U nekim društvima bi novinara Večernjeg nabili na kolac, u nekima zatvorili…

U Turskoj postoji zakon koji zabranjuje vrijeđanje i omalovažavanje države i njenih službenika

Novinar Večernjega lista Goran Gerovac postavlja naizgled hamletovsko pitanje koji je smisao postojanja države Hrvatske; zapravo iskazuje visok stupanj neciviliziranosti i bezobraznosti – objasnit ću zašto. Slično pitanje postavlja i Dostojevski u „Braći Karamazovima“ o Fjodoru Pavloviču, lakrdijašu, bludniku i sebičnom slabiću; čemu živi takav čovjek? A složit ćemo se, prosječni Ivan, Jean, John, Vanjuška, Juan… nisu zli i iskvareni poput spomenutoga Fjodora ili živopisne babe lihvarke u „Zločinu i kazni“, oni žive svoje male živote daleko od misli Sokratovih, Teslinih, Goetheovih baveći se svakodnevnim banalnim sitnicama poput režija, kredita, punice, neposlušnih sinova, antipatičnih šefova, čangrizavih supruga, eventualno se ponetko od njih bavi viškom kilograma, rakom ili šašavom ljubavnicom.

Tako će neki poluinteligent među njima pritisnut egzistencijalnom tjeskobom postaviti pitanje koji je smisao postojanja čovječanstva i države, te doći do neobičnih odgovora:

1. rasist – smisao je u stvaranju rase gospodara. Hitler je u stilu našeg novinara smatrao da male narode treba ukinuti, pa i još užasnije, uništiti protivnike (zamišljene i stvarne), te hendikepirane.

2. elitist – „prosvjećene“ elite trebaju zavladati nakon što se mase prorijedi ratovima i bolestima, te toliko psihički i moralno uništi da ljube čizmu koja ih gazi

3. socijalist utopist (iluzionisti poput Tsiprasa) – stvaranje socijalne države (kako?, kakve?)

4. vjernik – da svi povjerujemo u isto i postanemo braća

5. nacionalist – govori „bre srpski (engleski, francuski…) da te ceo svet razume“

6. liberalni demokrat – demokracija kao čarobni štapić koji će uz samoregulirajuće slobodno tržište sve riješiti.

A tih fraza o odumiranju države i nacije, besklasnom (prije beskvasnom) društvu te „prevaziđenosti“ religije smo se mi stariji naslušali od vječitih državnih filozofa (perolakih u usporedbi sa Hegelom), i danas uglednih članova akademske zajednice. S biološkoga i biheviorističkoga gledišta čovjek je radoznalo biće koje voli komunicirati i živi u zajednicama. Kvalitet zajednice ovisi o moralu, kreativnosti i organiziranosti iste.

A temeljne vrijednosti imaju opet sveze s tradicijom (najčešće duhovnošću) tj. odgovorom na pitanje čemu živimo. Ni Tolstoj nam u „Ratu i miru“ ne objašnjava smisao povijesti kroz borbu ruskog naroda protiv Napoleona, ali otkriva nam dublji smisao žrtvi i patnji koje mi ne možemo spoznati već samo naslutiti.

Možemo se pitati čemu postoje višenacionalne zajednice (mnoge su se raspale poput Sovjetskoga Saveza, Austro-Ugarske, Yuge), možemo se pitati kako zajedno funkcioniraju različite rase i religije u SAD-u i hoće li doći do homogenizacije američkog „bosanskog“ lonca ili raspada na regije. Slično je i s EU-om! A smisao postojanja naroda? (od kojih su mnogi izumrli, asimilirani ili poput Kurda razdijeljeni između više država). To je besmisleno pitanje. Fašizam u Italiji, nacionalsocijalizam u Njemačkoj, komunizam u Rusiji bili su gigantski promašaji pa nitko ne dovodi u pitanje smisao tih država.

Kao što sam tu kao pojedinac, u ponekim stvarima bolji, u ponekima pak gori od prosjeka, tako je i narod tu; ne baš sakrosanktan poput atoma, ali svoj i s pravom na vlastitu državu i sudbinu, pa i na grješke ako baš hoćete, “je suis comme je suis“, kažu Francuzi. U nekim nekultiviranim i osjetljivijim društvima bi našeg Večernjeg novinara nabili na kolac, u nekima zatvorili (u Turskoj postoji zakon koji zabranjuje vrijeđanje i omalovažavanje države i njenih službenika – tzv. turkuluk), a ni u superdemokratskom SAD-u ne bi dobro prošao, jer tamo je patriotizam ucijepljen u građane. Postavlja se pitanje smisla postojanja takvih novinara i novina; ipak kažem da on postoji u dijalogu, postoji kroz dijalektiku!

Nema glupih pitanja,ima samo glupih odgovora. Postoje ljudi koji postavljaju pitanja o smislu čovjeka i društva, postoje ljudi poput Abbe Pierrea, Majke Tereze, Davora Pavune, Marka Mujana koji pružaju odgovore. A zašto autor ne postavlja pitanje koji je smisao zapadnih ekonomija koje gomilaju dugove, bilježe negativni demografski rast uz povećanu nezaposlenost, zagađenje i moralnu devijaciju, osobito mladeži. Koji je smisao zapadne kulture s glazbenom kakofonijom, likovnim nihilizmom, urbanom bezličnošću? Zašto bi netko postavljao smisao Samobora ili Trogira, a ne i pitanje smisla New Yorka, Tokija ili Chong Qinga? Zaista demokratski je da se netko opredijeli za votku, Coca Colu, hamburgere i čips a netko za mediteransku kuhinju, uostalom ni u pojmu ljepote ne mogu se dva čovjeka složiti. A tu je i dublje pitanje koje je predsjednik Vlade slučajno postavio; naime postoji li slučajnost u svemiru?

Možemo se pitati i za smisao herojske pogibije Ljubice Gerovac (u partizanima 1942.), inače sestre Vere Gerovac, supruge Jakova Blaževića koji je (gle koje li slučajnosti!?) sudio Stepincu i bio angažiran igrom slučaja u jugokomunističkom Dinamu.

Teo Trostmann