U Hrvatskoj smo svjedoci jedinstvenog fenomena: korifeji demokracije, apostoli ljudskih prava, lgbt udruge, čelnici NGO-a koji promiču demokraciju, svake se godine okupe u Kumrovcu kako bi slavili lik i djelo čovjeka kojem se nosilo štafetu kao ultimativni čin pokoravanja autoritetu, i čije su proslave rođendana koštale stotine milijuna dolara u vrijeme kad se živjelo uz redukcije struje, a zemlja tonula u nelikvidnost i dugove.
Stvarno, zapita li se itko kako je moguće da Tito, jedan od svega nekolicine državnika svijeta koji su ODBILI potpisati Opću deklaraciju o pravima čovjeka, usvojenu i proklamiranu rezolucijom Opće Skupštine UN-a od 10. XII. 1948., postane osoba protiv koje se u krugovima zaštitnika ljudskih prava ne smije govoriti, jer mogu podivljati na vas i reći vam da ste ustaša? Tito je vladao zemljom iduće 32 godine: Uvijek punih usta ljudskih prava, i uvijek punih zatvora protivnika režima. Uvijek zagovornik mira i detanta u UN-u, ali nikad nije potpisao tu deklaraciju, jer ju je proglasio “nedopustivim miješanjem u unutarnje stvari države!” A te unutarnje stvari su bile zabrana ropstva, ili što? Jer, ništa što se u toj deklaraciji navodi nije sporno. Kako god: u trenutku svog raspada, SFRJ je bila jedna od svega 4 države svijeta koje tu deklaraciju nisu potpisale.
Kako je moguće da čovjek koji u životu nije praktički dana radio – pravo Titovo zanimanje je u mladosti bilo profesionalni revolucionar – i koji je živio rastrošno i raskošno poput najbahatijeg među velikašima ili tajkunima postane simbol radničke klase? Kako je moguće da jedan karikaturalan lik, okićen ordenjem, okružen najvulgarnijim kičem i luksuzom, posatne idol “kulturne elite”? Za to su potrebne vrhunske demagoške sposobnosti!
I kako je jedan čin ultimativnog pokoravanja pred vođom, kao što je nošenje štafete – vulgaran, barbarski običaj nalik plemenskim ritualima u najzaostalijim “nesvrstanim” zemljama – postao nešto spram čega su ljudi nostalgični, a ti isti ljudi se zgražaju nad proslavama rođendana Kim Jong Una u Sjevernoj Koreji, u istoj stadionskoj maniri, ili o vijestima da Robert Mugabe, Titov nesvrstani prijatelj koji je uspio upropastiti Zimbabve hiperinflacijom i korupcijom (zvuči poznato?) za devedeset i neki rođendan naručio raskošnu tortu “dok narod gladuje”? Jer, ništa više od štafete nije jasno govorilo: SFRJ je zemlja u kojoj građani nisu ravnopravni. Neki su iznad ostalih ljudi, i ti ostali se moraju pokoravati, i to pokoravanje moraju i simbolički manifestirati, preko simboličkog žezla koje se dodjeljuje vladaru. Štafeta je zapravo bila zamjena za izbore: to je bila predstava u kojoj bi narod svake godine “simbolički” izabrao Tita da ga vodi, dodijelivši mu štafetu. Naravno, kao i sve u socijalizmu, i to je bio tek jugonacionalistički kič.
A kako je tek diktator koji je na sebe osobno, na održavanje svojih vila, jahti, i stotinjak superluksuznih automobila, te na dvorsku svitu od nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su brinuli o svemu od zvjeradi na brijunima do zvjeradi na Dedinju, trošio dobar dio dohotka države od 20 milijuna pretežno vrlo siromašnih stanovnika, postao uzorom socijalne osjetljivosti? Ni to baš nije jasno: jasno je pak da je Tito, po nekim izračunima, na sebe osobno i svoje kurvarluke trošio cijeli republički proračun Crne Gore! A to što se tog i takvog Tita i danas svaki dan spominje po novinama, zapravo ne govori ništa o Titu, već o stanju svijesti i duha u Hrvatskoj: lako je izvesti Hrvatsku iz diktature, teško je izvesti diktaturu iz Hrvata! Da Njemačka nije denacificirana nakon rata, i tamo bi se, vjerujte, slavilo Hitlerov rođendan!
“Kada je Tito hodao ovom zemljom, pa tako i Istrom, za sebe i svoju svitu rezervirao je Brione, a sve ostalo bilo je naše”, kaže Damir Kajin na facebooku. To je vrlo uobičajen način gledanja na problem u Hrvatskoj, svodi se na “druže Tito ti si krao, ali si i nama dao (krasti)”. Teško je ljudima prežaliti sistem u kom se moglo besplatno užicati ovo ili ono, pa i uz cijenu raspada sistema u konačnici!
Psihološko objašnjenje takvog gledišta je jednostavno: ljudi su gledali luksuz u kom živi Tito, pa iako je on jeo kavijar a oni ćušpajz, identificirali su se preko njega i imali dojam da i oni dijele taj luksuz s njim. No što je to bilo “naše”? Realno, SFRJ je cijela bila Titov feud, a “moje” sasvim sigurno nije bilo baš ništa. Ni stan u kom smo živjeli, jer nije bio vlasništvo, već “stanarsko pravo”. Je li naša bila danas toliko spominjana INA, koja je desetljećima bila pojilo za političke elita? I koja je naftu plaćala po pet puta većoj cijeni od svjetske, u doba dok je njome vladao mladi Špiljak? Moja nije bila: ja sam od te “imovine” imao tek to da sam gorivo plaćao bonovima, 40 litara mjesečno – nedovoljno za bilo što, kad uzmete u obzir da je “stojadin” trošio više nego današnji Porsche. Što je to zapravo bilo “naše” – jesmo li imali vlasnička prava? Jesmo li kao “vlasnici” mogli prodati svoj udio, unovčiti ga, dati u rentu, sudjelovati u dividendi, ili makar odlučivati o bilo čemu (ako ne računamo komediju od radničkih savjeta)? Da, sve je bilo “naše”, a najviše gubici. Devize su išle Titu i sviti, dok je bio živ: dugovi su ostali narodu, zajedno s bezvrijednim pogonima za proizvodnju koječega – po licenci, jasno. Talijanskoj ili Njemačkoj: kad bi nešto beznadno tehnološki zastarjelo, dali bi nam licencu za proizvodnju.
Izvozili smo, da: u godinama prije Titove smrti, izvozili smo 259 dolara po stanovniku: tako kaže statistički godišnjak za 1978. Pokrivenost uvoza izvozom – niti 50%, i to kad se ne računa malogranični šverc iz Graza i Trsta! Gore nego danas. Austrija je izvozila robe i usluga za 1,628 dolara, a čak i Italija za oko tisuću te godine. Da, proizvodili smo sve, od igle do lokomotive. Uz gubitak koji je rijetko bio manji od 10-15% po jedinici proizvoda, često i veći.
No, mnogi će reći da je zadnje desetljeće vladavine Tita bilo “zlatno doba” socijalizma, kad je standard naglo rastao, što zahvaljujući deviznim doznakama, što zahavaljujući hordama plavokosih švabica koje su krajem šezdesetih otkrile čari Jadrana, do kojeg se moglo i autom. Da, nakon dva desetljeća poratne što bijede što strahovlade, sedamdesete su, sa liberalizacijom i brzim rastom stvarno ljudima donijele nadu. Samo se taj progres istopio u dvije godine nakon smrti velikog vođe, da bismo se do Markovića vratili na standard s kraja šezdesetih. No, čak i da uzmemo da je sve bilo divno i krasno, da zanemarimo da se Jugoslavija zaduživala u dolarima a zarađivala devize u markama, pa kad je dolar za Reagana skočio s 1,7 maraka na preko tri prošla kao vlasnici kredita s valutnom klauzulom u švicarcima, da zanemarimo da je gubitak industrije (cjelokupne!) u zadnjoj godini socijalizma iznosio nevjerojatnih 30% BDP-a na razini SFRJ, čak i da zanemarimo računicu po kojoj bi dug, da je nastavio rasti tempom kojim je rastao u zadnjem desetljeću Titova života – a rastao je preko 17 % godišnje u odnosu na prethodnu godinu, što će reći da bi se udvostručio svake četiri godine, danas dosegnuo nekoliko tisuća milijardi dolara, da uzmemo da bi rast trajao zauvijek – može li se time pravdati Tita?
Ili, može li ga se pravdati antifašizmom? Time što je, kako kažu u Kumrovcu, bio suprotstavljen ustaškoj diktaturi i kraljevoj? Time da su ustaše bili zločinci, a on se borio protiv njih? Može li ga se amnestirati time da ljudi koje je pobio, kako kažu, nisu bili vrijedni življenja? Ili povijesnim lažima koje smo čuli na HRT-u, od strane Daniela Ivina (ex Goldsteina) koji je rekao: „On je jedan od najvećih ljudi XX. stoljeća i nije počinio nikakve… Ni jedan civil tamo nije stradao (u Bleiburgu)? Može li se Tita pravdati time da je bio ugledan u svijetu? Da su mu predsjednici država i kraljevi došli na pogreb?
Ničim od toga se ne da pravdati Tita: da, ulice su se zvale po njemu, pa i gradovi, jer ih je nazvao po sebi za svog života. Već sama ta činjenica je dovoljna da ga povijest diskvalificira: samo egomanijaci za svog života imenuju ulice i gradove po sebi. To nije radio ni Hitler, tek Staljin, Ceaussescu, i par takvih specijalaca. Da, Tito je gradio kult ličnosti, i već ga to diskvalificira kao ličnost kojoj bi u demokraciji trebalo odavati ikakvu počast. Bio je antifašist? Bili su to i Staljin i Enver Hoxha, i spomenuti Ceaussescu, pa nitko u njihovim zemljama danas ne smatra, osim par ishlapjelih staraca i crvenih fašista, da zaslužuju mjesto u povijesti na onoj pozitivnoj strani iste. Ustaški režim je bio zločinački, kaže Stipe Mesić u subotu pravdajući Tita, znači li to da Titin nije bio? I Hitlerov bi se režim dalo pravdati time da je Staljinov bio – zločinački.
Takvo davanje ad hoc amnestije jednoj diktaturi usporedbom s drugom, konkurentskom, diktaturom je neodrživo. Titov režim, da i zanemarimo Bleiburg i ostavimo ga po strani, je poslao na dugogodišnju robiju pa i u smrt brojne intelektualce, uglavnom zbog “prijestupa” kao što je – verbalni delikt. Vlado Gotovac je zahvaljujući Drugu Titu proveo na robiji šest godina (a osuđen je i na više), kao i Čičak i brojni drugi. Brojnim partizanima i intelektualcima se trag izgubio na Golom otoku – jesu li i oni bili ustaše? A taj isti Gotovac je naglo postao ljubimac “Titoista” čim je počeo kritizirati Tuđmana! S tim da mu zbog kritike Tuđmana nije pala dlaka s glave za svih tih godina koje ga je kritizirao, a zbog kritike Tita je robijao u Gradiški!
Za Titu, koji je bio diktator po svim kriterijima, danas neki čak tvrde da nije ni to bio! Isti ti imaju posve drukčije kriterije za druge: recimo, Tuđmana, koji ni po jednom kriteriju ne spada u diktatore. A i potpisao je, za razliku od Tita, deklaraciju o ljudskim pravima prilikom prijema Hrvatske u UN. Nije tu teško zaključiti o čemu se radi. To s Titom jasno pokazuje da zaštitnicima ljudskih prava u Hrvatskoj nije do ljudskih prava – ona su tek sredstvo pritiska, smokvin list. Pokazuje da dušebrižnicima demokracije zapravo uopće nije do demokracije, oni vole diktatore, ako su njihovi. Ukazivanje na demokratske deficite u Hrvatskoj, koji realno postoje, je isto tako tek smokvin list.
Pa i galama i zgražanje nad folklornim ustaštvom je licemjerno, jer ne smeta njima to što su ustaše bili zločinci, niti što je Pavelić bio diktator. Inače bi im to smetalo i kod Tita. Ne smeta im kod Pavelića ni to što su ga na vlast postavile sile osovine – inače bi im smetalo i što je Tita na čelo KPJ doveo Staljin. Oni nam svakog 25. svibnja – oni, jedan dio korisnih idiota isprana mozga i jedan dio lukavih manipulatora poput Mesića – pokušavaju prodati diktaturu u celofanu kao nešto poželjno. Oni kažu da su Jugoslavija i Tito bili nesvrstani, krstarenja Galebom, turizam, Dubrovačke ljetne igre, reklama za Pipi, zagrebački velesajam. Kadijević, Mladić, i ostali generali Titove vojske s Jugoslavijom zapravo nemaju veze, kao ni Milošević, SANU, ni JNA koja je Hrvatsku i Bosnu razorila. To kažu nije ona antifašistička Titova JNA, nego neka druga JNA koja s onom JNA nema veze, osim što se isto zove i na čelu su joj bili isti ljudi.
Pa čemu onda zabranjivati proslavu u Kumrovcu? Jer, tamo se zapravo jednom godišnje vidi tko su i što su naši korifeji ljudskih prava i demokracije. Oni su vrlo brzi u osudi bilo koga tko nastupi kao odvjetnik Pavelića – pa čak i Titovih žrtava poput Stepinca ili Hebranga – ali kad treba osuditi Titov režim kao ono što je bio, kao ordinarnu diktaturu koja je godinama nakon rata počivala na masovnom teroru, kolektivizaciji, masovnim uhićenjima i pogubljenjima, Golom otoku – oni u najboljem slučaju glasno šute. To im oduzima bilo kakvo moralno pravo da bilo kome drže lekcije o ljudskim pravima i demokraciji, kamoli da traže smjenu Hasanbegovića ili ma koga drugog. A prisustvo zastava SDP-a na skupu također govori da se ta stranka još nije pročistila niti od totalitarnih tendencija, niti od lojalizma spram Beograda.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više