Hasanaginica u Zadru

Hrvatska usmena balada nastala između 1646. i 1649. godine

Ususret kazališnoj sezoni, u HNK Zadar je u četvrtak, 6. listopada, u 20 sati na programu je bila predstava Hasanaginica, prema istoimenom djelu Milana Ogrizovića. Predstava je nastala u produkciji Otvorena Scena Obala iz Sarajeva, režirao ju je Admir Glamočak, a u njoj glume studenti Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo: Nadine Mičić, Martina Mandek, Deni Mešić, Nedim Džinović, Zoran Dragićević, Fatima Kazazić, Tea Šimić i Maja Mirela Jurić. 

Hasanaginica hrvatska je usmena balada (hrvatska pučka pjesma) koja je nastala između 1646. i 1649., u okrilju ugledne begovske obitelji iz Imotske krajine, tada dio Bosanskog pašaluka, i prepričavala se, prepričavanjem prenosila s koljena na koljeno od uha do uha uz ognjišta po Imotskom i okolini dok je od zaborava ne otrgnu italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774., nazivajući je "morlačkom baladom" (morlačka = ilirska). Objavljena je prvi put u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji 1774. Od tad, od tog trenutka počeli su se nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena nisu ostali ravnodušni prema njoj: Johann Wolfgang Goethe (1775.), Walter Scott (1798.), A. S. Puškin (1835.), Adam Mickiewicz (1841.)… tek su neki velikani svjetske književnosti koji su prevodili Hasanaginicu. Za nju se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koja je ikad nastala, ako ne i najljepša.

Hasanaginica je poslužila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu2000. Libretoje napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je potpisao Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona Sarajevske opere Amila Bakšić. Godine 1967. snimljen je i igrani film Hasanaginca.

Pozadina i stvarni likovi

Pouzdano se smatra tragom povijesni izvora kako je ova balada nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi bajkovite planine Biokovo (1762 m). Radnja se događa u Vrdolu (današnjem Zagvozdu) i Župi, gdje je Hasan-aga Arapović (Arapović često hrvatsko prezime ne samo u BiH) imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njezin grobleži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvaćala vodu.

Povrjede, ljute bojne rane, koje se spominju u baladi, Hasan-aga je zadobio u borbi s „kršćanskim odmetnicima“ (1645.-1669.). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović), (Pintoroviće u jednom svom znanstvenome radu dr. sc. Rajko Glibo spominje kao neupitne Hrvate) nije ga nijednom posjetila, "od stida", kako navodi pjesma. Vrijeme je to patrijarhalnog vremena kad se isključivo smatralo da je ženino mjesto u kući s djecom. Tri kantuna kuće i četvrti kantun pride. Brižno građeni i strogo održavani svjetonazori.

Naljutio se silno silnik Hasan-aga nadajući se kako se ona ne će držati tog kodeksa kao pijan plota, već nošena sevdahom pohitati mu u zagrljaj i vidati mu rane. Posla ženi poruku da ga ne čeka na dvoru te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, razumjeti njen položaj, no on je po dolasku tjera sa dvora. To se najvjerovatnije događa između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njezine želje ugovara braks imotskim kadijom. Jednim od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući osobnu korist iz tog braka, okoristiti se njime. Unovčiti suze i bol majke. Hasanaginica, tada već psihički slomljena žena pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i oprosti se od njih. Neupitnom pokaza se Hasan-agina surovost kad doziva djecu, "sirotice svoje, koje majka ne će ni da pogleda". Njezino srce ne izdrža te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu: Uput se je s dušom rastavila, od žalosti gledajuć sirote!

Teško je sa sigurnošću znati što se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve, a možda samo poneki fragmenti. Ali neupitno dogodilo se. Zna se kako su sljedeće osobe stvarno postojale: Hasan Arapović – Hasan-aga,graničar tadašnje bosanske države. Hasanaginica – Fatima Arapović(rođ. Pintorović), Hasan-agina žena, Beg Pintorović, brat Fatime Arapović. Postoje ostatci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin grob u blizini. Bosanskohercegovački književnik Alija Isaković iznio je zanimljivu tvrdnju, napola u šali, napola u zbilji, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica nemajući komu drugom ispričati svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost ne bi trebala isključiti. Odbaciti ni u kom slućaju.

Hasanaginicina krivica

Ova pjesma nad pjesmama ovih prostora i ne samo njih predstavlja cjelovitu duševnu dramu i tragični udes junakinje koja se ne može oduprijeti običajnim normama patrijarhata. Hasanaginica Otvorene Scene Obale iz Sarajeva, studenata Akademije scenskih umjetnosti iz Sarajeva, u režiji Admira Glamočaka čini iskorak redateljskom invencijom i novim čitanjem Hasanagice, zanimljivih kazališnih rješenja. Iz naše književne baštine i našeg književnog nasljeđa, epsko-lirska balada Hasanaginica i temom i umjetničkom formom inspirativna je i za današnjeg čitatelja. Nastala sredinom XVII. stoljeća u Imotskoj krajini, Hasanaginica ne prestaje buditi pozornost i interesiranje. Ali, budi i otvoreno pitanje za razumijevanje patrijarhalne dominacije u burdijeovskom smislu. Simbolično nasilje proizilazi iz tradicije ovdašnjih plemena, njihovih običaja u kojim ženi pripada točno određena društvena uloga i prostor i izvan tih zadatosti ne može niti smije. Nije samo strah opreka. Njezinu posvećenost obitelji i pasivnu ulogu određuje prvo njen rod i podrijetlo, a zatim novostečeni dom u kome neupitno dominira muškarac, iako ona sve drži na sebi i za sve odgovara. U svemu i sva okrenuta svom muškarcu, svome gospodaru, udovolji njega, njemu, njegovoj milosti i nemilosti svejedno. Takav naslijeđeni oblik ponašanja, mentalni obrazac, sklop, karakterističan za većinu zajednica u ovome dijeli središnje Europe. Predstavlja kulturološki obrazac koji čak i po nalazima suvremenih kulturnih antropologa jest forma dugog trajanja utemeljena u običajnoj svijesti i praksi naroda i ne mijenja se istovremeno s promjenom društvenih odnosa ili državnih oblika. Teško se poništava i briše, dijelovi nje pa i ona sama neuništivi su i u ovome dan-današnjem vremenu.

Čitava unutarnja dinamika balade, krivica – bez krivice, glavne junakinje Hasanaginice. Izuzetno donesena atmosfera, donesena do suza potresene publike izuzetno posjećene predstave, znalačkom izvedbom kao da pred sobom imamo doajene glumišta, posebice u liku majke, pa Hasanagince, Hasanage, imotskoga kadije, briljantno odglumljenoga, bolje reći življenoga na sceni lika Hasanage, one posebitosti i uvjerljivosti, unošenja sebe u lik imotskog kadije, nadogradnje lika. Kolike sam uvjeravao u godine Nadine, što je kompliment sam za sebe, zrela i uspjela izvedba na zadovoljstvo ne samo meni, koji sam o njenome neupitnome talentu već pisao. Predstava sama po sebe spada u sami gornji vrh, uz male scenske korekcije do najveće moguće ocjene.

Čovjek je biće za patnju, na realističan način kazuje nam kazališteOtvorena Scena Obala iz Sarajeva, studenti Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo: Nadine Mičić, Martina Mandek, Deni Mešić, Nedim Džinović, Zoran Dragićević, Fatima Kazazić, Tea Šimić iMaja Mirela Jurić. Prihvatiti ili ne tu situaciju, suočavamo se neposredno i najintimnije dok gledamo izvedbu dramskog djela Hasanaginca na kazališnoj sceni HNK Zadar. Dramska izvedba skladno korespondira sa tekstom, glazbom, glumom, pokretom, žanrovski je vjerojatno najuvjerljiviji umjetnički izraz. Hasanaginica, ta naša pjesma nad pjesmama, sažeta u kratkoj formi lirske balade, predstavlja cjelovitu duševnu dramu i tragični udes junakinje koja se (ne)odupre običajnim normama patrijarhata. Gubi tog vremena. Smrt logično slijedi i izlaz je iz zamršenog labirinta života, u trenutka kad se pomisli kako će sve završiti hepi.

Redatelj kazališne predstave Hasanaginca Admir Glamočakizoštrio je nekoliko elemenata u dramskoj radnji Hasanaginice. U prvom planu melankoličnu patnju Hasanaginice za tek rođenim i ostavljenim sinom, zatim neuzvraćenu ljubav junakinje, njezin prigušeni ljubavni bol, eros, sevdah. Povrijeđeni muški ponos Hasan-agin, prijezir njegovoj muškosti, prekaljenog ratnika i osvajača. Ni s jednom drugom ženom, robinjama u svom šatoru što se bijeli u gori zelenoj, Hasan-aga ne može zadovoljiti žudnju svoje puti. Sputan hladnoćom, ljubavlju i mržnjom prema nedostižnom idealu sevdaha.

Nikola Šimić Tonin