Nakon vojne, na djelu je i srpsko-muslimanska vojna suradnja
Prije nekoliko dana, zapravo 19. 12. 2016., u bošnjačkim novinama "Oslobođenje" bošnjački političar, danas kolumnist u navedenom muslimanskom tjedniku, piše o potrebi ponovne suradnje BiH i Srbije, dakako na štetu beha Hrvata, i još više na štetu Hrvatske. Dakako i Europe. Što je zapravo nastavak onoga prljavog muslimansko-srpskog tajnog beogradskog pregovaranja diobe zemlje, koje je moguće jedino progonom i etničkim čišćenjem Hrvata, na čemu su te dvije strane i radile tijekom cijeloga građansko-konfesionalnog rata u Bosni i Hercegovini. I zato pisanje tih nekadašnjih višenacionalnih, svenacionalnih u jutvorevini, a danas bošnjačkih novina i ne iznenađuje.
Emir Suljagić na obilježavanju Dana vojske Republike srpske
Sve se srpsko i muslimansko, danas bošnjačko opet ujedinilo protiv Hrvata i njihovih nacionalnih i vjerskih prava u toj vrlo slojevitoj zajednici. Nije to prvi put da Muslimani, danas Bošnjaci, izdaju svoje saveznike Hrvate. U vrijeme velikosrpske agresije kada su ideolozi Velike Srbije činili genocid na beha teritoriju, Muslimani udaraju na najkukavičkiji način nož u leđa Hrvatima i izvode vojno terorističke akcije silovanja, progona, etničkog čišćenja, rušenja crkava i katoličkih vjerskih objekata, prave konclogor Gluha Bukovica za Hrvate u kojem zatvaraju svećenike i časne sestre. Vrše osmanljiski zločin ponižavanja i obešćašćivanja hrvatskih zarobljenika. U vrlo kratkom vremenskom periodu hrvatski teritoriji kroz koje prolazi isilovska Armija Bosne i Hercegovine nestaje Hrvata.
Srpsko-muslimanska vojna suradnja na tim područjima sve je bolja, snažnija i dublja. Kad se sve to danas zna, a zasigurno se zna bez obzira na bošnjačke uspjehe skrivanja tih zločina, zar je išta drugo moglo da se nastavi između Srba i Muslimana, danas Bošnjaka osim daljnjeg zadržavanja i jačanja suradnje protiv Hrvata. Suljagić je dobar poznavatelj tog udruženog srpsko muslimanskog zločinačkog pothvata, i njegove vojne snage, te danas javno zagovara srpsko bosansko hercegovačku suradnju. Neki novi oblik ili saveza ili federacije. Takva suradnja, savez ili buduća federacija u nekoj budućnosti pomaže obadvjema stranama. Pomaže im da okupiraju cijelu Bosnu i Hercegovinu, da protjeraju Hrvate, i da tako dvonacionalnu zemlju lakše između sebe razgraniče. Ukoliko bi te dvije nacionalističke državice, srpska i muslimanska, mogle izgraditi miran dobrosusjedski, dobrokomšijski život one bi tako razdvojene imale neku budućnost. No, ako bi dolazilo do nesporazuma, pa i međusobnih ratova, što je zasigurno velika vjerojatnoča, tada bi se radilo na njihovom prijedinjenju Srbiji što je također velika vjerojatnoća.
U smjeru srpsko-bosanskohercegovačkog saveza ili federacije velike napore ulažu Srbija i Turska koje sve više jačaju svekoliku suradnju, stvarajući si između se neki novi balkanski savez. Na tom tragu je i rusko-turska ojačana suradnja, koja je zasjenila i zaboravila tursko rušenje ruskog zrakoplova. Sve su to znaci pravoslavno-islamskog savezništva na krvavom Balkanu, snažna prijetnja Europi i Americi, graditeljima i čuvarima mira i mirne svjetske budućnosti.
Srpsko-bošnjačkim savezom Srbi ostvaruju san Velike Srbije, prijelaz preko Drine, mogućnost da svi Srbi žive u jednoj zemlji. To isto se omogućava i Bošnjacima da svi muslimani žive u jednoj zemlji, što je bio i plan ratnog zločinca Alije Izetbegovića. U takvom srpsko-bošnjačkom savezu kojeg zagovara Suljagić, a on radi po direktivi bošnjačkog političkog i vjerskog vodstva, stvorila bi se planirana Alijina „zelena transverzala" Albanija-Kosovo-Sandžak-BiH. Bio bi to savez, ili federacija Velike Srbije i Velike Džamahirije. Njome bi Srbi spriječili odvajanje Sandžaka, a Bošnjaci zaustavili odcjepljenje Republike srpske. Bilo bi to po onoj narodnoj, „vuk sit i sve ovce na broju“. Time bi se dakako zaustavilo i proširenje Europe na Balkan, europeizacija Balkana i ulazak NATO-a u ta društva. To i jest cilj, u prvom redu Rusije a zatim i Turske kojoj Europa sve više s pravom i razlogom zatvara vrata, kao što se i Turska sve više udaljuje od NATO-a i približava Rusiji.
I tako Suljagić i svi ti poslijeratni deeuropeizirani i osmanizirani suljagići rade ono što im Erdoğan naredi. A naredio im je da zaborave i vlastite žrtve samo kako bi udovoljili Srbima za pravljenje savezničke zajednice u kojoj će i svi Srbi i svi Bošnjavi živjeti u zajedničkoj državi. Zajednici koja će potvrđivati jaltsku granicu dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, dva vojna bloka, neprekinuti NATO i oživljeni Putinov ili neki novi Varšavski savez.
Bošnjački put u savezništvo sa Srbijom Suljagić opravdava i žalom za Jugoslavijom za koju kaže: "raspad Jugoslavije je najveća geopolitička katastrofa u historiji južnoslavenski naroda". Dovoljan motiv bošnjačkim suljagićima za stvaranje neke nove srpsko-bošnjačke jugoslavije čije granice i integritet će čuvati i jamčiti Putinova Rusija i Erdoğanova Turska.
O snazi Turske piše Emir Suljagić, Europa ne može da se nosi ni sa malim brojem islamskih migranata, za razliku od Turske koja ih oko 3 milijuna nosi na svojim leđima. No, bilo bi dobro kada bi Emir javnosti kazao koliko je Turska primila i udomila kršćana koje su bliskoistčni suljagići protjerali sa tisučljeća starih ognjišta. S ognjišta stoljeća prije pojave islama. I ne samo da kaže koliko je Turska prihvatila kršćana, jer nije ni jednog ali zato jest izvršila konfesiocid i genocid i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji i svim tada okupiranim europskim zemljama, nad njima u vrijeme Osmanlija. Neka nam kaže koliko danas ima kršćana u Erdoğanovoj Turskoj. To je pitanje za sve bošnjačke suljagiće, jer i kršćane katolike takva budućnost čeka i u BiH. A kakvu budućnost Europi spremaju oni koje Suljagić brani pokazuju od islamskih terorista krvave europske ulice i trgovi poliveni krvlju europskih nedužnih žrtava. Dug tih kršćanskih žrtava jedino je u tomu što su primili i udomili milijune islamskih emigranata, koji su sa ciljem i planom i poslani u Europu. To je istina koju Emir Suljagić ne priznaje i protiv koje se ne bori. A kako bi se i borio kad je i njegovo pisanje u bošnjačkim novinama na istom tragu prema istom cilju.
Suljagić se koristi srpskom ratno huškačkom propagandom protiv Hrvatske i kaže: „Najžešći hibridni rat koji se vodi na teritoriji Bosne i Hercegovine je rat koji protiv naše zemlje vodi Republika Hrvatska“. Ovako je srpsko vodstvo pripremalo svoje teroriste za rat u Hrvatskoj, čime se pokazuje sve veća sličnost između propale Jugoslavije i propadajuće Jugoslavije u malom. Zbog toga, zbog takve okupatorsko agresorske srpske politike Jugoslavija se morala raspasti, kao što će se raspasti zbog muslimansko-bošnjačke unitarističko centralističke politike i Jugoslavija u malom, prije negoli je suljagići uvuku pod velikosrpsku čizmu. Srpsko-bošnjačko savezništvo je ponovno oživljavanje hladnog rata na sukobljenom Balkanu između Amerike i Rusije.
Zato je, piše Suljagić, „vrijeme za zbližavanje i započinjanje otvorenog, ozbiljnog i institucionalnog dijaloga primarno između Srbije i Bosne i Hercegovine“. Je li to bošnjačka borba protiv genocidne Republike srpske ili bošnjačko zbližavanje tom entitetu? Ne zna se. Suljagić ne piše. A koji to dio BiH želi „zbližavanje“ sa Srbijom i u čije to on ime govori? Zasigurno da nema pravo govoriti u ime Hrvata, a bošnjačko zbližavanje sa Srbijom je dodatni razlog nove, pravedne, entitetizacije Bosne i Hercegovine.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više