Bosna nepobitna hrvatska zemlja

Stara hrvatska država u viđenju Tome arhiđakona

 

 

Prikaz knjige: Toma arhiđakon, Historia salonitana – povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, Književni krug Split, 2003.

Splitski arhiđakon Toma (oko 1200. – 1268.) vjerojatno je potjecao iz splitske patricijske obitelji. Početno se školovao vjerojatno u Splitu, a nakon toga je studirao pravo u Bologni, gdje je upoznao političke, društvene i crkvene prilike tadašnjega vremena. Volio je posebno propovijedi Franje Asiškoga pa otuda potječe i njegova naklonost prema franjevačkim redovnicima, što ga kao posredna činjenica dublje približava hrvatskom narodu. Nakon povratka u rodni grad bio je gradski notar, a 1230. godine izabran je za arhiđakona. Zastupao je načelo da Crkva treba ostati neovisna o svjetovnoj vlasti te da laici nemaju utjecaja na izbor biskupa. Kao pobornik komunalne samouprave posredovao je u smirivanju političkih sukoba. Godine 1243. izabran je za splitskoga nadbiskupa, ali se srećom morao odreći službe pa se posvetio svom historiografskomu radu. Tada je i napisao latinskim jezikom svoju „Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa (Historia Salonitana).

Tomina "Povijest" po ocjeni kritike pripada žanru gesta episcoporum, a uz to sadrži i cijeli niz autobiografskih podataka. U njoj je opisao povijest salonitanske Crkve od rimskoga doba do 1266. i zabilježio mnogobrojne podatke o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti. Kako u jednoj rukopisnoj inačici postoji niz umetaka, među kojima i tekst apendikule (Qualiter, Pacta conventa), zapravo ugovor između predstavnika hrvatskih plemena i ugarskoga kralja Kolomana, ta se inačica naziva „Historia Salonitana maior“, a obuhvaćala je još i građu o splitskim crkvenim saborima (925. i 928.) te opis smrti kralja Zvonimira. U hrvatskoj historiografiji ta je činjenica, umjesto istraživanja spomenutih vrijednih podataka, prouzročila niz manje važnih sporenja oko vjerodostojnosti samoga izvora. Toma je pokopan u crkvi sv. Frane u Splitu.

 

Utjecaj i izadanja Tomine "Povijesti"

 

Ovo splitsko izdanje Tomine "Povijesti" s latinskoga na hrvatski jezik prevela je Olga Perić, povijesnim ga je komentarima opremila Mirjana Matijević Sokol, a studiju o Tomi Arhiđakonu u knjizi je napisao akademik Radoslav Katičić. Za razliku od ranijih izdanja koja je na hrvatski prevodio Vladimir Rismonda, koristeći se predloškom Franje Račkoga, odnosno vatikanskim i trogirskim rukopisima te starijim zagrebačkim, osnova ovomu splitskom izdanju jest najstariji splitski rukopis, koji se čuva u Arhivu splitskoga kaptola iz druge polovice XIII. stoljeća.

 

Već je Rismondo šezdesetih i sedamdesetih godina upozoravao na iskrivljen pogled hrvatskih povjesničara prema Tomi i njegovu djelu, koji su ga, očito u skladu s ideološkim pogledima motrili kao svojevrsnoga latinskog hrvatomrsca. Zaobišavši činjenicu da je kao crkveni dostojanstvenik pripadao gradskoj komunalnoj zajednici, koja sa svojom političkom autonomijom jest doduše priznavala vrhovnu vlast hrvatskoga kralja, njegove je pravno-političke poglede i borbu s hrvatskom vlastelom i ugarskim kraljem za očuvanje gradske autonomije te zauzimanje za provedbu tada aktualnih crkvenih reforma gledala kao na etničku mržnju jednoga „Latina“ prema „susjednim“ Hrvatima u splitskom zaleđu. Nu upravo Tomini zapisi o hrvatskim kraljevima, svjedoče suprotan odnos, ali i pokazuju stanovitu sljepoću historiografije, koja se pokadšto teško mirila s Tominom činjenicom da su Hrvatska i Dalmacija pa onda i tadašnji Split bili jedno državno područje.

 

Tomin pak utjecaj na cijeli niz hrvatskih humanista, najprije na one s hrvatske obale, a potom, kako slikovito pokazuje i rasprostranjenost njegovih rukopisa, dublje na kopnu, jasno svjedoči da je djelo splitskoga arhiđakona duboko proželo same temelje hrvatske književne kulture. Zato je on, zbog odnjegovana latinskog stila, a posebno slikovitih opisa tatarske najezde, uz popa Dukljanina, jedan od prvih hrvatskih latinističkih pisaca. Utoliko je u ovoj knjizi posebno važna Katičićeva studija, koja Tomu afirmira kao važnoga hrvatskog auktora, a njegovo djelo sastavnicom hrvatske kulture, zapravo, onom njezinom protežnosti koja hrvatski narod od samih njegovih početaka veže uz pripadnost zapadnom uljudbenom krugu i njegovoj zajedničkoj kulturi.

 

Ivan Lučić objavio je Tomino djelo u svojoj monumentalnoj Povijesti 1666. u Amsterdamu i tako ga ne samo sačuvao od zaborava, nego i učinio znatno dostupnijim izvorom. Nova splitska knjiga je dvojezično objavljena – na latinskom i hrvatskom jeziku, a u njoj se nalazi 49 poglavlja. Zbog viševrsnih književnih značajka neki je prevode pod nazivom „Kronika“, a drugi pak „Povijest“.

 

Tomina Dalmacija

 

Toma već u prvom poglavlju svoje povijesti donosi opis zemlje u kojoj živi. Nekoć je ime Dalmacije, piše, za razliku od doba u kojem je on živio, imalo šire značenje. Smatralo se, kaže, da je to jedna provincija s Hrvatskom. Objasnio je i podrijetlo naziva Dalmacije prema nazivu staroga grada Delmisa. „Postoji naime pokrajina u gornjim krajevima koja se zove Delmina, gdje se još vide stare zidine, spominje se da je tamo bio grad Delmis. Sada je Dalmacija priobalna pokrajina, koja počinje od Epira, gdje je Drač, i proteže se sve do Kvarnerskoga zaljeva, u čijoj je unutrašnjosti grad Stridon, koji je bio na granici između Dalmacije i Panonije.“ Dok su hrvatska historiografija i arheologija, posve naravno sjedište plemena Dalmata locirale na području Duvanjskoga polja – Duvna, dakle u neposrednom zaleđu Splita, gore preko planinskoga pojasa, damatski je prostor njemački slavist L. Steindorff, potpuno zaobišao i njihovo sjedište locirao kod današnje Podgorice u Crnoj Gori. Nije ništa čudno za jednoga Nijemca koji očito loše čita antičke i srednjovjekovne izvore, nu problem nastaje, kao i obično, tek onda kad ta neadekvatna inozemna stajališta poprimaju službena značenja i u hrvatskoj historiografiji. Tim više, što u „Hrvatskoj kronici“, pisanoj vjerojatno u zadnjem desetljeću XI. stoljeća, a koja je ugrađena i u „Ljetopis popa Dukljanina“, jasno stoji naznačen toponim planine Lib, koji se tako sve do danas zove, a smješten je na jugoistočnom rubu Duvanjskoga polja. Naime, u podnožju toga Liba, gdje je bio grad Delmis, hrvatska vrela bilježe održavanje prvoga hrvatskog sabora, na kojem je, između ostaloga načinjena upravna podjela hrvatskoga državnog prostora, gdje su zemlje južno od Duvna činile Crvenu, a zapadno Bijelu Hrvatsku.

 

Iz Tomine rečenice o "gornjim krajevima…" "gdje se još vide stare zidine, spominje se da je tamo bio grad Delmis" može se zaključiti i da je Toma mogao sâm vidjeti stare zidine, za koje se pričalo da je tamo bio grad Delmis. Uostalom Duvanjsko polje mu je bilo u neposrednoj blizini za razliku od navodnog toponima kod Podgorice u Crnoj Gori. S druge pak strane katolička župa Duvno još se u XVIII. stoljeću prostirala na istok sve do rijeke Neretve pa je Toma, pišući o hrvatskom državnom području očito imao na umu granice Bijele Hrvatske, poznate još iz „Hrvatske kronike“ i popa Dukljanina, za razliku od Crvene Hrvatske na jugu, koja u njegovo doba više nije postojala kao politička stvarnost.

 

Projiciranje SFRJ u srednjovjekovnu prošlost

 

Bez obzira na krajnje namjere njemačkoga slavista, Steindorffovo projiciranje Delmisa u Crnu Goru poslužilo je hrvatskim projugoslavenskim povjesničarima da srednjovjekovni naziv Sclavoniju, inače sinonim za Hrvatsku, što je posebno vidljivo iz Tomina djela, pretvore u srednjovjekovnu "SFRJ" sastavljenu od više Sklavinja. Tako je opći naziv hrvatske zemlje hrvatskoj projugoslavenskoj historiografiji poslužio kao zamjena za tadašnje republike što su tvorile Brozovu SFRJ. Onda im je i cijeli niz hrvatskih pokrajina koje su u sklopu ranije hrvatske države imale status banovina ili kneževina, pretvoren u svojevrsne socijalističke srednjovjekovne republike. Kao uzorak takvoga suvremenog projiciranja jugoslavenskoga federalizma u daleku prošlost najbolje može poslužiti knjiga Nade Klaić „Srednjovjekovna Bosna“. U toj studiji zagrebačka profesorica s pravom brani Bosnu od velikosrpskih historiografskih pretenzija, ispisanih u „Istoriji srednjovekovne bosanske države“ Sime Ćirkovića. Nu način obrane bosanske posebnosti u odnosu prema Srbiji metodološki je profesorica Klaić posudila iz Krležina boljševičkoga arsenala pa umjesto da argumentira velikosrpsku pozadinu Ćirkovićeva djela, ona je napala F. Šišića i t. zv. hrvatske pretenzije prema Bosni, ne uvidjevši da joj je, zbog hrvatske političke nemoći, još djed Vjekoslav branio hrvatstvo Bosne, ističući njezinu posebnost prema Srbiji.

 

Rezultat takve historiografije iscrtao je potkraj XX. stoljeća sudbinu hrvatskih zemalja BiH, od kojih su polovica pripale Srbima, a druga polovica onoj „posebnosti“ koju su Hrvati toliko zdušno branili od Srbije. Naravno, bez Hrvata, kako je to i projicirala hrvatska projugoslavenska historiografija.

 

Dalmati kao Hrvati

 

Tomina pak karakterizacija Dalmata kao plemena koje je živjelo po šumama te pustošilo i pljačkalo susjedne provincije, koje su pacificirali tek Rimljani, slična je opisu pridošlih Hrvata, zabilježenom u VII. poglavlju. Riječ je, kako kaže, o sedam ili osam plemena koja su iz krajeva Poljske došli s Totilom. Oni su, navodi, tlačili domaće stanovništvo i surovo ga pokoravali pod svoju vlast. Osim hrvatske ratobornosti zabilježio je i predaju o dolasku hrvatskih plemena, sličnu onoj koju donosi i Konstantin Porfirogenet u X. stoljeću, a zapazio je i hrvatsku etnogenezu oblikujući je u tekst kako su se ti došljaci, koje su nazivali Gotima i Slavenima izmiješali sa starosjediteljima i postali jedan narod koji je imao sličan način života, običaje i jedan jezik. Imali su, tvrdi, i svoje vođe, a premda pokvareni i divlji, ipak su bili kršćani. Naime, zarazila ih je arijanska kuga, piše Toma.

 

Opis zauzeća Salone, premda književno oblikovana, podsjeća na to da se Toma služio izvorima, sličnim kao i anonimni pisac „Hrvatske kronike“. U VIII. glavi je zabilježio dolazak opata Martina, koji je po nalogu pape Ivana Dalmatinca prikupljao među Hrvatima relikvije svetaca i od njih otkupljivao robove. Mnoge je, navodi Toma, oslobodio, a relikvije svetaca odnio u Rim, gdje ih je papa pohranio u crkvi blaženoga Ivana Lateranskog. U ovoj glavi je i podatak o izgradnji Dubrovnika, o kojem na sličan način pripovijeda i pop Dukljanin.

 

U X. glavi Toma piše o uređenju odnosa između Bizanta i Hrvata, a u sklopu tog i o položaju dalmatinskih gradova. Nakon uređenja tih odnošaja dolazi do sve snažnijega međusobnoga povezivanja između pridošlih Hrvata i starosjeditelja koji se postupno stapaju u jedinstven narod. Dolaskom pak Ivana Ravenjanina, o kojem piše u XI. glavi, u Hrvatskoj se uređuju crkveni odnosi, formiraju župe, a narod sve više prilazi katoličkom nauku. Zahvaljujući Ivanu Ravenjaninu vođe Gota i Hrvata, piše Toma u XIII. glavi, bili su očišćeni od zaraznoga arijanskoga krivovjerstva, a u Sklavoniji su, osim biskupa u Dalmaciji bile ustanovljene druge biskupske crkve: na istoku je bio delmitanski biskup, po čemu je Dalmacija nazvana, na zapadu je biskup siscijski. Pišući pak o izuzeću biskupa Gornje Dalmacije (Crvene Hrvatske) Toma u XV. poglavlju navodi kotorskoga, barskoga, ulcinjskog i svačkoga biskupa, nu ne spominje u Gornjoj Dalmaciji nikakva delmitanskoga biskupa jer se njegova biskupija, što je Toma znao, nalazila na istoku Bijele Hrvatske, odnosno na području Duvna. Zapisao je i da je vlast nad kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske pripadala hrvatskim kraljevima po podrijetlu nasljedstvom – od otaca i pradjedova.

 

Granice Tomine Hrvatske

 

Tominu informaciju o prelasku vlasti nakon smrti vladara upotpunjava Zbornik povelja negdašnjega benediktinskoga samostana Sv. Petar u Selu (Sumpetar) u Donjim Poljicima. Njegov glavni dio napisan je oko godine 1105., a na zadnjem listu nalaze se dva kasnija umetka. Smatra se da su nadopisana iz staroga izvornika potkraj XIII. ili početkom XIV. stoljeća. U njima se govori o sedam hrvatskih banova, koji su birali hrvatske kraljeve, te o postavljanju banova iz 12 hrvatskih plemena. Dominik Mandić je držao kako je izvornik tih umetaka nastao potkraj XI. stoljeća, kada su u Hrvatskoj nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. (1074.), koji je umro bez izravnih potomaka, nastale borbe oko imenovanja hrvatskoga kralja. Mandić je smatrao i kako je po svoj prilici ova bilješka u „Supetarski zbornik“ bila upisana onda, kada je ponovno otvoreno pitanje nasljedstva u hrvatskoj državi potkraj XIII. stoljeća, u vrijeme izumrća ugarsko-hrvatske vladarske obitelji Arpadovića. U prvomu zapisu na dnu druge stranice 15. lista o izboru hrvatskih kraljeva, pod upisom broj 100, ispisano je latinskim jezikom: „U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi sedmi…”

 

Jedan od sedam banova bio je ban Bosne

 

Bez obzira na slabu čitljivost zadnjih četiriju banovina, razvidno je da su u XI., a onda i potkraj XIII. stoljeća hrvatski pravnici znali da hrvatskoga kralja bira sedam banova, među kojima i ban Bosne. To potvrđuje činjenicu da su hrvatski pravnici banove smatrali pokrajinskim upraviteljima, a njihove banovine dijelom opće hrvatske države. Upravo se u tim povijesnim činjenicama zrcali državnost današnjih hercegbosanskih Hrvata, koji bi bez teritorijalne autonomije u sadašnjoj BiH mogli nakon milenijskoga opstanka nestati s lica zemlje.  

 

Toma arhiđakon pak prostorno potvrđuje navode iz „Supetarskoga kartulara“ kad piše da su granice hrvatskoga kraljevstva bile ove: na istoku Delmina, gdje je bio grad Delmis s nekom crkvom u kojoj je pronađen zapis da ju je posvetio kapuanski biskup blaženi German, na zapadu Karintija, (Karantanija, Koruška), prema moru sve do grada Stridona, gdje je i danas granica između Dalmacije i Istre, sa sjevera od obale Dunava do Dalmatinskoga mora s čitavom Maronijom i Humskom kneževinom. Tomine granice hrvatske države podudaraju se i s granicama u glasovitoj Trpimirovoj darovnici iz 852. godine, čija se država prostirala sve do Dunava.

 

U novije vrijeme povjesničarka Marija Matijević Sokol je potvrdu tim granicama pronašla i u djelu engleskoga kralja Alfreda Velikoga, inače suvremenika kneza Branimira, koji je Hrvatsku pod njezinim dalmatinskim imenom označio granicama između Jadrana, Dunava i Karintije. Sve te povijesne činjenice hrvatska projugoslavenska historiografija i danas prešućuje i negira, što se najbolje može vidjeti u upravo objavljenu „Hrvatskom povijesnom atlasu“ Krležina Leksikografskoga zavoda.

 

Toma u svojoj „Povijesti“ donosi i cijeli niz važnih činjenica glede glagoljanja i uporabe crkvenoslavenskoga jezika u bogoslužju te pojavi krivovjerja i progonu krivovjeraca iz Splita. Uz to i posebnu ulogu koju je na dvoru hrvatskih kraljeva imao hrvatski biskup, koji izumrćem narodne dinastije nestaje s povijesne pozornice, e da bi se kasnije u sličnoj formi pojavio na dvorovima bosanskih banova. S Tome doista treba skinuti stigmu antihrvatstva, koju mu je neopravdano pripisivana. Njegov pak odnos prema bogoslužju na narodnom jeziku treba gledati u provedbi crkvenih reforma njegova doba, kojima je Rimska Crkva uvodila red na području svoje jurisdikcije, a narode u svom sklopu uključivala u zapadnu civilizaciju.

 

Tomino djelo ima historiografsku, književnu pa i edukativnu vrijednost

 

Tomin pak odnos prema hrvatskim velikašima iz zaleđa Splita valja motriti u sklopu njegovih političkih stajališta i uređenja komunalne autonomije za koju se toliko zalagao u primorskim gradovima. Njegovo djelo, kako je to još prije gotovo stotinjak godina zaključio i Kerubin Šegvić, ima svoju historiografsku, književnu pa i edukativnu vrijednost. Naime, osim svojevrsna moralističkoga stajališta u politici, Toma je, sudeći po opisu nekih bitaka, a posebice tatarskoga pohoda pokazao zavidan stupanj poznavanja vojnoga umijeća, karakterologije etničkih skupina i kolektivne psihe o kojima još nitko nije ozbiljnije pisao. Toma arhiđakon je, dakle, iznimna pojava hrvatske kulture XIII. stoljeća, koji je svoju "Povijest" pisao na temelju tada dostupne literature, dokumenta iz arhiva splitskoga kaptola te prežitaka hrvatske narodne predaje koju nije teško pronaći ni kod Porfirogeneta, kao i u "Hrvatskoj kronici", te u "Ljetopisu popa Dukljanina". Nu unatoč svim vrijednostioma njegova djela, Toma još uvijek nije dovoljno rasvijetljen pa je i dalje svojevrsna tajna velikom dijelu hrvatske kulturologije.

 

Mate Kovačević, http://hrsvijet.net/index.php/kultura/74-knjigozori/51792-stara-hrvatska-drzava-u-videnju-tome-arhidakona