabrane svojeg šefa. Pri tom zaboravljaju što time rade od sebe i funkcije na koju postavljeni, “svojem” resoru, društvu i državi.
Postoje dogovori, usklađivanja, kompromisi i zaključci kojih bi se trebalo i moralo pridržavati, pogotovo u nastupima i djelovanjima prema vani. Kod nas to očito nije pravilo, pa ni običaj. Neke samozvane, samodostatne, nadobudne, napune, ohole, sveznajuće, besprizorne veličine, misle da su iznad svih ostalih, da mogu i smiju raditi, govoriti i ponašati se kako im se kada prohtije, u službi države i za građane koje predstavljaju i zastupaju. Glume neku davno narušenu samostalnost, neovisnost, suverenost, a ponašaju se kao sluge, čim nogom zakorače preko državne granice. Busaju se u junačka prsa u smislu državotvornosti, pripadnosti pučkoj stranci, velikom osobnom svestranom znanju, nadnaravnim sposobnostima, diplomatskom umijeću, domoljublju, hrvatstvu a ispadaju zavidne uskogrudne seljačine. To žele dokazati i pokazati raznim i različitim trivijalnostima, kao na primjer, da im je otac navijao za Dinamo, u vremenima kad je to bilo opasno. Kaj god! Tad očito nije bilo opasno besprizorno se bogatiti, na račun obespravljenog naroda i socijalističke sirotinje.
Kad ćemo se već jednom riješiti nekih recidiva iz daljnje i bliže prošlosti. Kad ćemo cijeniti čovjeka po onome kakav je, što je napravio u svojem životu, koja postignuća ima iza sebe, kako se ponaša, što zna što zastupa, kuda ide, za što i za koga radi. Za sada mnogi od njih na položaju i bilo kojoj funkciji rade isključivo za sebe i svoje. Zgrću materijalno bogatstvo, zabušavaju na redovnom poslu i sramote nas doma i vani. Lokalni izbori su pokazali da dolazi novo vrijeme i novi ljudi. Počelo je u Zagrebu. Kapilarno se širi Hrvatskom. Nije važno, niti bitno s kojeg političkog pola, spektra ili platforme ti ljudi dolaze. Važno je kakvi su i što rade. Bitno je i važno hoće li njihovim radom i djelovanjem doći do nužno potrebnih promjena. Bitno je i važno hoće li njihovim dolaskom malo po malo, konačno s političke desne i lijeve platforme nestati bivši članovi SK, koji su onomad ’91. preko noći pobjegli u HDZ (90.000) i SDP (20.000). Kako vidimo SDP čisti svoje redove. Vrijeme je da to učini i HDZ, ne filozofijom možda, nego sada i odmah. Za nadati se i za očekivati da se će u ove tri iduće godine bez ikakvih izbora, političko stanje iz kojeg proizlazi sve ostalo, srediti, ojačati demokratski, pridonijeti općem i posebnom boljitku za sve nas. Za nadati se i za očekivati je, da se više ne ćemo sramotiti doma i vani, zbog nerealiziranih, uskogrudnih, nedoraslih, narcisoidnih pojedinaca, na vlasti, s ogromnim nabildanim egom, bez ikakve realne podloge i racionalnih sadržaja, koji misle samo na sebe i rade za sebe. Mi ih masno plaćamo, a oni od nas rade idiote i budale.
