Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Vrijeme je da Slovenci prihvate Hrvatsku u njezinim međunarodno priznatim granicama

Slovenija nema uporišta za svoj zahtjev na izlazak na otvoreno more

 
 
Za vrijeme postojanja dviju Jugoslavija,zbog različitih i oprečnih pogleda o Jugoslaviji i jugoslavenstvu, Hrvati i Slovenci nisu nikada bili u bliskim i prijateljskim odnosima. Dok su Hrvati, s iznimkom maloga broja jugoslavena i komunista, u Jugoslaviji gledali negaciju svoje slobode, Slovenci su je doživljavali kao najbolje rješenje svoga nacionalnog i životnog pitanja. Zbog nacionalne ugroženosti i geografske izloženosti Talijanima i Nijemcima, Slovenci su u Jugoslaviji vidjeli svoj normalni i teritorijalni smještaj, nacionalnu sigurnost i prostor za gospodarsko širenje i jačanje. Iz tih razloga, naginjali su višeprema Srbiji i Srbima, koji su u Jugoslaviji također gledali svoju šansu za teritorijalno širenje na zapad i u dosluhu s njima bili su protivnici hrvatske državne nezavisnosti. Za razliku od njih, Hrvati su se, kroz zalaganje za svoju osobnu nacionalnu i državnu nezavisnost, zalagali za slobodu i nezavisnost drugih naroda bivše Jugoslavije, uključujući i Slovence. Ta dva različita i za narodnu opstojnost bitna politička koncepta između Hrvata i Slovenaca bili su stalna zapreka u gradnji njihovih dobrih odnosa, uzajamnog povjerenja i suradnje.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/08/savudrijska_vala.jpg
Da je pitanje jugoslavenstva bilo od bitne važnosti za oba naroda očito je iz činjenice da su zbog njega jedan i drugi zanemarili sve ostale sličnosti i životne varijante, kao što su povijesna, vjerska i kulturna, i da im je u komuniciranju i uspostavi dobrih odnosa bila važna jedino politička varijanta. Ti hrvatsko-slovenski nesporazumi i lomovi na ideji jugoslavenstva bili su ponajviše u interesu Srbije, jer ih je ona koristila ne samo za držanje Hrvata u podređenom položaju, nego i za sputavanje nacionalnog, kulturnog i gospodarskog razvitka Slovenca.
 
Nade i mogućnosti
 
Nakon propasti Jugoslavije i uspostave nezavisnih država Hrvatske i Slovenije, koje su u procesu odcjepljenja od Jugoslavije osjetile jugoslavensko-srbijansku čizmu Dražinih i Titinih sljedbenika, čiji je cilj bio silom sačuvati komunističku Jugoslaviju, postojala je velika mogućnost, a međuHrvatima i nada, za pravedno rješenje hrvatsko-slovenskih graničnih sporova i za uspostavu dobrih odnosa. Svojim pristankom na prijedlog Badinterove komisije o prihvaćanju granica bivših republika, Hrvatska je pokazala volju i spremnost za trajno rješenje graničnih pitanja ne samo sa Slovenijom već i sa ostalim susjedima. Za nju je to bila gotova odluka, dok je Slovenija svojim formalnim pristankom samo odglumila dobroga susjeda i člana međunarodne zajednice.
 
U vrijeme dok je Hrvatska bila preokupirana obranom od srpsko-crnogorske agresije, a nakon toga i povratkom svojih okupiranih dijelova, pri čemu joj “kulturna” Europa nije nimalo bila sklona, Slovenija je smišljala kako će prevarom i lukavošću dobiti koji komadić više hrvatskoga kopnenog i morskog teritorija. Od kopnenih dijelova Slovenija je počelasvojatati tok rijeke Dragonje u Istri, te nekoliko hrvatskih sela i zaseoka kao što su Mlini, Škudelini, Snežnik, Sv. Gera i Sv. Martin na Muri, a na moru Savudrijsku valu (Piranski zaljev).
 
Hrvatski pravni stručnjaci smatrali su da slovenski zahtjevi nemaju oslonca u međunarodnom pravu. “Pošto u bivšoj Jugoslaviji granice na moru između ondašnjih republika nije bilo, Slovenija drži da ima pravo izlaska na otvoreno more. Međutim, kad država postaje samostalna, neovisna, za nju istoga trenutka stupa na snagu međunarodno pravo i na temelju tog međunarodnoga prava, za sada, ona granica koja se ne smije prijeći je crta sredine između obala dviju država. I po tome slovensko teritorijalno more zatvaraju Hrvatska i Italija. Prema tome, po međunarodnom pravu, Slovenija nema uporišta za svoj zahtjev na izlazak na otvoreno more.” (dr. Davorin Rudolf)
 
Slovenska agresivnost i hrvatsko popuštanje
 
Pobjedom SDP-a i dolaskom Ivice Račana na čelo Hrvatske vlade, Hrvatska je potpuno podcjenila slovensku verbalnu agresiju. Uslijed agresivne i lažne slovenske promidžbe, uspješnih lobiranja i hrvatskih popuštanja, slovenski teritorijalni zahtjevi, posebno među nekim članicama Europske unije, kojima nikada nije bilo stalo do hrvatskoga teritorijalnog integriteta, s vremenom su postali uvjerljivi i prihvatljivi. Slovenski pritisci i hrvatsko popuštanje postali su norma hrvatsko-slovenskih odnosa, a Slovenija je ubrzo i bez problema, ušla u Europsku uniju. Zbog Mesićeve indiferentnosti i nebrige za hrvatske nacionalne interese, te Sanaderove opsjednutosti da bašon i to čim prije uvede Hrvatsku u EU, umjesto inzistiranja na rješenju graničnih sporova sa Slovenijom prije njezina ulaska u Europsku uniju, Hrvatska je Sloveniji olakšala ulazak u EU i time joj pružila čvrstu palicu s kojom ona do danas mlati po Hrvatima i Hrvatskoj.  Od tada do danas Slovnenci su svoje članstvo stalno koristili za pritisak na Hrvatsku. Sjetimo se sramotnog i neodgovornog ponašanja Dmitrija Rupela koji je u ulozi slovenskog ministra vanjskih poslova na sjednici Vanjsko-političkog odbora Europskog parlamenta 2008. izjavio da je Hrvatska zbog ZERP-a prekinula diplomatske odnose sa Slovenijom, što je tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković morao javno demantirati. Jandroković je tada izrazio spremnost da se sastane s gospodinom Rupelom, ali je bahati Rupel odbio njegovu ponudu, izjavljujući da će Slovenija pristati na razgovore “tek nakon što ZERP bude ukinut za članice EU-a.”
http://res.cloudinary.com/www-hercegovina-info/image/upload/c_fit,f_auto,h_480,q_60,w_640/piranski_38825972.jpg
Rupel nije bio jedini slovenski političar koji je svojim ponašanjem i ucjenama negativno utjecao na hrvatsko-slovenske odnose. Zmago Jelinčić, ekstremni slovenski desničar, javno je i to na hrvatskoj televiziji, u emisiji “Nedjeljom u 2”, nazvao hrvatske političare govedima, a hrvatsku politiku govedarskom. Bez trunka srama je isticao da mu je od Hrvata jedino drag Josip Broz Tito. Smatrao je da Jadransko more nikad nije bilo samo hrvatsko već da ono jednako pripada Sloveniji i Srbiji. Kao potvrdu svojoj tvrdnji isticao je Krfsku deklaraciju i Titovu jugoslavensku politiku. Njemu nisu ogavni samo Hrvati već i Katolička Crkva, jer je ona, smatra ovaj jugo-slovenski bezbožnik, “organizacija koja se ne brine za ljudske duše, već samo za svoj profit.”
 
Na slovenske prigovore da se Hrvatska ne drži međunarodnoga zakona, hrvatski državni dužnosnicinisu imali dobrih odgovora. Doris Pack, član Europskog parlamenta, bila je čvršća i uvjerljivija u obrani Hrvatske od Mesića i Sanadera: “Ne razumijem u čemu je problem s hrvatskim ZERP-om, obzirom da su sve tri zemlje (Italija, Slovenija i Hrvatska) proglasile svoje ekološke zone, a sada svi optužuju Hrvatsku što je to učinila.” Tom prilikom ona je također rekla da neriješene granice ne mogu biti nikakva prepreka za hrvatske pristupne pregovore, s obzirom da to nije bio slučaj ni s jednom zemljom i da je Hrvatska već ranije ponudila međunarodnu arbitražu.
 
Žurba i zahtjevi za usklađivanje različitih stavova
 
Ovih dana iz jednog odlomka neobjavljene biografije, sada pokojnoga Vladimira Iblera, stručnjaka međunarodnog prava i nekadašnjeg profesora na Zagrebačkom sveučilištu, koji je početkom devedesetih godina bio na čelu hrvatske pregovaračke skupine sa Slovenijom, čitatelj može saznati iz prve ruke kako su se odvijali sastanci hrvatske i slovenske pregovaračke skupine, te kako su hrvatski državni predstavnici, umjesto obrane hrvatskih interesa i davanja uputa, vršili pritisak na članove hrvatske skupine i tražili od njih da hrvatske stavove što više približe slovenskim.
 
Za vrijeme Prvog i službenog sastanka koji je održan u studenome 1992. između hrvatske i slovenske pregovaračke grupe prof. Ibler je upitao svoga prijatelja Boruta Bohtu, predstavnika slovenske grupe: „Čuj Borute, o kakvom vi Slovenci sporu o granicama između Hrvatske i Slovenije govorite.  Ja za spor nikad nisam čuo, a čini mi se ni ti. Jer, da jesi, pa valjda bi mi to rekao.“ „Kod nas se iskristaliziralo shvaćanje da naša strana na granice gleda drukčije nego tvoja, hrvatska. A kad su pogledi različiti, onda je posrijedi spor“, odgovorio mu je Bohta. „Čekaj malo. Ti znaš da je prilikom raspada Jugoslavije rečeno da sve bivše federalne jedinice zadržavaju kao državni svoj prostor unutar granica koje su povučene između bivših republika. Ako to jest tako, onda nema govora o nekakvim različitim pogledima i drukčijem gledanju na stvar”, bio je uporan Ibler. „Da, ali tu granicu u ovim novim okolnostima treba urediti”, branio se Bohte.  „Urediti? Ako ostaje pravilo zadržavanja granice između Hrvatske i Slovenije kakva je bila između SR Hrvatske i SR Slovenije, što se tu ima uređivati“, Ibler je htio stvar izvesti na čistinu.
 
Tek na kraju sastanka Vladimir Ibler je zaključio da su Slovenci cijeli postupak pokrenuli zbog granice na moru. Naime, granica na kopnu je bila povučena, ali granica na moru nikad nije postojala između dviju republika, jer su obe bile unutar Jugoslavije, a Jadransko (hrvatsko) more koje je graničilo s talijanskim dijelom Jadrana nazivano je Jugoslavensko. To je Slovencima razlog za za svojatanje Savudrijske vale ili kako ju oni zovu Piranski zaljev.
 
Kad je na čelo hrvatske skupine došao dr. Hrvoje Kačić, Ibler ga je jednom prigodom upitao: „Dobro Hrvoje, što ti kažeš ministru, kako napreduju pregovori“, na što mu je Kačić odgovorio: „Pa, kažem mu da smo bili, da smo raspravljali, da smo se dogovorili za slijedeći skup“. „A je li ti ministar dao kakav naputak, u kom pravcu da dalje vodimo pregovore“, inzistirao je Ibler. „Rekao je neka približimo stajališta“, odgovorio je Kačić. “Ma ne sekiraj se, reci da smo još više približili stajališta. Pa nek si razmišljaju što je to – još više“, ljutito je sugerirao Ibler Kačiću.
 
Slovenski memorandum
 
Slovenska strana je na brzinu željela ostvariti svoj cilj. Već 7. travnja 1993. godine uputila je Memorandum o Piranskom zaljevu u kojemu je između ostalog pisalo i ovo: „Republika Slovenija se zauzima za očuvanje cjelovitosti Piranskog zaljeva pod njezinim suverenitetom i jurisdikcijom i za izlaz na otvoreno more na temelju dopuštenih kriterija međunarodnog prava te uvažavanja specifične situacije Republike Slovenije“. Za Iblera riječ izlaz na more bio je termin koji ne postoji u međunarodnom pravu mora. Smatrao je da Sloveniji nije potreban izlaz na more, jer ona već ima svoje teritorijalno more i luke, te da njezin zahtjev za “izlazom na more” nije ništa drugo nego li teritorijalna pretenzija. Ne može Slovenija protegnuti svoje teritorijalno more do otvorenog mora bez svojatanja i oduzimanja dijela državnog područja Republike Hrvatske. Ibleru je bilo čudno da u slovenskom memorandumu ni jedamput nije bila spomenuta Konvencija o pravu moraiz 1982. godine, ali je na koncu zaključio da Slovenija ne spominje Konvenciju, jer u njoj stoji da se suverenost obalne države proteže – izvan njezinog kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda – na susjedni pojas mora koji se naziva teritorijalnim morem. Točka, nema dalje. Sve dalje od toga je kršenje međunarodnog prava i znak slovenskih teritorijalnih pretenzija.
 
Sporazum o arbitraži
 
Poslije višegodišnjih, mučnih i neuspjelih, pregovora hrvatske i slovenske skupine, dvojica premijera, Ivo Sanader i Janez Janša, zaključili su da se hrvatsko-slovenski sporovi trebaju rješavati na razini dviju vlada. S tom nakanom Sanader i Janša su se sastali nekoliko puta. Na prvom sastanku koji su održali u studenom 2004. godine u Portorožu, dvojica premijera  složili su se jedino u tome, da se ubuduće trebaju što češće sastajati. Tri godine kasnije, za vrijeme sastanka na Bledu u ljeto 26. kolovoza 2007. godine, okruženitelevizijskim kamerama, Ivo Sanader i Janez Janša izjavili su da su postigli dogovor po kojemu će se granični spor između dviju država rješavati pred nekim od europskih sudova. Hrvatski pravni stručnjaci, uvjereni da arbitraža nije dobra za Hrvatsku, priželjkivali su da to bude Europski sud u Haagu. Arbitraža je puno više bila u slovenskom interesu, jer se kroz nju “po prirodi stvari odlučuje malo u korist jednih, malo u korist drugih.” Sanader je ubrzo i naglo napustio premijersku fotelju. Dana, 20. studenoga 2009., dva mjeseca poslije sastanka koji su u Ljubljani održali Jadranka Kosor i Borut Pahor, Hrvatski je sabor donio zakon kojim je potvrđen sporazum o arbitraži između hrvatske i slovenske vlade, a četiri dana kasnije odluku o proglašenju toga zakona potpisao je Stjepan Mesić predsjednik Republike Hrvatske. Stjepan Mesići Jadranka Kosor nisu previše držali do pravnih stručnjaka koji su postavljali pitanje, tko će biti kriv ako odluka arbitražnog suda bude na štetu Hrvatske?
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/08/635191030690169313_karlerjavec.jpg
Najaktualniji "jastreb" Karl Erjavec
 
Nema sumnje da je Hrvatska pristala na arbitražu zbog ulaska u EU. Arbitražni sud se sastoji od tri međunarodna suca plus jednog iz Hrvatske i Slovenije. Predsjednik suda u Haagu imenovao je suce s liste sudaca koje je odobrio EU. Slovenija je u to vrijeme bila članica Europske unije, a Hrvatska nije. Dakle Slovenija je u tome imala prednost ispred Hrvatske.  
 
Skandalozno ponašanje Slovenaca
 
Pred nešto više od mjesec dana hrvatska i svjetska javnost su saznale o skandaloznom ponašanju dvoje Slovenaca, Jerneja Sekolca, člana Arbitražnog suda i Simone Drenik, članice stručnog tima i zastupnice slovenskog Ministarstva vanjskih poslova. Iz transkripta njihovih tajnih razgovora o povjerljivim dokumentima Arbitražnog suda, o mišljenjima i izjavama predsjednika suda Gilberta Guillaumea, može se zaključiti da je odluka o Savudrijskoj vali (Piranskom zaljeve) davno donesena i da će prema toj odluci “najmanje dvije trećine Savudrijske vali pripasti Sloveniji. U donošenju takve odluke, slovenska taktika i pristranost arbitražnih sudaca odigrali su veliku ulogu. Prema Večernjem listu, transkripti nepobitno otkrivaju i pokazuj da su se Jernej Sekolec i Simona Drenik “savjetovali o problematičnim točkama, analizirali sudačka mišljenja, dogovarali strategiju te planirali kako će Sekolec i privatno, na večerama, utjecati na pojedine suce da promjene mišljenja u korist Slovenije.  Sekolec je od Simone Drenik tražio i konkretnu pomoć, pripremu dokumenata kojima je želio utjecati na suce. Ona je pristala da mu pomogne i potvrdila da je s njezinim radom upoznat i slovenski minister vanjskih poslova Karl Erjavec. Da je slovenski minister o svemu bio upoznat moglo se naslutiti iz njegove optimistične izjave koju je dao u emisiji TV Velenja 23. ožujka ove godine. Tada je Erjevac rekao kako će Slovenija, prema neslužbenim informacijama koje posjeduje, “dobiti izlaz na otvoreno more”. Na upit koji je hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić uputila Arbitražnom sudu i slovenskoj strani da se očituju o izjavi slovenskog ministra vanjskih poslova, Haag je hladnokrvno odgovorio kako je interna istraga pokazala da curenja informacija nije bilo. Transkripti razgovora između Simone Drenik i Jerneja Sekolca opovrgavaju iskrenost Haaga.     
 
Poslije tolikih obmana, uvrjeda i pritisaka od Slovenske vlade i slovenskih političara, Hrvati su konačno shvatili slovensku taktiku, zakulisne igre i namjere. Hrvatska je progledala, ponadali su se neki Hrvati. Hrvatska vlada i zastupnici Sabora donijeli su odluku o izlasku Hrvatske iz arbitraže, no pitanja kopnene i morske granice između Hrvatske i Slovenije, ostala su neriješena. U interesu je jedne i druge države da dogovorom, čim prije, riješe pitanje svojih granica i uspostave trajne i prijateljske odnose. Jugoslavija i jugoslavenstvo više ne mogu biti razlog loših hrvatsko-slovenskih odnosa. Vrijeme je da Slovenci prihvate Hrvatsku s njezinim međunarodno priznatim granicama. Svoje vlastite probleme, bilo unutarnje ili vanjske, Slovenci ne mogu i ne će riješiti stvaranjem problema Hrvatskoj i Hrvatima. Hrvatska ne može i ne smije podleći ucjenama Slovenije i njezinih saveznika. S druge strane, Hrvatska također mora shvatiti da su dobri odnosi sa Slovenijom u njezinu interesu. Bez uspostave dobrih odnosa sa Slovenijom, Hrvatskoj će biti teško uspostaviti trajne i dobre odnose sa ostalim susjednim zemljama. Rješenjem graničnih sporova i upostavom prijateljskih odnosa, Hrvatska i Slovenija bi pomogle sebi a time ujedno i pružile dobar primjer ostalim zemljama koje su, raspadom bivše komunističke Jugoslavije, postale slobodne i nezavisne države.
 

Šime Letina

Povezani članci

Korupcija je mjera žilavosti komunizma

HF

Nije li se kokardom ratovalo protiv petokrake

HF

SLUČAJ PRGOMET – Tragom Kujundžića

HF

Top lista poznatih političara – gubitnika na izborima

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...