Iza sporazuma OPEC-a

Rusija i Saudijska Arabija su postigle dogovor o uvođenju privremene mjere, kako bi kupile malo vremena

Zemlje članice Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) objavile su prošlog tjedna da su se dogovorile o smanjenju proizvodnje nafte. Vidjet ćemo hoće li one uistinu postići sporazum krajem studenog. Mediji su se rastrubili o tom događaju kao da je to uspjeh za OPEC, koji se nije približio ovako blizu prilagodbi svoje proizvodne kvote od 2008., kada je morao prilagoditi svoje tržište nakon izbijanja financijske krize i nakon njenog utjecaja na energetski sektor. Ovaj put, međutim, utjecaj i podrška Rusije, koja nije članica OPEC-a, pomogli su u stvaranju poticajnog zamaha za postizanje sporazuma među članicama OPEC-a.

Svijet danas izgleda mnogo drugačije nego što je izgledao 1970., kada je OPEC bio učinkovit kartel koji je kontrolirao veći segment tržišta energije. Sjedinjene Države su ulagale u tehnologiju, kako bi povećale proizvodnju nafte i produktivnost. Ono što je još važnije, nafta je izgubila dio svog udjela u globalnoj potrošnji energije. Nedavni podaci koje su objavili Svjetska trgovinska organizacija i Međunarodni monetarni fond pokazuju da će se i dalje nastaviti trend smanjivanja međunarodne trgovine i gospodarskog rasta. To nije dobra vijest za tržište nafte. Potrošnja energije ovisi o ekonomskoj aktivnosti.

Financijska i gospodarska kriza je 2008. uzrokovala pad uvoza stranih proizvoda, posebno u SAD-u i Europi. Kina je najviše pogođena, jer je veći dio njenog izvoza išao na američko tržište, te na tržišta europskih zemalja. Usporavanje izvoza prisililo je Peking da uvozi manje industrijskih roba. S druge strane, to je izazvalo pad cijena nafte, uz istodobno povećanje  ponude.

Od 2010. godine, nade da će doći do relativnog ekonomskog oporavka, koje su bile potaknute američkim gospodarskim oporavkom, izazvale su rast cijena nafte. Taj trend je završio 2014. godine, uzrokujući ekonomske probleme Europskoj uniji, kao i političku dezintegraciju, popraćenu sukobom u Ukrajini i eskalacijom rata u Siriji. Kinesko gospodarstvo se također nije oporavilo, zbog svojih strukturnih problema, kao i zbog kontinuiranog pada potražnje iz SAD-a i Europe. Svi ovi čimbenici su uzrokovali smanjenje potražnje i ponude u energetskom sektoru. OPEC je izgubio mnogo kontrole koju je nekada imao nad naftnim tržištem. Kartel sada ima samo oko 40 posto svjetske proizvodnje nafte, premda zemlje članice imaju više od 70 posto svjetskih rezervi.

Zemlje članice su se navodno nakon 2014. odlučile usredotočiti na povećanje svog udjela na tržištu. SAD, Rusija i Kina (od kojih niti jedna nije članica OPEC-a) danas su vodeći svjetski proizvođači nafte, te svojim djelovanjem utječu na cijenu nafte. To je razlog zašto je zadržavanje i povećanje sadašnjeg udjela na tržištu važno za zemlje članice OPEC-a – jer je to  jedini način na koji mogu zadržati neku vrstu utjecaja na cijene nafte. Zadnje izvješće koje je objavila Međunarodna agencija za energiju pokazuje da je povećavanje proizvodnje nafte u Saudijskoj Arabiji, Iranu i Iraku uzrokovalo da udio isporuke bliskoistočnih proizvođača na tržištu nafte sada iznosi 35 posto globalne isporuke nafte, što je najviša razina od 1975. Međutim, u izvješću se također potvrđuje da neke zemlje Perzijskog zaljeva, koje su mogle povećati proizvodnju, to nisu učinile. Iran je čak usporio ritam proizvodnje, nakon rekordnog porasta proizvodnje nafte u prvih pet mjeseci ove godine. Irak je također usporio tempo proizvodnje, nakon rekordne proizvodnje u siječnju 2016. i, s obzirom na zabrinutost za sigurnost i zbog oštećenja infrastrukture, malo je vjerojatno da će ova zemlja uskoro povećati proizvodnju nafte. Samo je Saudijska Arabija i dalje nastavila povećavati proizvodnju nafte.

Saudijska Arabija je povećala svoju proizvodnju u isto vrijeme kad je njeno gospodarstvo bilo pogođeno niskim cijenama nafte. Prihodi od nafte čine 90 posto vladinog proračuna, te 40 posto BDP-a zemlje. Saudijska Arabija je 2015. imala deficit od 21,6 posto BDP-a – što predstavlja povećanje od 3 posto u odnosu na 2014. godinu. Rijad se nada da će smanjiti deficit na 13 posto u 2016. U kolovozu je objavljeno da je Saudijska središnja banka ponudila nespecificiranom broju banaka u kraljevstvu iznos od ukupno 4 milijarde dolara u kreditima tijekom godinu dana, kako bi se poboljšala likvidnost tržišta. Međutim, 4 milijarde dolara je prilično mali iznos, s obzirom na veličinu gospodarstva ove zemlje. Krediti pokazuju da je Saudijska Arabija dosegla prijelomnu točku zbog niskih cijena nafte, te smatra da treba djelovati, jer strategija OPEC-a, koja je usredotočena na povećanje udjela na tržištu,  očito ne dovodi do ubrzavanja korekcije cijena na tržištu nafte.

Rusija je u sličnom položaju. Rusija kroz izvoz nafte ostvaruje više od 50 posto proračunskih prihoda, a o tim prihodima ovisi gospodarski rast Rusije. Niske cijene nafte uzrokovale su drugu recesiju u Rusiji u manje od 10 godina, jer se Rusija nije u potpunosti oporavila od financijske krize 2008. godine. Teška ekonomska situacija  dovela je do socijalnih problema, prisiljavajući Kremlj na traženje rješenja. Zbog toga je Rusija podržavala ideju o smanjenju proizvodnje u zemljama članicama OPEC-a od početka ove godine, te je čak i pokušala postići dogovor sa Saudijskom Arabijom. Na marginama samita G20 u Hangzhou, Saudijska Arabija i Rusija su se dogovorile o osnivanju radne skupine, te da će surađivati kako bi pokušale stabilizirati nestabilno tržište energenata.

Sporazum između Moskve i Rijada neće dovesti do usklađivanja vanjske politike dviju zemalja, niti će uzrokovati usklađivanje u drugim područjima, čak i ako je možda olakšao postizanje  sporazuma između Iranaca i Saudijaca unutar OPEC-a. Nema naznaka da će Rusija promijeniti svoje stajalište prema Bliskom istoku. U Siriji će Moskva i dalje nastaviti podupirati Bašara al-Asada, dok će ga Saudijci i dalje pokušavati srušiti.

Iranci su shvatili da čak i zbog ukidanje sankcija, povećanje prodaje nafte neće moći riješiti sve njihove ekonomske probleme. Međutim, naftna industrija i dalje je ključni sektor koji ostvaruje neposredne profite, bez obzira koliko oni bili ograničeni. Sporazum između Rusije i Saudijske Arabije, kao i potencijalni dogovor između Irana i Saudijske Arabije postignut na sastanu zemalja članica OPEC-a prošlog tjedna, stoga samo znači da su sve tri zemlje dosegla točku u kojoj se cijena nafte pokazuje kao pravi problem, te je u stvari ključna za stabilnost ovih zemalja.

Svaki put kada OPEC objavi pozitivnu najavu, tržište reagira i cijene nafte rastu. Problem je u tome što je takav porast kratkoročan, te nema razloga vjerovati da će ovaj puta biti drugačije. Tržište neće dozvoliti održivi rast. Čak i ako sporazum zemalja članica OPEC-a bude potvrđen, zamrzavanje proizvodnje i mogućnost povećanja cijena nafte bit će snažan poticaj da se opet počne bušiti na naftnim poljima u Kanadi i SAD-u, te pumpa skuplja nafta od one bliskoistočnih proizvođača. Ta povećana ponuda će onda utjecati na snižavanje cijene nafte. Međutim, to će potrajati samo neko vrijeme. Dakle, Rusija i Saudijska Arabija kroz dogovor o zajedničkom djelovanju na postizanju sporazuma među zemljama članicama OPEC-a o smanjenju proizvodnje nafte,  zapravo kupuju ono što im je najpotrebnije – vrijeme.

Antonia Colibasanu, Geopolitical Futures, Austin, Teksas