Duh dominikanskog Reda

Predavanje fra Slavka Sliškovića o Dominiku i dominikancima
 

U sklopu proslave 800. obljetnice dominikanskog Reda, koja se održava od 22. do 25. studenoga u župi i crkvi Sv. Katarine Aleksandrijske u Splitu, na pazaru, u četvrtak 24. studenoga, u prepunoj galeriji „Vinko Dragonja OP“, održano je predavanje dr. fra Slavka Sliškovića, provincijala Hrvatske dominikanske provincije na temu „Duh dominikanskog Reda“. Na početku predavanja sve je okupljene pozdravio župnik fra Luka Prcela te se ukratko osrvrnuo na povijest ddominikanskog reda Nakon slikovitog uvodnog prikaza o Dominikancima, katoličkom redu s naglašenom intelektualnom i propovjedničkom misijom dr Slišković osvrnuo se na dominikansku obitelj koja trenutačno broji preko 100 tisuća članova koji djeluju na svim kontinentima u 38 provincija, 5 viceprovincija i 7 generalnih vikara. U prvom djelu predavanja na temu „Dominik i dominikanci“ dr. Sliškovič  je kazao kako je početak dugog kršćanskog tisućljeća obilježen snažnom željom za obnovom vjerskog života. „Međutim, Crkva je imala stoljetna iskustva kako se vjera ne može uništiti, a niti braniti silom. Stoga su se unutar Crkve pojavili ljudi koji su  bili spremni vlastitim životom svjedočiti mogućnost življenja apostolskog ideala.

Dvojica najpoznatijih su sveti Franjo Asiški i sveti Dominik de Guzman. Prihvaćajući evanđeosko siromaštvo osnovali su redove koje nazivamo prosjačkim, budući da su zavjetovali kako osobno, tako i zajedničko siromaštvo, odbijajući bilo kakvu imovinu te živjeli isključivo od milorada vjernika i pouzdajući se u Božju providnost“. Govoreći zatim o redu dominikanca, dr. Slišković je kazao kaka su dominikanci jedni red u Katoličkoj Crkvi čijeg vrhovnog poglavara – Učitelja reda, ne potvrđuje Papa, nego on to postaje demokratskim izborom braće. Odmah po papinskoj potvrdi Dominik je još uvijek malobrojnu braću poslao na sve strane svijeta, osobito na najpoznatija europska sveučilišta kako bi studirali, propovijedali i osnivali samostane. Dominik je osobno osnovao brojne samostane propješačivši  gotovo čitavu Europu, od Španjolske do Pariza i od Skandinavije do Rima. Red je podjelo na provincije koje su uglavnom pratile civilne granice pojedinih zemalja. Iscrpljen, umire u Bolonji 6. kolovoza 1221. godine, Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglasio ga je svetim“, kazao je dr. Slišković.

Zatim je dr. Slišković govorio o Dominikancima na hrvatskim prostorima koji su dolazili još za vrijeme života sv. Dominika. „Drugi Opći zbor reda održan je po njegovim vodstvom 1221. Godine u Bolonji odlučio je da se osnuje jedna provincija na području Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, Ova je zadaća povjerena Pavlu dalmatincu, profesoru na Bolonjskom sveučilištu. Godinu dana kasnije papinski legat Akoncije na putu u Bosnu okružio se s više dominikanaca koji su tamo trebali propovijedati protiv krivovjerja. Tijekom prve polovice 13. stoljeća osnovani su brojni samostani te su kao središta duhovnog i intelektualnog života ravnomjerno pokrivali čitav hrvatski teritorij: Dubrovnik (1225.), Nin (1228.), Čazma (1229.) Banbrdo/Vrhbosna (1233.), Zagreb (o.1241.), Zadar (1244.), Split (1245.), Pag (o. 1250.), a nakon toga Trogir (1265.), Kotor i Bihać (1266.), Skradin, Hvar, Šibenik. Senj, Gruž, Bol na Braču i više drugih mjesta. Samostan je bio također u Istri, Lici, Bosni, na prostoru između Drave i save, a dubrovački su dominikanci imali svoje rodovničke kuće u trgovačkim ispostavama Republike na području današnje Crne Gore i Srbije. Svi ovi samostani pripadali su jedinstvenoj provinciji Ugarsko-hrvatskog kraljevstva“, kazao je dr. Slišković, naglasivši kako je oko 150 dominikanaca bilo na čelu hrvatskih biskupija od osnutka reda do danas.“

Jedno od najljepših svjedočanstava o dominikanskom djelovanju u hrvatskim krajevima dao je veliki đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer: „Proizlazeći iz samoga našeg naroda… oni su potpuno naši, iz nas su potekli, savršeno poznaju naše nevolje i naše potrebe, Njihov govor je potpuni naš govor; u njihovu glasu prepoznajemo jasno glas naših pastira, rado ih slušamo i lako njihove riječi pohranjujemo   srcu i pamćenju“, i bijeli fratri našega vremena nastavljaju povijesni kontinuitet bogate dominikanske baštine, samostanskim životom, vođenjem župa, pučkim misijama, nakladničkom djelatnošću, uređivanjem časopisa. Promicanjem pobožnosti krunice, propovijedanjem i predavanjima na fakultetima i sveučilištima, nikad ne zaboravljajući riječi prvih Konstitucija da se posvuda često i redovnički vladaju kao muževi i žele postići spasenje svoje i drugih, kao pravi evanđeoski muževi, koji slijede stope Spasitelja,  razgovarajući s Bogom u svojoj nutrini ili govoreći o Bogu svome bližnjemu“, zaključio je dr. fra Slavko Slišković, provincijal HDP. Na kraju nazočnima se obratio i dr. Ivan Armanda, koji je u kratkim crtama opisao postojanje reda Dominikanki. U kulturno zabavnom programu sudjelovao je na gitari Robert Turčinov uz solo pjevanje Tihane Petre Herceg, članova župnog zbora Dominik.

Ivica Luetić