Paulovnija – drvo budućnosti

Zašto ga ne saditi i na padinama Srđa

Imade već petnaest godina kako promičem sadnju ovog višestruko korisnog i lijepog drveta. Paulownia tomentosa, danas prevladava u hrvatskom jeziku ime paulovnija (nekad pavlovnija) ime je dobila po ruskoj princezi Ani Pavlovnoj iz sredine XIX. stoljeća, ženi nizozemskoga kralja koja je stjecajem okolnosti živjela u Belgiji. Zato stablo zovu i princezino drvo, te zmajsko drvo jer je prema predaji kineskoj Feniks silazeći na zemlju prvo odmorio upravo na tom stablu.

U drevnoj Kini sadila se pri rođenju ženskoga djeteta, a sjekla pri udaji, što je bio svojevrsni miraz. U Japanu stablo je predstavljalo simbol vrline, istrajnosti i žilavosti – tako da je najviši orden imperijalnoga Japana bio orden paulovnijinoga lista. Iz Kine stablo je udomaćeno u Japanu, a zemljopisne prepreke u širenju činile su močvare jugoistične Azije, Himalaje i Sibir. Uspijeva u umjerenom i suptropskom podneblju; u hladnijim klimama treba biti starija sadnica i dosta gubi cvijeta, te sporije raste.

Njezine prednosti su čudesne; u dvije godine može narasti 6 metara, slabo je zahvaća požar, za sječu je zrela već oko desete godine, ne traži posebnu njegu, cvijet jako vole pčele (med je sličan bagremovom), u deset godina upije 500 kg CO2, mek i vertikalan korijen ne čini štetu, zadržava zemlju gdje je erozija (zato se sadi u kineskim žitorodnim područjima, te u Vojvodini u kojoj šume skoro i ne postoje), dobar je "pionir" u kršu, čisti zemlju i privlači vodu, otporna je na bolesti, lišće jedu perad i stoka, od drva se izrađuju suveniri, glazbala, daske, "kaubojski gradovi" za potrebe filma, manji bezbojni lak. Paulovnijine sjemenke pod povećalom izgledaju kao barokna ogledala. Jedan orašasti plod paulovnije sadrži ih na tisuće.

Biljka se koristi i u medicini protiv stafilokoka, za bojanje kose, protiv astme itd. Lijepi zvončići lila cvjetova rastu u grozdovima i dobri su za čaj. Gledao sam u našem Trsteniku kako borovi rastu jedan iz drugoga kao kupus. Mene bi radovali maslinici i vinogradi, ali kada su već ljudi pobjegli sa sela i kada napreduje makija tada bi Paulovnija u Hercegovini i Zagori mogla donositi stotine eura koristi po stablu. Stoji primjedba, pa čak i optužba da je paulovnija invazivna vrsta i da nije autohtona, ali bor je još invazivniji (posebno alepski) i dok paulovnija poboljšava zemlju i pomaže rast drugih biljaka, bor je uništava. Bor je vrlo dekorativan u priobalju i na otocima; tu neka i ostane.

Sadnja uz nebodere i autoceste je dobra, ona raste preko 25 metara, nema teške grane, lako se oblikuje krošnja, ljeti čini divan hlad da bi već u jesen ostala bez lišća sve do travnja. Najjače zemlje proizvođači i potrošači su Kina, SAD, Japan, Australija, Paragvaj a u novije doba pretekli su nas u sadnji Talijani, Mađari, Bugari, Srbi. Zanimljivo je da su izvrsni briketi od toga u prirodi slabogorećeg drveta, iako je to protivno logici da lagano i šuplje drvo ima kvalitetne brikete.

Postoje i druge kulture koje treba uvesti poput stevije (odlična i zdrava zamjena za šećer), bambusa, smilja i drugoga aromatičnoga i ljekovitoga bilja, te rogača koji propada iako može dati fenomenalne kolače, kruh(!), pa i zdravu čokoladu. Mislim da Hrvatska ne smije sebi dopustiti da uvozi rogač u prahu iz Nizozemske, Morač (bebi – bibi) iz Njemačke, smokve iz Albanije, bademe iz SAD-a (Kalifornija) itd. Zašto ne bi kako je predlagao pokojni dr. Bruno Šišić padine Srđa bile u bademima (mjendulima), višnjama, lovoru i lavandi?

Slikovni rezultat za paulownia tomentosa seeds enlarged <http://www.plantatlas.eu/images/za_paulownia-tomentosa.jpg>

Teo Trostmann