»Volim kad nas Srbi kolju…«

»Aleksandar Vučić je najveći prijatelj muslimana…«

Od obećanja jedne Europe ostala je “tvrđava Europa”, skupina ksenofobnih društava koje se od ostatka svijeta ograđuju bodljikavom žicom.

Emir Suljagić

Najžešći hibridni rat koji se vodi na teritoriju Bosne i Hercegovine rat je koji protiv naše zemlje vodi Republika Hrvatska. Nije objavljen, ne će u kratkom roku prijeći u kinetički sukob, ali informativni, obavještajni i diplomatski pritisak službenog Zagreba na Sarajevo sustavan je, sistemski i centraliziran i ima jasan cilj. Za razliku od obavještajnog i diplomatskog, informativni dio rata vodi se s teritorija BiH: kroz akademsku petu kolonu u Sarajevu i mrežu opskurnih portala povezanih s HDZ-om BiH. Zasad izgleda kao da Hrvatska ima potpuno odriješene ruke da politiku regionalne hegemonije, čija je ideološka osnova u tuđmanizmu, vodi ako ne u ime, onda sigurno pod zastavom članstva u EU-u i NATO-u. Dosljedan i strateški saveznik proustaškog Zagreba u podrivanju BiH – ali i slabljenju vlasti Aleksandra Vučića u susjednoj Srbiji – jest režim Milorada Dodika.

Ksenofobna Europa

Prošlo je više od četvrt stoljeća od kraja svjetskog socijalizma i što je iz naše perspektive važnije, raspada bivše Jugoslavije. Od obećanja jedne Europe ostala je “tvrđava Europa”, skupina ksenofobnih društava koje se od ostatka svijeta ograđuju bodljikavom žicom, imigrantskoj djeci uskraćuju pravo na obrazovanje, dok države formiraju registre muslimana. Europa se trese od manje od milijuna sirijskih izbjeglica; Turska na svojim leđima već godinama drži najmanje tri i pol milijuna. Europa danas znači Jobbik, Nacionalnu frontu, Alternative für Deutschland, Slobodarsku stranku, UKIP i HDZ. Ali i onda kada je izgledalo kao da je povijest uistinu okončana i da je liberalni svjetski poredak na našem kontinentu povijesnu opravdanost doživio u Europskoj uniji, bili smo njegovo siroče. The left behind.

Europa nikada nijednu od svojih deklariranih vrijednosti nije obranila u BiH. Pregovarala je s genocidnim ubojicama, tretirala ih kao legitimne državnike i za nas donijela odluku da spadamo u civilizacijsku  karantenu. Ništa tako ne ilustrira izdane nade cijele generacije Bosanaca i Hercegovaca kao David Owen i njegovo: “Don’t dream dreams!” EU ni danas ne pokazuje ni najmanje naznake spremnosti da ovdje zagovara vrijednosti na kojima je navodno utemeljena. Presuda Sejdić – Finci  najbolji je primjer: jednakost Židova i Roma putem tzv. briselskih principa pretvorila se u projekt podjarmljivanja nekatoličke većine u Federaciji BiH – a posredno i u BiH.

Europa otvorila »katakombe nacionalizma«

Joschka Fischer, nekadašnji njemački ministar vanjskih poslova, u nedavnom komentaru pod znakovitim naslovom “Zbogom Zapadu” tvrdi da je kraj Zapada kao transatlantske zajednice nastale u Drugom svjetskom ratu – siguran. Zajedno sa Zapadom, kaže on, skončat će i Europa, koja je otvorila “katakombe nacionalizma” i s vremenom će “ponovno pustiti demone na kontinent i u svijet”. U tom kontekstu, ako  Sjedinjene Države nisu u stanju obraniti se od hibridnog napada, kako bilo tko može i dalje očekivati da će Zapad stati u zaštitu naše zemlje? Ne samo zbog toga, ali i zato, uvjeren sam da je vrijeme za zaokret i u BiH, za okretanje unutarnjim, vlastitim vrijednostima i interesima. Vrijednostima utemeljenima na borbi u Drugom svjetskom ratu, a branjenima i obranjenima u Sarajevu pod opsadom između 1992. i 1995.

Vratite nam Jugoslaviju

Bosna i Hercegovina u Drugom je svjetskom ratu bila sjedište i središte najvećeg pokreta otpora u okupiranoj Europi. Kada se generacija naših djedova u bosanskim šumama suprotstavila nacističkoj ratnoj mašineriji, Charles de Gaulle bio je u Londonu, a njegova zemlja pod okupacijom. Europu su od nacista oslobodili Amerikanci, nama nisu bili potrebni Rusi. Stoga nam u vrijednosnom smislu današnji EU ne može i nema pravo držati bilo kakve prodike. Naši interesi počivaju, međutim, na razumijevanju jedne druge, fundamentalne činjenice: raspad Jugoslavije  najveća je geopolitička katastrofa u povijesti južnoslavenskih naroda. Stoga smatram da je vrijeme za zbližavanje i započinjanje otvorenog, ozbiljnog i institucionalnog dijaloga primarno između Srbije i Bosne i Hercegovine. Razgovor treba voditi u više pravaca i kroz više kanala, obuhvatiti sve od Čedomira Jovanovića do Aleksandra Vučića, ali službeni dijalog treba se voditi između Sarajeva i Beograda. Država s državom, o zajedničkim interesima.

Samo Srbin spašava Muslimana-Bošnjaka

Malo je lidera u regiji s manjkavostima kakve su njegove, ali za razliku od Borisa Tadića Vučić se za sada nije uhvatio pod ruku sa Zagrebom i vodio politiku nagodbe na račun BiH. Ovaj dijalog lakše će se ostvariti i zahvaljujući otopljavanju rusko-turskih odnosa, ali isto tako mu treba pristupiti oprezno i bez pregovora o činjenicama o bliskoj prošlosti. Međutim, bez međusobnog dijaloga i započinjanja obnove povjerenja ni BiH ni Srbija ne će preživjeti karantenu u koju nas je EU stavio. Na kraju, osobna primjedba. Dvadeset i pet godina mi i Srbi svađamo se. Sve smo prošli: od klanja do medijsko-društvenog rata. I toliko dugo propadamo i nestajemo. Ni jedni ni drugi nismo ni sjena naroda koji smo bili 1990. Sve zlo između 1992. i 1995. pretrpio sam od srpskih ruku. Ali, ako je neka druga ruka danas ispružena, treba je prihvatiti da naši unuci ne bi živjeli povijest naših djedova.

Emir Suljagić, Oslobođenje, Sarajevo