Baš me „navukao“ naslov u beogradskim Večernjim novostima od 18. studenog 2016.: „Putinova turneja po Srpskoj“. Odmah sam razumio – za početak tipična medijska navlakuša i „srpska posla“. Ne će po srpskoj republici hodati Putin već njegov kip. Preciznije diljem te tvorevine nosit će se njegov kip. U prirodnoj veličini, a ne će „hodati“ Putin sam već u društvu cara Nikolaja Romanova Drugog, također u prirodnoj veličini.
Njihovi kipovi su već posvećeni u Ruskoj pravoslavnoj crkvi Sv. Trojice u Beogradu u nazočnosti ruskih vojnika koji su sudjelovali u vojnoj vježbi u Srbiji „Slavensko bratstvo 2016.“. I tako, nakon što kipovi , kako se kaže u tekstu, „dva velikana ruske povijesti“ „prošetaju“ po tvorevini završit će skoro kao sveci u kompleksu „ruskog manastira Svete Matrone Moskovske“ na planini Vučjak, na tromeđi Doboja, Dervente i Modriče“, koji samo što nije dovršen. Ondje se planira izgraditi i etno-selo sa srpskim, ruskim, grčkim, crnogorskim, makedonskim i ukrajinskim tradicijskim kućama, te športsko-rekreacijski centar.
Mjesta za bošnjačko-muslimansko i hrvatsko eto nema, a nema tamo, na toj „tromeđi“ više ni njih. Iako nešto krnje izgleda da će na planini Vučjak slavensko bratstvo cvasti: pravoslavno, etničko, vojno – ne računajući grčki „višak“. Nekoliko je znakova koje nosi ova „predstava“. Svojedobno su komunističke partije gradile, baš tako gradile kipove svojih živih vođa, svojih svetih partijskih svetaca, danas to čini samo Sjeverna Koreja, koliko mi je poznato – ne računajući onaj Muzej voštanih figura u Londonu. Sada vidim kako se Ruska pravoslavna crkva žuri u kipu „osvetiti“ (posvetiti) živoga Putina. Ne znam čini li to u Rusiji, a i da čini ne bi me brinulo, ali u Doboju…, to je već nešto drugo.
Što se događa, mijenja li to sveta crkva, svetu komunističku partiju? Ako je tako onda je to isto, samo drugačije pakirano. Međutim, nešto drugo me daleko više zabrinjava i plaši, jer simbolički i mobilizacijski (Srba) gledano tako je sve i počelo sredinom i drugoj polovici osamdesetih, baš na tim prostorima – naime nošenjem kostiju Kneza Lazara, srpskog sveca, dakako u organizaciji SPC-a. Nakon što su one pronijete, nakon što je obavljena ta svetosavska, ideološka, mobilizacija – otpočela je srpska agresija.
Velika Srbija, i Srbi na zemlji i „najveća nebeska država“ (episkop šabačko valjevski 16. 10. 1988. pri „dolasku svetih moštiju“ u Šabac s Ozrena) učinila je što je učinila narednih godina. A sve je eto bilo najavljeno i „zateftereno“ neživom tvari, kostima. Sad po bosanskom susjedstvu putuje, od grada do grada također neživa, ali posvećena materija – Putinov brončani kip i kip Cara Nikolaja Romanova – krenula je baš nekako o padu Vukovara. Kud baš? SPC je malo po strani, u prvom planu je Ruska pravoslavna crkva i strukture vlasti srpske republike. Čitam to ovako: Onda jedan Car (nekad ga zovu i „knez“) nije bio dostatan, pa sada na turneju upravo kreću čak dva. Problem je u tome što je jedan živ – a, posvećen, set. Najmanje, više nego zanimljivo, ali valjda još netko čita.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više