Na Ovčari gori svijeća more Ni plača. Ni vriska. Ni utjehe neba. Samo crna rupa zaborava… I riječ prigušena. Tijela trula. A zna se i pamti Čija ih je ruka utrnula, Čije su ih prikovale žice! (On, Svevišnji, Kad nas jednom na svoj sud pozove, Prepoznat će svakog od nas lice.) Ni uzdaha. Zvuka. Kamen Dunav! I kamena Vuka! More svijeća gori na Ovčari. Mrtve oči mole Da se ljubav vrati, Da se žitno polje Zlatnim klasjem zlati, Da ih smrtne rane Nikad više ne zabole! Na Ovčari gori svijeća more Zri modra tišina. Iz dubina Mrtve oči O Hrvatskoj zbore. (Siniši Glavaševiću i svima onima koji su živjeli i ginuli za spas Vukovara – za vječnost Hrvatske!) Malkica Dugeč, 20. 11. 2002.