Pod plaštom povijesno-kritičke metode, modernizam je negirao božansko nadahnuće Svetog pisma
U drugoj polovici XIX. stoljeća, pod utjecajem prosvjetiteljstva, ateističkog darvinizma i negativnih filozofskih struja, u Crkvu je ušla heretička struja zvana modernizam. Riječi znanost i znanstveni pristup postale su čarobne, ali živom Bogu nije mjesto u modernizmu.
Godine 1907. papa sveti Pijo X. bio je prisiljen protjerati gotovo polovicu sjemeništaraca i profesora. Iako je modernizam bio zabranjen, za pola stoljeća kripto-modernisti su uspjeli zajedno s masonima u promicanju Ivana XXIII. kao pape. Ivan XXIII. sazvao je Vijeće i izabrao upravo te ljude kao moderatore Koncila, koji su u potpunosti otvorili Crkvu svijetu. Danas je plod ovog heretičkog trenda pseudo papa Bergoglio, koji je čak legalizirao grijeh homoseksualnosti i ustoličio poganstvo javnim ritualom s demonom Pachamama.
Pod plaštom povijesno-kritičke metode, modernizam je negirao božansko nadahnuće Svetog pisma. Nakon Drugog vatikanskog koncila, ta skrivena krivovjerja prodrla su u sve teološke fakultete.
Obraćajući se liberalnim teolozima, kardinal Ratzinger, kasnije Benedikt XVI., rekao je: “…Pitam se o adroitnosti teologa koji uspijevaju predstaviti upravo suprotno od onoga što je napisano u jasnim dokumentima Učiteljstva kako bi nakon toga tu inverziju vještim dijalektičkim uređajima iznijeli kao ‘pravo’ značenje dotičnih dokumenata.”
Povijesno-kritička teologija (HCT) temelji se na laži
Nakon svog obraćenja, profesorica Linnemann, studentica Bultmanna, komentirala je ovu pseudo znanost na sljedeći način: “Povijesno-kritička teologija (HCT) temelji se na laži. Znanost ovdje stoga nije sinonim za istinu, već pobuna protiv Boga koja nepravedno potiskuje istinu. Ako netko želi služiti Bogu (i proučava suvremenu heretičku teologiju), njegov um mora popustiti ateizmu. Pobožni osjećaji su mu milostivo dopušteni, ali njegov um mora prihvatiti bitni ateistički aksiom da Bog praktički ne postoji. Ovo je perverzija.”
Ukratko: ovi samoproglašeni teološki stručnjaci uopće ne znaju duhovnu bit Svetoga pisma i ne priznaju da je glavni autor Biblije Duh Sveti. Nisu bili i nisu ponizni ljudi vjere i molitve. Oni ne objašnjavaju Bibliju, već odvraćaju vjernike od njezine suštine kroz skrivene krivovjerja. Stvorili su lažne teorije o Kristu povijesti i Kristu mita. Motivacija njihovog takozvanog istraživanja je nastojanje da se Sveto pismo prilagodi duhu svijeta.
“Egzegeza u kojoj Biblija više ne živi i razumije se u živom organizmu Crkve postaje arheologija: mrtvi pokapaju svoje mrtve.” Ratzinger, 1984.)
Gdje je završila ta takozvana znanstvena njemačka teologija? Na njemačkom sinodalnom putu koji promiče gay i queer brakove. Ova teologija javno je osuđena riječima Carda. Müllera: “Cijela ova uspostava njemačko-katoličke ekleziologije je lažna i suicidalna.”
Korijen takozvane povijesno-kritičke znanosti mora biti jasno označen kao otrovan: “Odlučeno je suprotstaviti se Božjoj riječi kao otkrivenoj istini … Ova metoda nije znanstvena, već demagoška.” (prof. Eta Linnemann)
Tvrdnja da su Evanđelja nastala dugo nakon Krista očita je manipulacija. Razumna osoba koja drugima daje važno učenje i želi da ga točno prenesu drugima, uvijek koristi pisanu osnovu. Tu je i dobro poznata izreka: “Pisano pismo ostaje.”
Bez Duha istine, služba Božje riječi bila bi samo prazan govor
Tri tisuće Židova je preobraćeno na dan Pedesetnice. Bili su kršteni i ispunjeni Duhom Svetim. Mnogi od njih bili su hodočasnici iz različitih naroda (Djela 2). Kako bi se izbjegle kontradikcije, trebalo je dati jasan pisani temelj, na kojem su već izgradili tijekom misije i na čiju su ovlast apelirali. Dva Evanđelja napisana su odmah nakon Pedesetnice. Apostol Ivan i apostol Matej bili su odvojeni za tu zadaću. Nešto kasnije, Marko je skratio Matejevo Evanđelje, a Luka je nešto izostavio i dodao nešto. Međutim, prije svega, potrebno je shvatiti da je Duh Sveti autor Svetoga pisma. Sveto pismo je Božja riječ koja nam je dana za naš život, da možemo slijediti Krista s ciljem stjecanja vječnog života.
Čak i danas, da bi Božja riječ bila istinski duhovna hrana i da bi se ispravno protumačila, propovjedniku je potrebno nadahnuće Duha Božjega – dar proroštva. Bez Duha istine, služba Božje riječi bila bi samo prazan govor. Takvo propovijedanje nikoga ne bi dovelo do obraćenja niti dalo ikome snagu da se bori protiv grijeha. Stoga sluga Božja riječ treba biti osoba koja ima kontakt s Bogom u osobnoj molitvi i koja sama pokušava živjeti ono što propovijeda. Takva osoba tada prima duhovnu moć u propovijedanju riječi.
Sadašnje krizno razdoblje u Crkvi zahtijeva novu formaciju budućeg svećeništva. Potrebna su sljedeća osnovna načela:
1) Prvo načelo je proći kroz duhovne vježbe
Od samog početka polaznici moraju biti dovedeni do dubokog osobnog obraćenja i odnosa s Kristom. Također je potrebno da duhovno prime Isusovu Majku poput učenika po križu. Nadalje, otvoriti se Duhu istine i odreći se lažnih putova. Ti lažni putevi su krivovjerja i new age pseudoduhovnost s ezoterikom, okultizmom i poštovanjem prema poganstvu. Ovo duhovno pročišćavanje danas je vrlo relevantno.
2) Drugo načelo je teologija na koljenima
Polaznici trebaju biti ukorijenjeni u Kristu. Ali to zahtijeva mnogo truda. To znači da polaznici trebaju postati molitveni ljudi. U unutarnjoj molitvi bit će im otkrivena prava Božja mudrost za poznavanje Svetog pisma, ali i za orijentaciju u duhovnoj životnoj borbi za spasenje duše.
3) Treće duhovno načelo je zajedništvo (koinonia)
Živo zajedništvo pomaže nam da budemo pročišćeni od ponosa utjelovljenog u našem egu. Sveti Bosiljak objašnjava da najučinkovitije sredstvo pročišćavanja od našeg skrivenog i dubokog egoizma nije hermitski asketizam, već malo zajedništvo.
Ako je ovaj temelj izgrađen, dovoljno je znati nekoliko načela za početak proučavanja Biblije. Prije svega, polaznici moraju poznavati Sveto pismo, to jest, moraju ih pročitati. Tada ih treba upoznati s dubinom Božje riječi. Unutarnja molitva, spremnost da se slijedi Krista i istinska samokritičnost, odnosno poniznost, ovdje igraju veliku ulogu. Tada će ih sam autor Svetog pisma, Duh Sveti, upoznati s dubinom. Također je važno posvetiti zajedničko vrijeme nakon molitve tumačenju, u kojem sudjeluju drugi, kako bi se pripremili za službu riječi.
Biblijske i molitvene ćelije trebale bi se sastojati od četiri do sedam sjemeništaraca. Ovdje bi trebali imati osobno iskustvo s Bogom i proći svoju osobnu formaciju Božjom riječju u istinskom pokajanju, tj. Sveci govore o putu pročišćavanja, prosvjetljenja i sjedinjenja. Nakon završetka takvog proučavanja teologije, sjemeništarci će moći propovijedati zdrava načela, zdravu dogmatiku i nauk, kao i živu vjeru koja čini čovjeka spremnim čak i za mučeništvo radi Krista. Zatim će prenijeti duhovni život i kasnije ojačati druge preporođene zdrave stanice Crkve. U snazi riječi i Duha preobrazit će mlake kršćane u Kristove učenike – mučenike (Mt 28, 19). Oni će također nastaviti svoje svećeničko formiranje u živim stanicama svećeničkih zajednica.
To znači da će svećenici živjeti polureligioznim životom. Dva dana u tjednu bit će zajedno u molitvi, posvećujući se Božjoj riječi i zajedništvu, kako bi privukli svjetlo i snagu za sljedeće dane svoje službe. Svaki gdje jesu, stvorit će učenike od ljudi kako bi izgradili svoju matičnu crkvu. Učenici i njihove žene tada će moći svjedočiti o Kristu na autentičan način u kontaktu s drugima. Preobraćene obitelji okupit će se i ohrabrivati jedna drugu u vjernosti Kristu licem u lice s modernim oblikom progona. Podijelit će svoje iskustvo odgoja djece i zaštite ih od iznimno destruktivnog pritiska duha ovoga svijeta. Oni će biti primjer jedni drugima da slijede Krista.
Svećenici koji će također imati svoje svećeničko zajedništvo prenijet će svoje iskustvo laičkim zajednicama: kako se boriti s ponosom vlastitog egoizma, kako se poniziti, kako se odreći, kako pridobiti duh laži, kako ujediniti svoju bol s Kristom razapetim u unutarnjoj molitvi. Ovaj duhovni kvasac tada će prožimati cijelo kršćanstvo. Kršćanstvo će ponovno postati stup istine i soli svijeta.
Ranokršćanska crkva u Jeruzalemu imala je četiri osnovna načela: molitvu, apostolsko učenje, zajedništvo i euharistiju (usp. Ako su žive zajednice izgrađene na tim temeljima, svi će iskusiti Isusovo obećanje: “Ako ostanete u Mojoj riječi, vi ste doista moji učenici. I znat ćeš istinu, i istina će te osloboditi.” (Iv 2, 42f) (bcp)
