Kad nakrivi šešir

Ne čuje se više onaj topot konja

 

 

Sve češće me stigne neka tuga, sjeta.

Vraćaju se misli nazad u djetinjstvo…

Majka, braća, otac, prijatelji moji,

sve što lijepo bješe rado zapamtismo.

Učio me didak kako vrance tjerat,

za poklade jahati, na zadnje ih propet.

Skupljaju prašinu amovi, kajasi.

Kandžija što pucati nikad neće opet.

 

Ni vranaca više nema kao prije

kad srce poželi kajase poteći…

Ponavljo sam svaki pokret svoga dida,

pozorno slušao što mi želi reći…

 

Ne čuje se više onaj topot konja

ni škripa karuca, pucanje kandžije.

Nema one duše staroga didaka

kad nakrivi šešir, brkom se nasmije.

 

U albumu starom tek vidjeti možeš

livade zelene, blago kako pase.

Ponosan je bio nada sve pravedan,

samo nikom nikad nije dao na se.

 

I danas se sjećam, znao mi je reći:

„Najveće bogatstvo po svome je hodat.

I kad budeš gladan ostavi to dici,

ovaj komad njive nikad nemoj prodat.“

 

Odavno već nitko ne navraća amo.

Tek s vremenom vitar, a suze se suše.

Proljeće je evo, umro pjesnik stari

Ljiljani cvjetaju, pjesme utihnuše.

 

Vladimir Živaljić, Vukovar