Zdvojni papa Franjo

Bezrazložno nas je ponizio pred Srbima

Imaju li katolici trenutačno tri pape? Papu Benedikta XVI. u miru, te dva „djelatna“ pape Franje – jednoga kao vjerskoga poglavara, nasljednika na Petrovoj stolici, dakle Papu i osobu Franju Zdvojnoga, kao privatnu ličnost. Taj drugi, svjetovni, privatni možda je i trojan, a možda i raz(s)trojan. Nekako se „nameračio“ baš na Hrvate katolike. Trese im Blaženog Alojzija Stepinca u kojega se oni uzdaju kao u sveca, čime ga i s pravom smatraju, kao takvome se utječu, kao takav im uslišava molitve, barem nekima, o čemu oni svjedoče, kao vjernici prvenstveno i dakako. U ime jedne univerzalne Katoličke Crkve, kao njen poglavar, isporučio ga je jednoj nacionalnoj, maloj, državnoj crkvi – Srpskoj pravoslavnoj. Nju pak Blaženik zanima tek u okviru tzv. jasenovačkog mita, dakle isključivo politički, da se mi ne lažemo i licemjerimo uokolo. Blaženog Stepinca je tako stavio na žrtvenik tzv. ekumenizma, potencijalnog i budućeg ujedinjenja katolika i pravoslavaca. Ujedinit će se tako, nada se netko, najprije Hrvati katolici i Srbi pravoslavci pa će kao „mali Rusi“ oni poslužiti kao primjer ujedinjenja s velikim „pravim“ Rusima?

Ne mogu se pačati u Božju volju, nu ljudski, ovozemaljski gledano, onako malo društveno-znanstveno, povijesno… – nema šanse za takav događaj ni u daljoj budućnosti. Dok zagrebački mitropolit Porfirije pjeva četničke ode popu Đujiću sigurno ne, a vjerojatnost da on i njegovi nasljednici to prestanu teži prema nuli. Naročito sada nakon što su četnici u Srbiji legalizirani – uskoro će i Milan Nedić i nedićevci – pa su isto ono što su i bili, i u odnosu na Hrvate, a bogme i ostale „narode i narodnosti“ na Balkanu, među kojima ima i pravoslavnih, recimo Makedonci. „Sprem'te se sprem'te“ još dugo će se oriti – pretpostavljam dok je SPC-a i Srba. Uostalom SPC Makedoncima ne priznaje Crkvu, a preko pačanja u Stepinca bogme ni Hrvatima jednu sasvim drugu, iako po vjerovanju blisku, pa i nešto, tisuću godina, stariju. Zemaljski gledano, takva je moja zemaljska misao, pačanje SPC-a u pitanje svetosti Blaženog Alojzija Stepinca, po pozivu pape Franje, ne će približiti Katoličku Crkvu u Hrvata Srpskoj pravoslavnoj. Dapače, ono će ih udaljiti.

Sa stajališta politike SPC-a i mnoštva, rekao bih svih svjetovnih srpskih nacional-šovinista, među njima i značajnog dijela klera SPC-a zajednička „komisija“ o Stepincu na utabanom je tragu kako su ovdašnji (hrvatski) katolici ustvari Srbi katolici. Da je utemeljena „bratska komisija“ koja bi propitivala jednoga srpskoga pravoslavnoga sveca, a našlo bi ih se, i jednoga katoličkoga, hrvatskoga, možda bi se u svemu moglo pronaći neko zrnce toga ekumenizma, približavanja – ovako je to samo politički pritisak sa srpske strane, preko SPC-a, a bogme i Vatikana na Hrvate. Utemeljenjem ovakve „komisije“ SPC se može smatrati političkim pobjednikom i nastaviti svoju ničim utemeljenu tezu kako su Hrvati Srbi katolici – ako već nisu onda će jednom biti. Doduše za to bi bilo potrebno jedno novo osvajanje. Ukoliko na strani Prvog Rima i Trećeg Rima, Vatikana i Moskve postoji ikakva želja i namjera k većemu približavanju, brzo ujedinjenje nije vjerojatno, onda to odatle treba i početi, a ne da i Vatikan kao sasvim obična svjetovna globalistička ideologija počinje lomiti najprije male (vjerske, vjersko-nacionalne) identitete. Najprije Hrvate za neku vrstu „pokazne vježbe“.

Kad dodam šale male pape Franje kao osobe, skoro bih rekao i sprdnju i ne bih pogriješio. Osobno, dakle, svjetovno valjda o ukazanjima Gospe u Međugorju, onda mi ne preostaje drugo do li s tugom konstatirati kako je dotični Papa, otvorio frontu protiv Hrvata katolika. Papa je čovjek, pa i griješan, nu ima li on pravo na svjetovne ekshibicije ovoga tipa? Uvjeren sam da ne sve dok je Papa; dok ima taj vrhunski vjerski katolički papinski „imunitet“.

Ne pačam se u međugorska Gospina ukazanja, jesu li stvarna ona 1981., a ova kasnije „telegrafska i mobitelska“, da parafraziram ličnost Franjinu, ali je elementarna činjenica da se u Međugorju godišnje milijuni ljudi, žena, katolika mole Bogu, Sinu Božjem i Blaženoj Djevici Mariji. Možda se radi o financijalnom interesu; mali škrti hercegovački fratri daju tog beriva u vatikansku blagajnu. Pa valjda nije to peoblem. Moje pak znanje o vjeri mi kazuje kako nema krivog ni mjesta ni vremena za molitvu. Ako pak Vatikan, i Papa kao crkveni poglavar, tvrdi da ima onda neka to kaže recimo na twiteru barem. U vrijeme kad kršćanstvo rapidno slabi, neki govore i polako nestaje, a za tzv. Zapadnu Europu se to može tvrditi bez grješke – ona je prema sadašnjoj situaciji sa svojim kršćanstvom pri kraju, pokorava se svemu i svačemu samo ne Bogu tresti, a bit ću i izravniji, od strane Pape dezavuirati jedno mjesto milijunske katoličke molitve kao što je Međugorje – svašta bih rekao, nu to bi sigurno bio veliki grijeh, pa ću ga nastojati zatomiti i u mislima. Potvrda ukazanja ionako je u „nadležnosti“ Vatikana i papâ, nu sprdnji tamo svakako nije mjesto, niti mu je ona u „nadležnosti“. Ali, tko sam ja da mu sudim?

Mato Dretvić Filakov