„Neofašisti su oni koji relativiziraju pozdrav Za Dom spremni, kao i oni koji zataškavaju relativizatore“. Tako je otprilike na jednoj društvenoj mreži izgledala poruka izvjesnoga ljevičara, što i jest u maniri njihove ideologije – da maltretiraju ljude svojim ideološkim atentatima i traže „dlaku u jajetu“ kod svojih neistomišljenika kako bi „iskopali“ svojevrsni fašizam. Moram primijetiti da se upravo takva lobotomija pretvorila u jednu vrstu mentalnog i etnopsihološkog maltretiranja nacije. Doista, kada malo promatram javne istupe naših antifašista, antiklerikalaca, „naprednih i slobodoumnih građana“, ta kada malo dublje uđem u analizu njihovih izjava i etiketa kojima se služe kako bi minorizirali one koji ne misle kao oni, jednostavno se u meni kao mirnom građaninu probudi strah.
Ponekad „u zraku“ osjetim antikatolicizam koji se sustavno i medijski širi hrvatskim javnim prostorom i medijskim životom. Žele nam uništiti Božić, implicitno ili eksplicitno. Muče nas mentalno. Žele nam nasilno utjerati svoje poimanje antifašizma. Žele izbaciti kršćanstvo iz javnoga života pod krinkom demokracije i sekularnosti društva, ali usuđujem se reći da im to neće proći. Dokle god u nama tinja i jedna malena iskra vjere, ne smijemo dopustiti onima koji nas smatraju neprijateljima da nas ponize i stave na društvenu marginu. Katolici, ali oni istinski katolici, koji to nisu samo „na papiru“ nalaze se zbog svoje vjere u velikim problemima – ponekad su ismijani na radnome mjestu, od svojih bližnjih, u raznim društvenim i životnim prigodama radikalno ih se provocira. A to isto čine i u javnome životu. Prvo im je u samom vremenu priprave za Božić zasmetao adventski vijenac u središnjoj emisiji HRT-a. Kao da Hrvatska revolucionarno treba prekinuti sa svojom tradicijom i povijesnim civilizacijskim vrijednostima, te uvesti radikalni sekularizam, gdje će samo nevjernici imati pravo glasa, a ostali, pogotovo vjernici moraju šutjeti, jer će vjera postati verbalni delikt. Onda su osnovali novu političku stranku Novu ljevicu, stranku jugoslavenske provenijencije koja će se između ostaloga boriti protiv „klerikalizacije“. Ispada iz ovoga kao da naši biskupi i svećenici upravljaju državom, zauzimaju mjesta političara i odlučuju o svim javnim poslovima naše zemlje. Barem tako ljevičari žele prikazati Crkvu.
Isto tako, za njih je „klerikalizacija“ svaka kreativna afirmacije vjere u društvu i pokušaj da sama Crkva i kršćani naprave nešto kvalitetno za društvo i sredinu u kojoj žive. Još mi se nameće jedno pitanje. Da li Hrvatska uopće ima hrvatsku ljevicu? Jer – sasvim je normalno da na temelju demokratskih standarda i određenih društvenih vrijednosti postoji i pluralizam političkih mišljenja i stavova. To je nužno i potrebno. Da postoje i stranke desne, ali i lijeve provcnijencije. No, na temelju fenomenologije, i to one društvene može se jasno vidjeti i procijeniti da je ljevica u Hrvatskoj jugoslavenskoga porijekla. Veličanje Josipa Broza, uzvici „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ (tj. smrt onima koje oni u svojim mentalnim sklopovima proglase za fašista) pod kojim je palo na stotinu tisuće žrtava, veličanje zvijezde petokrake koja je simbol neljudskih i nehumanih djela nad stotinama tisuća nevinih žrtava.
Toliko unesrećenih ljudi! Ljevičari nam kao kršćanima predbacuju da želimo vratiti društvo u „srednji vijek“. A eto već, ako ćemo taj „srednji vijek“ neprestano inkriminirati, možemo također postaviti pitanje po čemu je 1945. godina i općenito vladavina komunizma „svjetlija“ od toga „mračnog srednjeg vijeka“? Čovjek je u svojoj esenciji isti – otvoren dobru i zlu, nije se, niti će se promijeniti do ispunjenja vremena. Tako da usporedba i rasprave koje je vrijeme donijelo više ili manje zla jednostavno dovode do krize funkcioniranje zdravoga razuma. I to je ono što se ljevičarima neprestano događa. Ne dopustimo da nam u ovo vrijeme kada iščekujemo Isusovo Porođenje upravo oni pokvare Božić. Proslavimo ga dostojanstveno, sa ljubavlju, posvetimo svoje vrijeme bližnjemu, otvorimo svoje srce za potrebite. Toliko dobra se može učiniti. Samo se valja u dubini srca ispitati, imamo li u sebi evanđeoske radosti i dostojanstva, te da na temelju toga budemo ponosni na svoju vjeru u Krista?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više